Laž, rat i istina (III): Tihi frontovi – kako se rat vodi kroz kulturu, obrazovanje i zabavu

 

Nastavimo s trećim dijelom, kao logičnim produžetkom: kako se rat vodi kroz kulturu, obrazovanje i zabavu, i to vrlo tiho, sofisticirano, ali duboko učinkovito. Ovaj nastavak istražuje “meke metode” ratovanja — kulturni inženjering, simbolički jezik, medijsku indoktrinaciju, sportsku cenzuru, obrazovne revizije i filmski soft power.

Rat ne traje samo dok padaju bombe. On traje puno duže — u glavama, u školama, na ekranima.
U svijetu “slobode izražavanja”, cenzura se ne zove zabranom — nego “uređivanjem sadržaja u skladu s vrijednostima zajednice”. U svijetu “slobode medija”, jedna istina dominira – sve ostalo je “dezinformacija”.

I. Kulturni rat: Kad se protivnik izbriše iz jezika, sporta i umjetnosti

  1. Deplatformiranje umjetnosti i umjetnika
    • Ruski dirigenti, pijanisti i baletani otkazivani bez izjava o ratu — samo zbog
    nacionalnosti.
    • Izložbe ruskih klasika (npr. Dostojevskog) otkazane po europskim institucijama.
    • Isto se dogodilo i u ranijim ratovima: srpskim, hrvatskim, arapskim, čak i kineskim umjetnicima.
    Poruka: Ne postoji “njihova” kultura – samo “njihova agresija”
  2. Sport kao produžetak politike
    • Ruskim sportašima zabranjen nastup čak i pod neutralnom zastavom.
    • Palestinski sportaši nemaju ni priliku – jer mnogi nisu više živi.
    • Dok istovremeno, sportaši koji nose izraelske, NATO ili ukrajinske simbole – ne
    snose posljedice, već dobivaju medijski prostor.
    Dvostruki standard: “Naš ponos” vs. “Njihova provokacija”

II. Obrazovanje: Povijest kao oružje

  1. Revizija udžbenika
    • Sukobi se prikazuju pojednostavljeno: “mi smo oslobađali, oni su napadali”.
    • Nema prostora za nijanse, pitanja, protunarative.
    Djeca ne uče što se dogodilo — nego što treba misliti o tome što se dogodilo.
  2. Izbacivanje “problematičnih” autora
    • Knjige koje propituju NATO intervencije nestaju iz lektira.
    • Autori koji su kritični prema EU, SAD-u ili Izraelu nazivaju se “kontraverznima”.
    • Znanstvenici koji objavljuju radove protiv službenih narativa – gube projektna
    sredstva, pozicije, status.

III. Filmska i zabavna propaganda: “Soft power” Hollywooda i
Zapada

  1. Film kao alat oblikovanja sjećanja
    • Hollywood već desetljećima stvara mit o “dobroj intervenciji”: o Black Hawk Down, American Sniper, Zero Dark Thirty, 13 Hours, The Hurt Locker…

• Netflix i slične platforme serviraju sadržaj koji prikazuje Ruse, Arape, Kineze kao: kriminalce, prijetnje, luđake, diktatore.

Zločini “naših” vojnika? Ignorirani, minimalizirani, isprani kroz “teške odluke na
terenu”.

  1. “Subliminalno” ratovanje
    • Serije, reklame, čak i crtići koriste simbole, boje, slogane koji stvaraju emocionalnu
    povezanost s jednom stranom.
    • Igrice (npr. Call of Duty, Battlefield) doslovno regrutiraju u narativ rata.
    U ratu 2020-ih, ekran je puška, a “scroll” metak.

IV. Što znači otpor u eri kulturne propagande?

Otpor nije samo protest.
Otpor je — odbijanje konzumiranja bez razmišljanja.
1. Kultura: podržavaj autentične umjetnike, čak i ako su “nepoželjni”
• Sloboda umjetnosti mora vrijediti i za one s kojima se ne slažemo.
• Ako bojiš “nepoćudnu” kulturu etiketama, gubiš svoju vlastitu slobodu izražavanja.
2. Obrazovanje: traži izvore izvan kurikuluma
• Učimo više iz iskustava ljudi nego iz autoriziranih knjiga.
• Istinu o ratu često saznaš iz pisma jednog vojnika ili bake, a ne iz udžbenika.
3. Zabava: gledaj i slušaj što ti govore – i zašto baš to
• Ako su svi “negativci” uvijek iz istog dijela svijeta — to nije slučajno.
• Ako te emocije vode brže nego razum — stani i razmisli.

Zaključak: Rat nije samo vani – rat je i u tebi

Ako su ti misli unaprijed oblikovane, ako su ti emocije unaprijed “naciljane”, ako su ti informacije filtrirane — onda ti je rat već ubačen u glavu. I zato je borba za istinu danas najtiša, ali i najvažnija bitka.

U sljedećem nastavku: “Ratovi pamćenja” – kako se oblikuju kolektivna sjećanja i tko
odlučuje što će generacije pamtiti kao “istinu”.


OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.