Ne radi se o “kraj interneta”, nego o kraj interneta kakvog danas poznajemo.
Očekivati, pogotovo uz ranije najave bivšeg čelnika WEF-a, Klausa Schwaba, da će internet ostati netaknut, dostupan bez obzira na trenutna ili buduća globalna zbivanja, planove elita, jednostavno nije realno.
Schwab je još ranije javno govorio o scenariju “cyber pandemije“, događaju zbog kojeg bismo, praktički preko noći, mogli ostati bez svega. U njegovim riječima, “korona kriza bi u usporedbi s takvim događajem izgledala tek kao mali poremećaj u društvu.”
Kad se takve izjave ne promatraju izolirano, nego u kontekstu svega što se posljednjih godina događa, one više ne zvuče kao puka teorijska upozorenja, nego kao najava mogućeg modela upravljanja krizom.
Da stvar bude zanimljivija, Svjetski ekonomski forum (WEF) je još u srpnju 2020. i 2021. godine, zajedno s globalnim bankama i državnim strukturama, sudjelovao u simulacijama kibernetičkih napada visokog intenziteta — scenarijima u kojima bi globalno gospodarstvo moglo stati praktički preko noći.
Drugim riječima, ne govori se samo o mogućnosti napada, nego se već godinama unaprijed razrađuje kako bi svijet izgledao ako bi se takav scenarij ostvario.
A sada, u trenutku dok svijet klizi prema širem sukobu, ovaj put kroz rat i napetosti s Iranom, energetsku i ekonomsku krizu, ponovno se u javni prostor uvodi priča o rezanju podmorskih internetskih kablova koji povezuju svijet.
Mnogi će reći da je takav razvoj događaja nerealan, ponajprije zato što internet vide kao temelj buduće tehnokracije (što i jest). Logika glasi: ako žele totalnu digitalnu kontrolu, zašto bi gasili mrežu na kojoj ta kontrola počiva?
Ali upravo tu većina ljudi, po meni, promašuje širu sliku.
Jer internet kakav danas poznajemo, sa svim svojim manama, još uvijek predstavlja posljednji veliki prostor relativno slobodne, decentralizirane razmjene informacija.
Danas se preko interneta još uvijek mogu pronaći informacije koje nisu prošle kroz filtere korporativnih medija i službenih narativa. Putem interneta organizirali su se prosvjedi, otpor, alternativne inicijative i međusobno povezivanje ljudi koji izvan službenih okvira pokušavaju razumjeti što se događa.
Tijekom covida upravo je internet bio glavno mjesto preko kojeg su se ljudi:
informirali izvan mainstreama
povezivali
organizirali
o razmjenjivali dokaze, analize i iskustva
Drugim riječima, internet je danas još uvijek alat spontanog otpora.
I upravo zato njegovo gašenje, ograničavanje ili “resetiranje” u ključnom trenutku, kada pomislite da ne može gore, ne bi bilo prepreka tehnokraciji — nego preduvjet za njezinu konačnu uspostavu.
Jer u trenutku izvanrednog stanja, rata, energetske krize ili “cyber napada”, gašenje interneta ne bi značilo samo tehnički problem.
To bi značilo: izolaciju stanovništva, prekid komunikacije među ljudima, nemogućnost brzog organiziranja, gubitak alternativnih izvora informacija, rast straha i zbunjenosti te potpunu ovisnost o televiziji, radiju i službenim kanalima države.
A to je, iz perspektive sustava, savršeno stanje.
Jer u uvjetima kaosa ljudi najlakše pristaju na rješenja koja inače nikada ne bi prihvatili.
Iran je, primjerice, gotovo odmah na početku rata posegnuo za ograničavanjem interneta kako bi održao kontrolu nad informacijskim prostorom i narativom. To pokazuje da je internet, u vrijeme sukoba, prva linija bojišta, ne samo vojno, nego i psihološki.
Ako se ovakav scenarij spoji s već prisutnom energetskom krizom, posljedice ne bi stale samo na komunikaciji.
Gašenje ili ozbiljno ograničavanje interneta u današnjem svijetu značilo bi i:
kolaps dijelova bankarskog sustava
poremećaje u platnom prometu
zastoje u logistici
probleme u opskrbi
poremećaj industrije
destabilizaciju ekonomije
dodatno slabljenje povjerenja ljudi u postojeći sustav
I upravo tu mnogi vide ono što se već godinama najavljuje pod različitim imenima, poput “Veliki reset”.
Ne kao teorijsku ideju, nego kao kontrolirani prijelaz iz starog sustava u novi, kroz dovoljno veliku krizu koja opravdava “nužnu transformaciju”, kao i njezino prihvaćanje.
Alo važno je razumjeti još jednu stvar.
Gašenje interneta ne znači da internet zauvijek nestaje, već da se stari, relativno slobodni internet ruši ili privremeno onesposobljuje, kako bi se kasnije vratio u novom, strogo kontroliranom obliku.
Dakle, ne radi se o “kraj interneta”, nego o kraj interneta kakvog danas poznajemo.
U tom scenariju, novi internet, vrlo vjerojatno, bežični, Muskov 5G, više ne bi bio otvoren prostor.
Bio bi: centraliziran, autentificiran, nadziran, uvjetovan identitetom, integriran sa svim drugim sustavima kontrole.
I tu na scenu ulaze elementi koji se već godinama pripremaju, i zbog kojih tvrdim da je rušenje interneta preduvjet za uvođenje Tehnokracije:
digitalni ID
biometrija
digitalne valute
pametni gradovi
internet stvari
nadzor u realnom vremenu
praćenje kretanja, potrošnje i ponašanja
Što zbog racionalizacije potrošnje, što zbog sigurnosti. Drugim riječima, internet više ne bi služio prvenstveno ljudima, nego upravljanju ljudima.
U takvom modelu više ne bi bilo stvarne anonimnosti, niti stvarnog digitalnog prostora izvan sustava.
Pristup internetu mogao bi biti uvjetovan: digitalnim identitetom, verifikacijom osobe, usklađenošću s pravilima sustava, centraliziranim platformama koje određuju što postoji, a što ne postoji online.
To bi značilo da: privatni blogovi, neovisne stranice, mali alternativni portali, decentralizirani oblici digitalne prisutnosti…
…postupno više ne bi imali stvarni prostor za opstanak.
Internet bi tada postao ono što je, po meni, oduvijek i bio plan da postane: digitalna infrastruktura tehnokracije.
Ne prostor slobode, nego prostor: identifikacije, nadzora, upravljanja, filtriranja, ponašajne kontrole
A kad se to spoji s 5G infrastrukturom, satelitskim mrežama, stalnom povezanošću uređaja, pametnim gradovima i automatiziranim sustavima upravljanja, dobivaš gotovo savršeno okruženje za društvo u kojem je sve povezano, sve mjerljivo i sve podložno kontroli.
Zato meni, iskreno, u kontekstu svega što se trenutno događa — ratova, energetskih pritisaka, cyber narativa, nestabilnosti financijskog sustava i ubrzane digitalizacije — gašenje interneta više uopće ne zvuči kao nemoguća teorija.
Naprotiv.
Zvuči kao jedan od logičnih koraka prijelaza iz starog svijeta u novi sustav kontrole.
Ne nužno kao trajno gašenje.
Nego kao kontrolirani prekid, šok, i povratak interneta pod novim pravilima.
I upravo je to ono što mnogi još uvijek ne vide.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
