Policija diljem Hrvatske dronovima nadzirala promet i bilježila prekršaje.
No ispod te slike reda i napretka, odvija se proces mnogo dublji od prometne kontrole: normalizacija stalnog nadzora iz zraka, korak po korak, kroz narativ koristi i nužnosti.
Na prvi pogled, dronovi se pojavljuju kao praktično rješenje: olakšati posao policiji, smanjiti broj prometnih nesreća, povećati sigurnost građana.
U toj fazi, fazi “javnog interesa” — nadzor se propagira kao pomoć, ne prijetnja“
Dronovi zabilježili stotine prekršaja.”“Policija dronovima spriječila nesreće.”“Tehnologija pomaže sigurnosti u prometu.” To je pozitivni okvir koji potiče javno odobravanje.
Tehnologija se ne prikazuje kao alat kontrole, nego kao zaštitnik.
Psihološki efekt: ljudi se osjećaju sigurnije, a ne nadzirano — i to je ključno za dobivanje pristanka bez otpora.
Nakon što se društvo navikne na stalnu prisutnost “oka u zraku”, prelazi se u drugu fazu: efikasnost.
U medijima se pojavljuju izjave o “nedostatku policajaca” i “povećanoj učinkovitosti tehnologije”, tipa “Dronovi su nezamjenjivi u modernom prometnom sustavu.” “Bez tehnologije ne bismo mogli osigurati red”, i tako tehnologija prelazi iz privremene u stalnu funkciju.
Nadzor tada postaje — infrastruktura.
U-Space: europska arhitektura neba
Ono što javnost rijetko zna jest da dronovi nisu samo lokalna inicijativa. Njihovo širenje proizlazi iz europske regulative U-Space (EU 2021/664), koja predviđa stvaranje digitalnog zračnog prostora u kojem tisuće dronova mogu istovremeno obavljati poslove — od nadzora do logistike i sigurnosti. To znači da nebo postaje digitalno upravljani prostor u kojem se svaka letjelica, svaki operator i svaka aktivnost registriraju, prate i nadziru. U pozadini djeluje EASA, europska agencija za sigurnost zračnog prometa, uz podršku UN-ovih programa o “održivom razvoju” i “pametnim gradovima”.
Dronovi nisu izolirani alat. Oni su pokretni senzori — prikupljaju slike, zvukove, toplinske potpise, registarske oznake, pa čak i biometrijske obrasce.
Ti se podaci u realnom vremenu šalju u centralizirane oblačne sustave i povezuju s drugim izvorima podataka: kamerama, bazama registara, digitalnim identitetima. Na taj način nastaje živa mreža nadzora — “sfera podataka” koja prekriva fizički svijet. Ona se ne vidi, ali sve bilježi. Kad se dronovi povežu s digitalnim ID-om — koji EU i UN promoviraju kao “ključ pristupa uslugama” — granica između fizičkog i digitalnog nestaje. Dron snimi prekršaj, sustav prepozna lice, digitalni ID potvrdi identitet, a kazna se automatski naplati s digitalnog novčanika (CBDC). Nema službenika, nema dijaloga, nema konteksta — samo automatizirana odluka algoritma. To je slika budućeg sustava u kojem će zakon biti kod, a pravda – automatizirana funkcija. Svi ti procesi ne uvode se silom, nego kroz narativ koristi.
Najprije “sigurnost”, zatim “efikasnost”, pa “nužnost”. U toj tranziciji, ljudi postupno prihvaćaju sve veći stupanj nadzora — ne zato što to žele, nego jer im se čini razumno. To je tehnokratski konsenzus — pristanak bez svijesti o posljedicama.
A kada se nadzor uvuče u svakodnevicu pod izlikom brige, prestaje biti nadzorom. Postaje okoliš. Akcija s dronovima nije samo “prometna kampanja”, nego test društvenog praga prihvaćanja. Koliko će ljudi to doživjeti kao korisno, a koliko kao prijetnju — to određuje tempo sljedeće faze.
Sustav pažljivo mjeri reakcije i prilagođava narativ. Jer krajnji cilj nije spriječiti prekršaje, nego uspostaviti kulturu stalnog nadzora koja se doživljava kao normalna. Zato se sustav ne bavi osvještavanjem, podizanjem svijesti u prometu, već kažnjavanjem, nadzorom.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
