Da želim, ali …

Pokušaj te se umiriti na trenutak, i sjetiti koliko ste li samo puta rekli “Da želim, ali…..” nemam sada vremena, što će mi reći djevojka/dečko, ne stojim baš najbolje sa lovom, kako da objasnim roditeljima, moram na posao ………….itd!

Koliko smo li samo puta u životu zaželjeli neko novo iskustvo, učiniti nešto novo, ludi i nezaboravno, da bismo najednom zastali i rekli, da želim, ali nemam sada vremena, moram ujutro na posao, što ću reći djevojci/dečku itd. Mnogo puta, mnogo puta po nekad i samo u jednom danu, a koliko li samo puta tijekom života. Svi želimo nešto novo, neko novo lijepo, nezaboravno iskustvo, ali pod uvjetom, da se ništa ne mijenja, da sve ostane isto kao i prije. No, pitanje je, kako privući u naše živote nešto novo, neko novo iskustvo, ako ništa ne mijenjamo, ako sve radimo po starom, ako je sve kao i prije. NIKAKO! Ne možemo u život privući nešto novo, ako sve radimo na isti način kao i prije, ako nikada ne možemo naći vremena, ako se neprestano brinemo što će drugi reći ili misliti o nama, ako se neprestano brinemo dali će sve ispasti, biti dobro. Ako nismo niti mrvice pomaknuli naš način percepcije stvarnosti, naša vjerovanja i uvjerenja, u naše živote ne može stići novo iskustvo.

Da bismo iskusili nešto novo, moramo odbaciti nešto staro, moramo odbaciti stara vjerovanja, uvjerenja, programe koji govore umjesto nas, i otvoriti će se prostor novih mogućnosti, novih iskustva za koja do sada nismo bili niti svjesni da su moguća, da postoje. Vjerovanja, uvjerenja, linija manjeg otpora zbog straha od mogućih posljedica, od toga što će drugi reći ili misliti o nama, ili jednostavno rečeno, strah od novog i gubitka starog dobro poznatog, jest ono što nam prijeći svako novo iskustvo koje toliko priželjkujemo u svakodnevnom životu. Da bismo iskusili nešto novo, moramo odbaciti staro, stara uvjerenja, vjerovanja, programe kojima smo sustavno programirani, moramo odbaciti STRAH. STRAH i ushićenje, uzbuđenje, sreća odnosno ljubav ne mogu biti na istome mjestu. Strah je suprotnost ushićenju, uzbuđenju, sreći, ljubavi. No odbacimo li strah, oslobodili smo prostor, stvorili smo procjep kroz koji ushićenje, uzbuđenje, sreća i ljubav mogu manifestirati beskonačna iskustva u koliko mi to stvarno želimo. Ne možemo biti sretni, puni uzbuđenja i ljubavi, birati nova iskustva ako živimo u strahu, isto kako ne možemo osjećati strah od novog iskustva, promijene, ako živimo u ljubavi. Ljubav ne poznaje smrt, ljubav poznaje samo život. Ljubav ne poznaje krivnju, Ljubav poznaje samo razumijevanje, Ljubav ne poznaje žalost, ona poznaje samo sreću. Ljubav ne poznaje oni i mi, ona poznaje samo Jedno sa svime, Jedno beskonačnih mogućnosti.

Strah je suprotnost Ljubavi. Ali strah je iluzija, iluzija koja nam je iskrivila, zamaglila pogled na beskonačnu mogućnost onoga što jesmo, onoga što možemo iskusiti. Strah je iluzija, iluzija koja stvara iluziju straha za koju mi vjerujemo da je stvarnost. Smrt je iluzija, postoji samo život, pa zašto se onda bojimo smrti? Zato što smo iluziju smrti prihvatili kao stvarnost, iluziju smo potkrijepili iluzijom. Ne postoje problemi, problemi su iluzija, tvorevina ograničenosti naših programa, našega uma, koji ne vide dalje od ograničenja programiranih vjerovanjima i uvjerenjima nametnutih normi i uvjeta. Straha od toga što će drugi reći i misliti o nama, jest još jedna iluzija, to što drugi govore ili misle o nama, nije naš problem, već njihov, oni su ti koji si razbijaju glave zbog svojih ograničenja. Sve što proizlazi iz straha jest iluzija, iluzija koja se održava iluzijom, odnosno vjerovanjima i uvjerenjima da je iluzija stvarnost, vjerovanjima i uvjerenjima koja su proizašla iz iluzije. Svi oblici straha su iluzija, bilo da se radi o sramu, nelagodi, krivnji, mržnji, osuđivanju, ismijavanju itd. Kako bi i mogli biti stvarnost, kad proizlaze iz iluzije straha stvorenoga iluzijom. Beskrajna Ljubav jedina je istina, sve ostalo je iluzija. Jedino što postoji jest bezuvjetna sreća, bezuvjetno razumijevanje, odnosno Bezuvjetna Ljubav, sve ostalo je iluzija.

Kada odbacimo iluziju zvanu strah, oslobodimo se okova normi, uvjerenja i vjerovanja koja nas ograničavaju, koja nam iluzijom straha od novog i gubitka starog i dobro poznatog ne dozvoljavaju odbaciti staro i iskusiti novo, onda ćemo otvoriti prostor novim iskustvima, mogućnostima, novim spoznajama koje su svuda oko nas i samo čekaju da budu otkrivene. Otvoriti ćemo prostor bezuvjetnoj sreći, bezuvjetnom razumijevanju, bezuvjetnoj ljubavi koja je u nama, koja i jesmo. Ovaj svijet je predivno mjesto, a mi ga činimo nepodnošljivim ogranicavenjem vlastitim ILUZIJAMA i prihvačanjem istih kao stvarnost.

Velimir Gašparić