Rad na sebi pravi jedinu razliku između življenja i preživljavanja. Tehnika je mnogo. Mnoge su dobre. Mnoge su površne. Ustrajnost i predanost je ono što najviše izostaje. Uz njih čak i osrednja tehnika aspirantu nudi mnogo. Takvome koji iskreno žudi za napretkom u život pristiže nova tehnika – ona koju može naslijediti, ukoliko je sa prethodnom dosegao ograničenje. U konačnici, jedinu razliku između tehnike i istine – čini izvorni Učitelj. Onaj koji prenosi znanje. Ne tehnika, već razina Učitelja.
Bez Učitelja, krajnji cilj je neuhvatljiv – Vedske predaje o tome su kristalno jasne. Slijediti Učitelja nije samo čast, već i veliki izazov, posebice za zapadnjački ego koji ima gotovo ugrađen problem sa autoritetom. Zapadnjačka duhovnost rado voli sama sebi biti Učitelj, sama svoj majstor. Nitko mudar ne može osporiti da je Guru uistinu – činjenica naše unutrašnjosti. Ali to ne mijenja jednako važnu činjenicu; izvanjski Guru uči osobu njenom vlastitom Guruu. U doba lažnih proroka, obmana i samozvanih Učitelja – treba biti više nego oprezan.
* * *
Pitajući Učitelja, što misli o ovoj ili onoj tehnici, ovom ili onom ritualu, on nikad ne odgovara osobito pohvalno, nikada osobito pokudno – uvijek kaže usputno – a služenje? Kome služiš svojom tehnikom? Koliko služiš? Kome služi tvoja tehnika?
– A što je sa solarnom yogom, sa transcendentalnom meditacijom, pranayamama, ustajanjem u zoru, što je sa integrativnom meditacijom, što je sa kobrinim dahom, što je sa zazenom, što je sa reikem, theta healingom, bio energijom, shen chiem?
– Što je sa služenjem? – pitao bi opet on –
U konačnici shvatih, tehnikama aspiranti pokušavaju učiniti jednu od dvije stvari: odagnati patnju i steći određene moći ili sposobnosti. Oba motiva dovode nas do srži problema bivanja čovjekom i našim utjelovljenjem, a koje ostaju posve previđene. Riječ je o moćima. O testu i vrhovnoj kušnji na kojoj kroz vlastiti rast i evoluciju gotovo nitko neće zaobići, prije nego je savlada. Kušnja moći. Na tome je svatko tko je živio kao čovjek – pao na testu. Rad na sebi kroz tehnike jeste pohvalan, kao i nužan integralan dio, ali vrlo često vodi aspiranta do stjecanja sposobnosti, zatajenoj gladi spram postignuća i hranjenja duhovnog ega. Taj ego je ono što nas najviše dijeli od istine naše prave naravi i stjecanja onoga što je oduvijek tako – izvorni identitet. On nije definiran moćima, već ljubavlju, koja je jedina koja nadilazi i nadjačava sve pojedine moći kojima se možemo baviti i iskusiti.
U svojim tehnikama, koje god one bile, uvijek imajte na umu; kome služe, kome služim, gdje je moja praksa i kako se očituje? Tko od mene ima koristi, jesam li razvio svoju sposobnost davanja? Bez služenja ne postoji tehnika koja će nas odvesti k Tvorcu, već samo u slijepe ulice utjelovljenih gradova i sela, po kojima iz sličnih razloga – tumaramo već dugo, dugo vremena.
Comments are closed.