Rat, energija, nestašice, ograničenja, cyber prijetnje, digitalni ID i klimatska agenda možda nisu odvojene krize. Možda su samo različita lica iste agende.
Većina ljudi i dalje promatra današnje događaje kao niz odvojenih problema.
Rat je rat. Energetska kriza je energetska kriza. Nestašica goriva je tržišni poremećaj. Napadi na internet su cyber prijetnja. Poljoprivreda je klimatsko pitanje. Digitalni ID je modernizacija. Digitalna valuta je praktičnost.
Sve to promatrano odvojeno još uvijek može djelovati kao kaos, niz slučajnosti ili puka nesposobnost sustava, ali kada se te stvari stave u isti okvir, slika počinje izgledati drugačije.
Tada više ne gledaš običnu krizu. Tada počinješ gledati infrastrukturu budućeg upravljanja društvom.
I zato pitanje goriva nikada nije samo pitanje goriva.
Kao što pitanje hrane nikada nije samo pitanje hrane.
Kao što pitanje interneta nikada nije samo pitanje interneta. To su, u svojoj srži, tri osnovna sloja modernog opstanka:
- energija
- prehrana
- komunikacija
Ako kontroliraš ta tri sloja, ne kontroliraš samo tržište. Kontroliraš civilizacijski puls društva.
BEZ GORIVA NEMA HRANE (barem ne u dosadašnjoj količini)
To je jednostavna činjenica koju većina ljudi shvati tek kada je prekasno.
Bez goriva nema:
- sjetve
- obrade zemlje
- rada traktora i kombajna
- navodnjavanja
- prijevoza repromaterijala
- prijevoza hrane
- hladnih lanaca
- logistike
- dostave do trgovina
Drugim riječima, bez goriva nema moderne poljoprivrede. A bez moderne poljoprivrede nema ni stabilne opskrbe hranom.
I zato nije nevažno kada dolazi priča o ograničenjima goriva, jer nije svejedno događa li se to usred zime ili uoči proljetne sjetve, kada energetski i logistički pritisak na proizvodnju hrane postaje presudan.
Ako želiš destabilizirati prehrambeni sustav, ne moraš zabraniti hranu.
Dovoljno je da:
- poskupiš ili ograničiš gorivo
- destabiliziraš transport
- opteretiš proizvodnju
- slomiš farmere
- usporiš logistiku
I ostatak sustava će to odraditi sam. To je sofisticiraniji oblik kontrole. Ne napad na hranu izravno. Nego napad na uvjete pod kojima hrana uopće može postojati.
POLJOPRIVREDA SE NE RUŠI SLUČAJNO
Ako se pogleda posljednjih nekoliko godina, teško je ne primijetiti da se poljoprivreda sustavno pritišće iz više smjerova istovremeno. Jednom je razlog klima. Drugi put emisije. Treći put “zeleni ciljevi”. Četvrti put biosigurnost. Peti put zdravlje. Šesti put svinjska kuga, ptičja gripa… itd.
Ali bez obzira na opravdanje, rezultat je gotovo uvijek isti: smanjivanje kapaciteta stvarne, lokalne i samostalne proizvodnje hrane.
Dok se seljaka sustavno guši:
- regulacijama
- birokracijom
- cijenama energenata
- cijenama gnojiva
- porezima
- nametima
- zabranama
- klimatskim ciljevima koji na papiru zvuče humano, a u praksi razaraju proizvodnju
Istovremeno se udara i na:
- svinjogojstvo
- peradarstvo
- stočarstvo
- mala i srednja gospodarstva
- lokalne lance opskrbe
Sve to pod istim “moralnim kišobranom”, spas planeta.
Ali kada se pod tom logikom počne govoriti da su krave problem, meso problem, gnojivo problem, farmer problem, sam čovjek problem, …onda više ne govorimo samo o ekologiji, tada govorimo o postupnom delegitimiziranju samodostatnosti.
Jer čovjek koji još uvijek može proizvesti hranu, uzgojiti životinju, sačuvati sjeme, živjeti s manje ovisnosti o sustavu …nije idealan subjekt buduće tehnokracije.
Takav čovjek je još uvijek previše slobodan, i zato se ne ruši samo proizvodnja., ruši se i kapacitet preživljavanja izvan sustava.
BEZ INTERNETA NEMA NI OTPORA
Ovdje dolazimo do drugog sloja.
Mnogi i dalje misle da je gašenje interneta nelogično jer internet vide kao temelj buduće digitalne kontrole. Ali to je samo pola istine.
Internet kakav danas postoji još uvijek omogućuje nešto što nijedan potpuno centralizirani sustav ne može dugoročno tolerirati: spontanu, djelomično nefiltriranu komunikaciju među ljudima.
Danas se preko interneta još uvijek mogu širiti informacije koje nisu prošle kroz filtere korporativnih medija i službenih narativa.
Putem interneta se ljudi još uvijek mogu:
- povezivati
- organizirati
- razmjenjivati dokaze
- širiti informacije
- graditi otpor izvan institucionalnog okvira
Tijekom covida to se pokazalo potpuno jasno.
Najveći dio neslužbenog otpora, koordinacije i alternativne razmjene informacija nije se odvijao kroz televiziju, novine ili službene konferencije, već kroz internet.
To znači da internet u svom sadašnjem obliku nije samo alat kontrole. On je i prepreka potpunoj kontroli.
I upravo zato ideja da bi u nekom trenutku mogao biti privremeno ugašen, fragmentiran, “resetiran” ili ozbiljno ograničen, …nije nelogična. Naprotiv.
Iz perspektive sustava, to je funkcionalan potez.
Jer u trenutku rata, energetskog udara ili “cyber pandemije”, gašenje interneta ne bi značilo samo tehnički kvar.
Značilo bi i prekid neovisne komunikacije, raspad alternativnog informacijskog prostora, nemogućnost brzog organiziranja, izolaciju stanovništva, rast straha i zbunjenosti, povratak ljudi pod dominantni utjecaj televizije, radija i službenih poruka.
Drugim riječima, bez interneta ne nestaje samo mreža, nestaje i infrastruktura spontanog otpora.
KADA SE SRUŠI STARI SUSTAV, LAKŠE SE UVODI NOVI
Ovdje se spajaju energija, hrana i internet. Jer ako istovremeno destabiliziraš:
- gorivo
- poljoprivredu
- opskrbu
- bankarski sustav
- logistiku
- komunikaciju
…onda ne proizvodiš samo krizu, proizvodiš stanje kolektivne ovisnosti. A ovisnost je temelj svake ozbiljne kontrole.Jer čovjek koji nema:
- energiju
- hranu
- informacije
- mogućnost organiziranja
- stabilan pristup novcu
- siguran pristup uslugama
…ne pregovara više iz pozicije slobode. On traži rješenje. I upravo je to trenutak kada sustav može ponuditi “spas”. U početku ne kao tiraniju, nego kao stabilizaciju. Ne kao kontrolu. Nego kao sigurnost. Ne kao zatvor. Nego kao nužnu modernizaciju nakon kaosa. I tu ulazimo u pravi centar cijele priče.
Kako je u doba plandemije sve vodilo ka cjepivma, tako se danas svi ovi događaji spajaju u digitalnom ID-u.
DIGITALNI ID NIJE CILJ. ON JE KLJUČ ZA ZAKLJUČAVANJE NOVOG SUSTAVA.
Mnogi još uvijek gledaju digitalni ID kao zaseban projekt, kao neku novu “praktičnu” osobnu iskaznicu.
Ali u stvarnosti, digitalni ID sam po sebi nema puni smisao dok se ne poveže sa svim ostalim slojevima života. Jer njegova prava moć ne leži u identifikaciji, njegova prava moć leži u povezivanju identiteta sa svim ključnim funkcijama opstanka.
To znači:
- tko si
- gdje si
- što trošiš
- što kupuješ
- kako se krećeš
- čemu pristupaš
- pod kojim uvjetima pristupaš
Kad se to spoji s:
- digitalnim plaćanjem
- energetskim restrikcijama
- ograničenjima goriva
- distribucijom hrane
- internetskom autentifikacijom
- biometrijom
- pametnim gradovima
- internetom stvari
…dobivaš nešto puno veće od “digitalne osobne”. Dobivaš operativni sustav za upravljanje društvom. Tehnokraciju.
Tada više nije presudno što čovjek misli. Presudno je ima li pristup. Pristup gorivu. Pristup novcu. Pristup internetu. Pristup uslugama. Pristup mobilnosti. Pristup sustavu.
A kad je pristup uvjetovan, sloboda više formalno ne mora ni biti ukinuta. Dovoljno je da postane tehnički neupotrebljiva.
NAJOPASNIJA KONTROLA NE DOLAZI SILOM NEGO KROZ OVISNOST
To je možda najvažnija stvar koju ljudi još uvijek ne vide kada su u pitanju zbivanja na Bliskom istoku, Ukrajini.
Najstabilniji sustavi kontrole ne funkcioniraju tako da ljudima sve otvoreno zabrane. Oni funkcioniraju tako da ljude učine ovisnima o: centraliziranoj energiji, centraliziranoj hrani, centraliziranoj komunikaciji, centraliziranom novcu, centraliziranom identitetu za pristup nabrojanom.
Kad to postigneš, ne moraš više upravljati svakim čovjekom pojedinačno, dovoljno je upravljati pristupnim točkama, a to je daleko sofisticiraniji oblik moći od klasične represije, kojeg omogućuje i opravdava energetska kriza, i sve što sa njom dolazi.
I ZATO OVO MOŽDA NIJE NIZ KRIZA NEGO PRIPREMA TERENA
Kada se odvojeno gledaju rat, Iran, energija, internet, cyber napadi i gašanje interneta, gorivo, poljoprivreda, digitalni ID, klimatska agenda, internet stvari, pametni gradovi, četvrta industrijska revolucija, Veliki reset, 5G sateliti Elona Muska, …sve to još uvijek može djelovati kao niz nepovezanih događaja.
Ali kada ih se složi u istu sliku, počinje se nazirati obrazac. A taj obrazac ne sugerira spontani kaos, on sugerira nešto puno ozbiljnije: prijelaz iz starog, nesavršenog, ali još uvijek djelomično slobodnog sustava, u novi sustav potpune ovisnosti i kontrole.
U takvom sustavu više ne moraš otvoreno zabraniti slobodu, jer kada kontroliraš energiju pod izgovorom racionalizacije, hranu pod izgovorom nestašice i gladi, internet pod izgovorom sigurnosti, novac i identitet pod izgovorom pristupa, praćenja i ograničenja potrošnje, sloboda više ne postoji.
Zato pravo pitanje više niti nije “Hoće li doći nestašice?” “Hoće li ugasiti internet?” “Hoće li digitalni ID postati obavezan?”, pitanje je “Gradi li se sustav u kojem osnovna sredstva opstanka više neće biti pravo, nego dozvola?”
Ako je odgovor da, onda više ne govorimo o pojedinačnim krizama, onda govorimo o arhitekturi kontrole.
Kad jednom kontroliraš čovjekov pristup hrani, energiji, informacijama i kretanju, više ne upravljaš društvom. Upravljaš samim uvjetima njegova postojanja.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
