Svijet se svakodnevno bombardira porukama o „spašavanju planeta“, „zelenoj tranziciji“ i „net zero“ ciljevima.
Političari, korporacije i međunarodne organizacije predstavljaju se kao čuvari prirode i života, dok nas pozivaju na odricanje: od slobode, gotovine, automobila, mesa, pa čak i osobnog vlasništva.
No ako zastanemo i pogledamo što doista provode, a što ne, postaje jasno da to nije borba za očuvanje prirode — već projekt potpune kontrole nad čovjekom i okolišem.
Jer da im je stvarno stalo do okoliša, svijet bi izgledao sasvim drukčije.
1. Energija bi bila čista, a ne digitalno kontrolirana
Da je cilj stvarno smanjenje zagađenja, energija bi se temeljila na slobodnoj energiji i lokalnoj proizvodnji, a ne na centraliziranim električnim mrežama koje ovise o litiju, rijetkim metalima i nadzornim sustavima.
Automobili budućnosti ne bi vozili na struju, već na vodik, kojeg koristi čak i priroda u biološkim procesima — čista energija, bez emisija, bez digitalnog nadzora.
Umjesto toga, električna vozila postaju alat za praćenje kretanja, s baterijama koje zagađuju više nego što sprečavaju, i softverom koji omogućuje da se vozilo “isključi” na daljinu.
2. Hrana bi bila slobodna, lokalna i živa
Da im je stalo do zemlje, poticali bi ljude da žive izvan gradova, sade vrtove, uzgajaju vlastitu hranu i razmjenjuju sjeme.
Učili bi djecu da razumiju tlo, vodu i ciklus života.
Poljoprivreda bi bila permakulturna, regenerativna, bez otrovnih pesticida i umjetnih gnojiva, a prehrambeni sustavi temeljeni na raznolikosti i održivosti.
No oni čine suprotno.
Mlade potiču da napuste sela, a poljoprivrednike guše pravilnicima, kreditima i korporativnim sjemenima.
Promiču sintetičku hranu, laboratorijsko meso i „insektske proteine“ – dok se prirodna hrana prikazuje kao prijetnja klimatskim ciljevima.
3. Industrijska konoplja bila bi najvažnija biljka na svijetu
Da im je stalo do okoliša, konoplja bi bila globalno promicana.
Ta biljka obnavlja tlo, veže CO₂, ne traži pesticide, a od nje se može proizvesti više od deset tisuća biorazgradivih proizvoda – od plastike, papira, tkanina, pa do građevinskih materijala i biogoriva.
Konoplja bi mogla zamijeniti drvo, naftu i plastiku – tri glavna izvora uništenja planeta.
No upravo je ona desetljećima zabranjivana i kriminalizirana, jer prijeti korporativnim monopolima na naftu, lijekove i poljoprivredu.
4. Tehnologija bi služila čovjeku, ne nadzoru
Da im je stalo do života, tehnologija bi bila alat slobode, a ne instrument kontrole.
Računala, telefoni i uređaji bili bi proizvedeni da traju, popravljivi i otporni, a ne dizajnirani za kvar.
Digitalne mreže bile bi otvorene i decentralizirane, bez praćenja svakog pokreta i izraza.
Umjesto toga, grade sustav potpune ovisnosti: digitalni ID, digitalnu valutu, karbonske putovnice i pametne gradove.
Svaki klik, korak i dah postaje podatak.
Svaka transakcija – dopuštenje.
To nije briga za okoliš, to je ekonomski i bihevioralni nadzor.
5. Ne bi zatamnjivali Sunce – nego bi obnavljali tlo
Kao da nije dovoljno kontrolirati hranu i energiju, sada planiraju i zatamniti Sunce, izvor života, u ime borbe protiv globalnog zatopljenja.
Iza „geo-inženjeringa“ stoje projekti ubrizgavanja aerosola u atmosferu, koji mijenjaju klimu, utječu na padaline i fotosintezu.
Takva intervencija može uzrokovati poremećaje u padalinama, smanjenje fotosinteze, promjene ekosustava i ugibanje životinjskih vrsta.
U izvješću UN-ova Programa za okoliš (UNEP, 2023.) navodi se da bi “smanjenje Sunčeve svjetlosti moglo imati ozbiljne posljedice na poljoprivredu i opskrbu hranom”.
Drugim riječima — dok govore o spašavanju planeta, planiraju blokirati izvor života.
Ako bi im zaista bilo stalo do planeta, ulagali bi u pošumljavanje, obnavljanje humusa, mikrobiologiju tla i čistu vodu — ne u manipulaciju neba.
6. Ne bi prekrivali planet 5G i 6G mrežama
Pored fizičkih intervencija u atmosferu, odvija se i nevidljiva transformacija prostora kroz 5 i 6G mreže, satelitske konstelacije i milijune odašiljača koji pokrivaju svaki kutak planeta.
Službeno, riječ je o digitalnoj povezanosti — ali učinak na ptice, insekte, pčele, migracije i biljni svijet sve je teže ignorirati.
Europska agencija za okoliš (EEA) priznaje da “postoje dokazi o promjenama u orijentaciji i ponašanju životinja izloženih elektromagnetskim poljima, ali su istraživanja nedostatna”.
Širenje bežičnih mreža do svakog kuta Zemlje nije znak brige za okoliš, već stvaranje elektromagnetskog plašta koji utječe na zdravlje živih bića.
Ako bi im bilo stalo do prirode, ulagali bi u žičane, sigurne i energetski učinkovite sustave komunikacije, a ne u nevidljivu mrežu zračenja koja pokriva i šume, oceane i nebo.
7. Ne bi demonizirali CO₂
U javnosti se ugljik prikazuje kao neprijatelj, no biološki gledano, CO₂ je temeljni element života.
Više CO₂ u atmosferi potiče rast biljaka i povećava prinose.
NASA je 2016. objavila satelitske podatke koji pokazuju da je Zemlja postala zelenija za 14 % u 30 godina, upravo zbog povišene razine CO₂.
Smanjenje ugljika znači — manje hrane, slabije šume, osiromašen okoliš.
Kad se „nula emisija“ postavi kao ideal, to zapravo znači nula rasta, ne samo industrijskog, nego i biološkog.
Da im je stvarno stalo do okoliša, govorili bi istinu o CO₂, uz sunce i vodu, temeljnom elementu života.
8. Umjesto straha – zajedništvo
Sve njihove politike počivaju na strahu – od klimatskih promjena, virusa, terorizma, „dezinformacija“.
Strah paralizira, dijeli i čini čovjeka poslušnim.
Da im je stalo do okoliša, poticali bi zajedništvo, lokalne zajednice i suradnju, jer samo povezan čovjek može očuvati život.
Oni ne žele spasiti planet, nego redizajnirati društvo
Kada se sve poveže – digitalni ID, CBDC, 5G, pametni gradovi, geo-inženjering, umjetna hrana – postaje jasno da „zelena agenda“ nije o spašavanju Zemlje, nego o stvaranju digitalno upravljanog čovjeka.
Ne žele manje zagađenja, nego manje slobode.
Ne žele obnovu prirode, nego redizajn čovjeka.
Da im je stvarno stalo do okoliša – učili bi nas kako živjeti u skladu s njim, a ne pod njegovom dozvolom.
Jer sustav koji blokira Sunce, smanjuje CO₂, pokriva planet mikrovalnim zračenjem i pretvara prirodu u digitalno upravljan resurs — ne brine za okoliš.
On brine za stabilnost vlastite moći.
Prava ekologija počinje kad čovjek ponovno uspostavi ravnotežu s prirodom, a ne s algoritmom.
Jer priroda ne treba spasenje. Treba samo da se prestanemo igrati Boga.
A čovjek – da se sjeti da je njezin dio, a ne njezin gospodar.
Tada “zelena agenda” postaje ono što bi trebala biti — put povratka životu, a ne projekt kontrole života.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
