Kada bomba padne na grad, posljedice su vidljive odmah. Ali kad laž padne na društvo, posljedice su sporije, podmuklije — i često trajnije.
U ratu, prva žrtva je istina. Ali odmah za njom dolaze: empatija, razum, i odgovornost.
I. Psihologija pristanka: Zašto ljudi podrže rat, čak i kad znaju da
nešto nije u redu?
- Strah + neizvjesnost = potreba za autoritetom
Ljudi u krizama prirodno traže vodstvo. Kad vlada ili mediji ponude jednostavno objašnjenje
(“Mi = dobri. Oni = zli.”), većina se priklanja. Kompleksne istine postaju nepoželjne. - Društveni pritisak i autocenzura
• Izraziti sumnju u dominantni narativ (npr. o Ukrajini, Gazi, Rusiji) često znači biti:
o proglašen izdajnikom
o optužen za “putinizam”, “orbanizam” ili “putinofilstvo”
o isključen iz javnog diskursa
Rezultat? Tišina, šutnja, autocenzura. - Tehnika “kap po kap”
Ratna propaganda ne dolazi kao šok, nego kao niz sitnih, “razumnih” tvrdnji:
• “Branimo demokraciju.”
• “Sprečavamo genocid.”
• “Ne možemo biti neutralni.”
• “Tko šuti, podržava agresora.”
Svaka pojedina tvrdnja može zvučati logično — ali zajedno vode u kolektivnu racionalizaciju nasilja.
II. Medijska dehumanizacija: Kako se narodi pretvaraju u“neprijatelje”
Mehanizmi dehumanizacije u medijima:
a) Redukcija na stereotip:
• Rusi = “pijani, krvožedni, imperijalisti”
• Palestinci = “teroristi, islamisti, ljudski štitovi”
• Ukrajinski civili? Po imenu, sa slikama.
• Palestinski/Ruski? Brojke, ili “kolateralna šteta”.
c) Licemjerna jezična pravila:
• Kad “naši” ubiju – to je “nesreća”, “reakcija”, “preventiva”.
• Kad “oni” uzvrate – to je “napad”, “agresija”, “zločin”.
d) Satira i ismijavanje naroda:
• Karikature koje se rugaju jeziku, izgledu ili kulturi.
• Memovi u mainstream medijima koji ismijavaju smrt “neprijatelja”.
III. KonkretnI primjeri propagande i cenzure
- Rat u Iraku (2003.)
• Tvrdnja: Saddam Hussein ima oružje za masovno uništenje.
• Mediji: CNN, NYT, BBC – svi bez ozbiljne provjere preuzeli izjave CIA-e.
• Stvarnost: Nije postojalo takvo oružje. Stotine tisuća mrtvih.
• Odgovornost: Nula. - Libija (2011.)
• Tvrdnja: Gaddafi planira masakr u Benghaziju.
• Mediji: CNN, Al Jazeera, Guardian – uzrokuju paniku.
• Rezultat: NATO intervencija. Gaddafijevo brutalno ubojstvo. Zemlja u kaosu.
• Danas: Trgovina robljem u Tripoliju. - Ukrajina (2022.–2024.)
• Tvrdnje: “Rusiji ponestaje svega.” – već tri godine.
• Faktograf i drugi “fact-checkeri”: Provjeravaju satiru i komentare na Facebooku —
ali ne “sumnjaju” u službene izvještaje koji su više puta demantirani stvarnošću.
• Dehumanizacija: Zabranjivanje ruskih knjiga, sportaša, umjetnika.
- Palestina / Izrael
• Cenzura: YouTube i Meta brišu sadržaje koji pokazuju žrtve u Gazi.
• Jezik: “Izrael se brani”, “Hamas koristi štitove”, “ciljane operacije” – čak i kad se radi
o tisućama mrtvih civila, djece.
• Medijski tretman: Ubijeno dijete u Izraelu – naslovnica. Poginulo dijete u Gazi.
IV. Što možeš učiniti kao čitatelj?
1. Uspoređuj izvore
• Čitaj vijesti iz više zemalja i s različitih ideoloških spektra.
• Usporedi kako isti događaj izvještava BBC, RT, Al Jazeera, DW, France24.
2. Uoči emocionalni jezik
• Ako je naslov pun riječi poput “užasno”, “krvoločno”, “herojski”, “nečuveno” — to je
propaganda, ne izvještavanje.
3. Prati neovisne novinare
• Julian Assange, Glenn Greenwald, Seymour Hersh, Eva Bartlett, John Pilger (†), Max
Blumenthal, Caitlin Johnstone…
4. Prepoznaj vlastitu pristranost
• Ako te smeta nasilje “njihovo”, ali ne i “naše” — nisi objektivan.
5. Štiti informacijski pluralizam
• Ne moraš se slagati s ruskim, iranskim, kineskim ili bilo kojim drugim medijima — ali zabrana pristupa informacijama je prvi korak u stvaranju mentalnog logora.
Zaključak: Rat se ne vodi samo oružjem – već i narativima
• Propaganda nije prošlost – ona je sadašnjost.
• Ne moraš biti “na ničijoj strani” da prepoznaš laž.
• I ne moraš imati rješenje za sve – da bi postavio pravo pitanje. Šutnja je suglasnost. A istina – koliko god kasnila – ostaje jedina valuta ljudskog dostojanstva.
U sljedećem nastavku: kako se rat vodi kroz kulturu, obrazovanje i zabavu (film, glazba,
sport).
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
