Posljednjih godina iz Hrvatske je iselilo stotine tisuća građana, dok se istodobno ubrzano uvozi radna snaga iz Nepala, Indije, Filipina pa čak i Egipta .
To se prikazuje kao nužnost zbog manjka radnika, ali stvarni učinak ide puno dublje — prema razgradnji društvene pripadnosti i zajedništva.
Kad najaktivniji i najobrazovaniji odu, a novi stanovnici nemaju osjećaj pripadnosti, nestaje jezgra zajedništva, a time i mogućnost otpora.
U zemlji ostaje fragmentirano, podijeljeno društvo: iseljeni bez korijena, useljeni bez domovine.
U takvom okruženju teško se stvara organizirani otpor — jer nitko više ne brani zajednički prostor, zemlju, kulturu ni budućnost.
Demografske promjene tako postaju alat tranzicije prema novom modelu upravljanja — ehnokraciji.
Manje zajedništva znači manje povjerenja i više potrebe za “redom”, što opravdava uvođenje digitalnog ID-a, biometrijskih kontrola i strožih mehanizama praćenja.
To nije prirodan tijek, već plansko preoblikovanje društva: Kad narod izgubi korijen, sustav postaje gospodar.
Kako demografske promjene oslabljuju društvenu koheziju
1. Gubitak jezgre građanskog otpora. Iseljavaju najaktivniji: mladi, profesionalci i organizatori. Oni često čine okosnicu lokalnih inicijativa, sindikata, nevladinih udruga i civilnog angažmana. Kad oni nestanu, opada kapacitet društva da organizira masovne, koordinirane odgovore.
2. Smanjenje osjećaja pripadnosti. Uspostavljanje duboke pripadnosti domovini i lokalnoj zajednici zahtijeva generacijsko vrijeme, kulturnu povezanost i zajednička iskustva.
Masovni dolazak novih stanovnika, i/ili masovni odlazak domicilnog stanovništva, narušava taj kontinuitet.
Pribrojimo li tome migrantsku krizu, za mnoge nepremostive kulturološke razlike, odnosno pogledamo li na problematiku migracija iz šire perspektive, dolazimo do zaključka kako se migrantska kriza ne rješava — ona se održava. Zato što ona stvara opravdanje za:
- jačanje nadzornih sustava i biometrijskih baza,
- dodatno povezivanje policijskih i sigurnosnih agencija,
- ograničavanje slobode kretanja i izražavanja pod izlikom “javne sigurnosti”.
Drugim riječima: kriza migracija služi kao izgovor za normalizaciju totalnog nadzora. (primjer V. Britanija) te fragmentira društvo, i samim time, kao i u slučaju uvoza radne snage, otežava otpor lošim politikama.
Kad globalne sile potiču masovne migracije, kulturni inženjering i brisanje identiteta, razlike se ne uče i poštuju, već se instrumentaliziraju. U tom trenutku kultura postaje oruđe podjele, a ne most razumijevanja i zajedništva.
Kada se nacionalni identitet i povezanost s tlom zamijene multikulturnom neutralnošću, stvara se društvo u kojem nitko ništa istinski ne brani.
To je ključno za prelazak na novi oblik upravljanja — digitalni, nadnacionalni, centralizirani.
Digitalni ID, digitalna valuta, biometrijska kontrola, digitalni socijalni sustav — sve to zahtijeva depersonalizirano stanovništvo: bez dubokog osjećaja pripadnosti i bez zajedničkog glasa.
Dakle, kad iseljenici izgube povezanost sa zemljom, a useljenici je nikad ne steknu — puca veza između naroda i teritorija.
To nije slučajnost, nego logičan korak u stvaranju sustava gdje je čovjek zamjenjiv resurs, a ne nositelj suvereniteta.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
