Nekada su se društva vodila zakonima. Zakoni su, barem u teoriji, proizlazili iz rasprava o pravu, nepravdi, dobru i zlu. Zatim su došli pravilnici – tehničke nadogradnje zakona, detalji koji su trebali pomoći njihovoj primjeni. Danas smo zakoračili u novu fazu: društvima se sve manje upravlja zakonima i politikom, a sve više protokolima, algoritmima i administrativnim uvjetima.
To nije samo birokratska promjena. To je civilizacijski pomak.
Više se ne pita što je ispravno, pravedno ili humano. Pita se:
je li nešto kompatibilno sa sustavom, uklapa li se u okvir, smanjuje li rizik, povećava li učinkovitost. U tom pomaku leži sama srž tehnokracije.
Kad politika prestaje biti politika
Klasična politika – kakva god bila u praksi – barem je nominalno pretpostavljala sukob ideja i vizija društva. Lijevo i desno, konzervativno i progresivno, religiozno i sekularno – sve su to bile razlike u vrijednostima.
Tehnokracija te razlike ne negira, ali ih čini nevažnima.
Jer tehnokracija ne raspravlja. Ona upravlja.
Upravljanje ne pita što je dobro za čovjeka, nego što je mjerljivo. Ne pita što je pravedno, nego što je održivo. Ne pita što je humano, nego što je predvidljivo. Čovjek se u tom procesu prestaje promatrati kao moralni subjekt, a počinje se tretirati kao varijabla u sustavu.
Kad se društvo vodi logikom upravljanja, a ne etike, tada više nije važno što misliš – važno je kako se uklapaš.
Sustav koji ne mora zabranjivati
Stare diktature trebale su represiju. Batinu, cenzuru, zatvor. Tehnokracija to ne treba.
Ona ne djeluje otvoreno, nego administrativno. Ne udara, nego uskraćuje pristup. Ne kaže „ne smiješ“, nego „ne ispunjavaš uvjete“.
Sve je formalno dopušteno. Ali bez odgovarajućeg obrasca, aplikacije, digitalne potvrde ili statusa u sustavu – sve postaje nedostupno. Represija se zamjenjuje procedurom, a kontrola se skriva iza jezika neutralnosti i učinkovitosti.
I upravo zato je neprepoznata.
Digitalni identitet: od osobe do profila
U tom novom poretku digitalni identitet nije samo alat za lakšu identifikaciju. On postaje središnji čvor života. Kroz njega se povezuju zdravstvo, financije, obrazovanje, socijalna prava, radni status, pa čak i kretanje.
Identitet više nije ono što jesi, nego ono što sustav o tebi zna, bilježi i procjenjuje.
Kad se identitet veže uz trajno praćenje, bodovanje i uvjetovanje, čovjek prestaje biti osoba u punom smislu te riječi. Postaje dosje u stvarnom vremenu. Profil koji se ažurira, evaluira i uspoređuje s normom.
Novac koji više nije tvoj
Digitalne valute središnjih banaka (CBDC) savršeno se uklapaju u tu logiku. One ne mijenjaju samo oblik novca, nego njegovu narav. Novac prestaje biti neutralno sredstvo razmjene i postaje instrument upravljanja ponašanjem.
Programabilan, vremenski ograničen, namjenski definiran – takav novac ne pita što želiš kupiti, nego smiješ li to kupiti. Time se ekonomija izbora tiho pretvara u ekonomiju dozvole.
Ne kroz ideologiju, nego kroz kod.
Upravljanje životom samim
Tehnokracija se ne zaustavlja na ponašanju. Ona ide dublje – prema životu samom. Zato se sve više regulira tijelo, zdravlje, prehrana, kretanje, navike, pa čak i emocionalna stanja.
Ne nužno zato što su pojedinci zli ili imaju skrivene namjere, nego zato što sustav ne podnosi nepredvidivost. Slobodan čovjek je varijabla koju algoritam ne razumije. Duhovna dimenzija čovjeka ne ulazi u tablice rizika.
Zato se život svodi na podatak, a čovjek na potencijalni problem koji treba optimizirati.
Država kao lokalni upravitelj
U toj strukturi države formalno ostaju suverene, ali se u praksi sve više ponašaju kao izvršitelji nadnacionalnih okvira. Odluke dolaze kroz standarde, preporuke i uredbe međunarodnih institucija, dok nacionalna politika sve češće samo implementira i usklađuje.
Moć se centralizira, odgovornost se raspršuje. Nitko više nije „kriv“, jer svi samo slijede proceduru.
Kad “usluga” postane uvjet
Najveća promjena našeg vremena nije zabrana, nego uvjetovanost. Sve dolazi zapakirano kao pogodnost: radi sigurnosti, praktičnosti, učinkovitosti. Ali odbijanje sustava postaje sve skuplje – sporije, teže, gotovo nemoguće.
Sloboda formalno postoji. Ali samo za one koji mogu živjeti izvan infrastrukture sustava.
Granica koju sustav ne može prijeći
Ipak, tehnokracija ima granicu. Ona može administrirati tijelo, ali ne može administrirati izvor života – osim ako joj ga čovjek sam preda.
Ne može upravljati savješću. Ne može programirati smisao. Ne može proizvesti unutarnju slobodu.
Zato se prava autonomija ne traži više u institucijama, nego u čovjeku. Ne u politici, nego u svijesti. Ne u zakonima, nego u etici.
Tehnokracija nije klasična zavjera. Ona je logičan završetak svijeta koji je zamijenio mudrost ekspertizom, odgovornost procedurom, a čovjeka funkcijom.
Pitanje našeg vremena nije korača li sustav ka totalitarnom, pitanje je hoće li čovjek postati svjestan dok se to događa, i jasno reći NE!
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
