Otvoren je prvi dućan u Hrvatskoj bez blagajni, bez skeniranja proizvoda i bez trgovaca. Uđeš, uzmeš što želiš i izađeš. Sustav te prepoznaje, evidentira kupnju i automatski naplaćuje proizvode.
Komformisti, dakle mnogi će reći: „Odlično, praktično i moderno.“
No pitanje nije koliko je praktično, već što se događa, ili što će se dogoditi ako ili kada isti model zahvati cijelo društvo, sve sektore?
Jer danas su na redu trgovine koje zapošljavaju do 240 tisuća ljudi, dakle masovna implementacija ovakvih trgovina ugrozila bi 50 do 100 tisuća radnih mjesta, blagajnika i dio prodavača te administrativnog osoblja, a već sutra su na redu banke, pošte, skladišta, prijevoz, proizvodnja, mediji, računovodstvo, pravne službe, obrazovanje, pa čak i dio zdravstva. Prvi put u povijesti ne automatizira se samo fizički rad. Automatizira se i intelektualni rad.
Procjene stručnjaka razlikuju se, ali mnoge govore da bi tijekom sljedećih desetljeća između 30% i 50% današnjih poslova moglo biti djelomično ili potpuno automatizirano, dakle ugašeno. To nisu samo brojke, to su milijuni, stotine milijuna, milijarde ljudi na planetarnoj razini. Ljudi koji danas rade u trgovinama, uredima, bankama, medijima, školama, logistici i administraciji, a pitanje koje se nameće jest, od čega će ti ljudi živjeti?
Ako umjetna inteligencija radi brže od čovjeka… Ako roboti rade jeftinije od čovjeka… Ako automatizirani sustavi donose odluke umjesto čovjeka… Koja je uloga čovjeka u takvom društvu?
Povijest nas uči da su zemlja, voda, energija, proizvodnja hrane i stambeni resursi postupno prelazili iz zajedničkih dobara u sustave kojima upravljaju institucije i korporacije. Isto se događa i danas, i to brže nego ikad, a ako se istovremeno izgubi i mogućnost rada, tada se vrijedi ozbiljno zapitati: Hoće li čovjek u toj i takvoj budućnosti, ako je izaberemo, biti slobodan građanin ili tek korisnik sustava o kojem potpuno ovisi? Da li će s te pozicije čovjek uopće moći postavljati bilo kakve uvjete vlasti?
Zato rasprava o automatizaciji nije rasprava o trgovinama. Nije čak ni rasprava o umjetnoj inteligenciji. To je rasprava o budućem društvu. Društvu u kojem tehnologija služi čovjeku. Ili društvu u kojem čovjek služi tehnologiji, odnosno njezinim vlasnicima, bez izbora.
Zato odlaskom i kupovinom u toj i takvoj trgovini, ne kupujemo samo robu, već i svakom kupnjom biramo kakvu budućnost želimo, u kakvom svijetu želimo živjeti. Želimo li živjeti kao slobodna bića, ili kao ljudi koje se ništa ne pita, bez izbora.
I zato je važno naglasiti i biti svjestan jedne jednostavne činjenice: Nijedan sustav ne može opstati bez sudjelovanja ljudi!
Trgovina bez trgovaca postoji samo ako ljudi kupuju u njoj.
Društvena mreža postoji samo ako joj ljudi poklanjaju pažnju.
Digitalna valuta, digitalni ID postoji samo ako je, ako ga ljudi koriste. Svaki naš izbor ujedno je i potvrda smjera kojim ćemo ići, a to je moć koju još uvijek posjedujemo i koju trebamo osvijestiti.
Jer svaki sustav, koliko god velik i moćan izgledao, na kraju ovisi o milijunima pojedinačnih odluka, ljudi.
Stoga možda najveća iluzija modernog doba nije da je sustav svemoćan, nego da pojedinac nema utjecaja.
Kada dovoljno ljudi prestane koristiti neku tehnologiju, proizvod ili uslugu, ona nestaje bez obzira na količinu uloženog novca, političke podrške ili marketinških kampanja.
Možda pitanje nije “Kako zaustaviti sustav?” Već “Čemu svakodnevno dajem svoju pažnju, vrijeme, novac i energiju?” Možda rješenje nije borba protiv sustava, već uskraćivanje energije sustavu.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
