Mnogi danas uspoređuju trenutnu energetsku, naftnu krizu s onom iz 1973. Na prvi pogled, usporedba ima smisla: rast cijena nafte, inflacija, geopolitičke napetosti, ali ono što se često previđa je ovo:
svijet danas nije niti približno isti svijet kao 1973. Energetski šok 1973. je bio energetski šok u puno jednostavnijem svijetu, jer tada je znatno više ljudi živjelo na selu. Više ljudi je uzgajalo vlastitu hranu. Manje se ovisilo o globalnoj trgovini. Proizvodnja je bila lokalnija, i stoga logistika jednostavnija.
Drugim riječima, sustav je bio sporiji, ali otporniji.
Danas živimo u izuzetno međupovezanim državnim sustavima, što ih čini efikasnima, ali jako krhkima, pogotovo kada su u pitanju energetski šokovi.
I najveća razlika jest, što nije bio rat. 1973 se nisu bombardirala naftna polja. Nisu se gađale rafinerije. Nisu se uništavala skladišta energije.
Proizvodnja je bila smanjena — ali infrastruktura je postojala.
Danas, energetska infrastruktura postaje meta: naftna polja, plinska postrojenja, rafinerije, transportne rute.
To više nije samo smanjenje proizvodnje, to je fizičko uklanjanje kapaciteta.
Dakle razlika je ogromna.
1973: ventil se zatvori — može se opet otvoriti. Danas: ventil se razori, treba ga ponovno izgraditi, a za to trebaju dani, mjeseci pa čak i godine.
Ključna razlika jest, 1973: “skupo je, ali ima”, danas (ako stvari dodatno eskaliraju): “nema, i sustav pokušava upravljati time”
Ako se kriza produbi, lanac izgleda ovako: rat → energija → logistika → hrana → industrija → financije → društvo. To je domino efekt.
Zašto je ovo važno razumjeti, ne zato da bi se širila panika, nego da se vidi razlika: 1973. je bio ozbiljan šok.
Ali danas živimo u sustavu gdje:
više ljudi ovisi o istom lancu, više toga ovisi o energiji, prekid na jednom mjestu pogađa cijeli svijet, ne samo određenu državu ili regiju.
Razlika između 1973. i danas nije samo u cijeni nafte, nego u tome koliko smo postali ovisni o svijetu koji funkcionira, koji je dizajniran da funkcionira bez prekida, jer živimo u svijetu koji dnevno proizvodi oko 100 milijuna barela nafte, i troši 100 milijuna barela nafte. U sustav koji funkcionira kao stalni protok (flow system). Mogli bismo reć, nafta koja se danas koristi, jučer je izvađena, danas se transportira, sutra se troši.
Zato je svaki rat u energetskim regijama iznimno opasan i globalno razarajući.
Neki izvori tvrde, poput IEA, da danas imamo pad proizvodnje nafte od 8 do 11 milijuna barela dnevno. Ako su u pravu, to je 8 do 11% globalne opskrbe. Dakle svaki dan nedostaje 8–11 milijuna barela. U tjedan dana to je 56 – 77 milijuna barela. U mjesec dana 240 – 330 milijuna barela. Sustav se trenutno održava rezervama.
Strateške i komercijalne rezerve zajedno su oko 5.5 – 6 milijardi barela, raspoređene u više država svijeta. Kada bi sve stalo, rezerve bi bile dovoljne za oko 55 dana globalne potrošnje, ali to se nikad ne događa. Prema nekim procjenama, ako bi se sukob nastavio i generirao dosadašnji manjak od 8 do 11% globalne opskrbe dnevno, ukupne strateške rezerve, uz kontrolirana puštanja, prema nekim procjenama, mogla bi izdržati od 40 do 90 dana, u svrhu ublažavanja šoka, jer rezerve nisu ravnomjerno raspoređene, dostupne svima, logistički lako prenosive.
Rezerve kupuju vrijeme, ali ne rješavaju problem.
Stoga, svaki dan rata je novi pritisak na sustav, a eskalacija je mogući put u katastrofu.
Zato pravo pitanje nije hoće li cijene rasti, nego, što se događa kada sustav na trenutak prestane raditi kako treba? Nestašice? Ograničenja? Nadzor potrošnje? Implementacija tehnoloških rješenja, poput digitalnog ID i digitalne valute?
A, što je u tom slučaju sa hranom? Industrijom? Radnim mjestima? Ekonomijom? Da li je to put do univerzalnog temeljnog dohotka? Gubitka vlasnštva? Do četvrte industrijske revolucije? Do sintetičkoga proteina – hrane?
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
