Dokle god djelujemo, i promatramo svijet (stvarnost), sa stanovišta racionalnog uma, jedina istina koja za nas važi jest ona koja kaže da sve što činimo, činimo zbog sebe, za sebe i sebi. Shodno tome mi sami i ubiremo sve plodove svojih djela, bilo da su oni „dobri“ ili „loši“. Rezultat svega toga jest egzistiranje u patnji – u odvojenosti od Boga. Međutim, potrebno je da nam bude jasno da smo mi uvjetovani uzročno-posljedičnim zakonom (karmom) samo zato što vjerujemo da smo mi sami autentični uzročnici, odnosno – činitelji! – To, da smo „činitelj“, zaista i jest tako, ali samo sa stanovišta iluzije, jer mi ipak ne poznajemo tog „Sebe“ koji je Istinski Činitelj. …Mi se neprestano poistovjećujemo sa iluzijom (EGO-om) pa zato i trpimo iluziju; te nam sve to, cijeli njen svijet, stoga i djeluje ovako i ovoliko stvarno.
No, sa stanovišta prave istine, stvari stoje „nešto“ drugačije… Naime; ako sebe smatramo, kao što i smatramo – živima – onda je Bog mrtav: ako „ja“ jest, onda „On“ nije. – Nikakav kompromis tu ne može doći u obzir! …S tim u vidu, Ničeova jeretička izjava: „Bog je mrtav“ (bez obzira kako i zašto je on to rekao), predstavlja, zapravo, ništa drugo do samo – najlogičnije, najotvorenije i najpoštenije zapažanje, i istupanje, jednog racionalnog uma.
Mi, ljudi, toliko slavimo i veličamo taj racionalni um, a ipak, pored svega toga, uspijevamo da napravimo mjesta i za nekakvo „vjerovanje u Boga“. To je ustvari vrhunsko licemerje, a ne iskreno i istinsko VEROVANJE (u) BOGA! – Ono što mi, uobičajeno, nazivamo „vjerom“ jest samo intelektualna spekulacija, odnosno mišljenje (za-mišljanje) da postoji „tamo neki Bog“… Zbog toga, „vjerujući“ mi, zapravo, ne vjerujemo već sumnjamo – jer u pozadini svih naših stavova stoji stanovište: „Ja jesam – On nije!“ I upravo zbog toga: Svaka vjera jeste ateizam, i obratno.
Istinska vjera nije vjera, nije mrtvo „vjerovanje“, već način življenja – življenje ljubavi. To nije ni kršćanska religija, ni muslimanska religija, ni Hinduizam, ni Budizam, ni Judaizam… niti bilo koji „izam“, već jedina istinska religija: Živa Vjera (u) Živoga Boga.
On je Jedini koji je istinski ŽIV – koji JEST – i zato je On jedini i isključivi ČINITELJ. Svi mi (ono što „mislimo“ da jesmo, i sa čim se poistovjećujemo: „EGO“) jesmo samo „mrtva oruđa“ kroz koja se On izražava. Bog, sa transcendentalnog nivoa (koji je suptilniji, čak, i od kvantnog nivoa) vuče „sve konce“ a mi smo, poput veoma specifičnih marioneta, samo „lutke“ („igračke“, „orudja“) u Njegovim rukama. …Uistinu, ono što pokreće moje udove na akciju, ono što im izdaje naloge i upravlja njima, ono što čini živima moje moždane stanice i što njihovu funkciju koordinira sa aktivnošću cjelokupnog organizma, kao i ono što, uopće, o-življava ovaj organizam – ta SILA OŽIVLJAVANJA – to nisam „ja“: to je On, odnosno ono što Ja istinski Jesam! Stoga, naša jedina zabluda i pogreška jest ne čak ni u vrsti djelovanja – već u pogrešnoj identifikaciji: identificiramo se sa onim „što je oživljeno“ umjesto sa onim „što oživljava“ – identificiramo se sa „neživom materijom“ koja je Životom o-življena, a ne sa (tim) Životom koji o-življava! U tome je cijeli problem. Zato je neophodno zaista shvatiti ovu razliku i, samim tim, osvijestiti suštinu te Greške u našoj orijentaciji – a upravo tim uvidom i sama razlika biva prevazidjena.
U suštini, prioritet nije shvatiti što treba činiti a što ne, čak nije prioritetno ni shvatiti kakve posljedice mogu uzrokovati naša određena djelovanja – već je nužno, znajući tko je istinski Činitelj, jedino: Odricanje (prije svega mentalno i emocionalno) od plodova koje te radnje sa sobom nose! …Ustvari, mi se nemamo čega ni „odreći“, jer ništa i nije u našoj nadležnosti; ali je poenta u tome što, i pored te činjenice, mi egoistično grabimo sebi sve moguće plodove tih „svojih“ aktivnosti. Na taj način, mi sebe stavljamo u veoma nezavidnu poziciju – poziciju „Kradljivca“, „Lopova“, a samim tim i „Lažova“ (…hmm, koga li ono religije tako nazivaju?!?) – pa onda u istoj mjeri trpimo i posljedice („karmu“) tih istih „prisvojenih zasluga“. I to je jedini istinski razlog i uzrok Karme!
Bog jest istinski Činitelj, ali u onoj mjeri u kojoj mi sebi pridamo važnost, i zaslugu, da „mi nešto činimo“, u toj mjeri onda prisvajamo (iako na tome „ponekad“ i gorko zažalimo…) i sve prateće posljedice („plodove“) tog svog neznanja i te svoje ne-časnosti.
U „Bhagavad-giti“ je o tome rečeno:
– „Složenost djelovanja je veoma teško shvatiti. Zato trebaš pravilno shvatiti što je aktivnost, što je zabranjena aktivnost, a što neaktivnost.
Onaj tko vidi neaktivnost u aktivnosti i aktivnost u neaktivnosti je inteligentan čovjek na transcendentalnom položaju, iako vrši sve vrste aktivnosti.
Smatra se da onaj tko sve čini bez želje za zadovoljavanjem čula ima potpuno znanje. Mudraci kažu da je posljedice njegovog rada spalila vatra savršenog znanja.
Ostavljajući svu vezanost za rezultate svojih aktivnosti, uvijek zadovoljan i nezavisan, ne vrši plodonosne aktivnosti, iako vrši sve vrste aktivnosti.
(…) Onaj tko je slobodan od dvostranosti i zadovoljan s dobitkom koji dođe sam od sebe, tko nije zavidan i tko je postojan i u uspjehu i u neuspjehu, nikada ne biva zapleten iako djeluje.
(…) Žrtvovanje izvršeno u znanju je bolje od žrtvovanja materijalnih posjeda, jer sva žrtvovanja aktivnosti dostižu vrhunac u transcendentalnom znanju.
(…) Kada stekneš pravo znanje od samospoznate duše, nikada više nećeš pasti u iluziju, jer ćeš zahvaljujući tom znanju vidjeti da su sva živa bića samo dio Svevišnjeg, ili drugim riječima, da su Moja.
Čak i ako se smatra da si najgrješniji od svih grešnika, ako se nalaziš na čamcu transcendentalnog znanja bit ćeš sposoban da pređeš ocean bijede.
Kao što plamteća vatra pretvara drvo u pepeo, vatra znanja spaljuje u pepeo sve posljedice materijalnih aktivnosti.“
(Pogl. 4, stih 17-20, 22, 33, 35-37)
Prema tome, istinski, sve što (u)činim ne (u)činim ja nego On, i sve što bilo tko (u)čini ne čini nitko drugi nego ON! Pošto je On isključivi Činitelj, to znači da je On i isključivi, istinski, Uživalac – jer onaj tko čini, taj i uživa sve posljedice svojih činjenja. To je, jednostavno, zakon prirode. Zbog toga, onaj tko ispravno razumije tu istinu prestaje robovati zabludi – smatrati sebe činiteljem i uživaocem – i utvrđuje se u istinskoj svjesnosti, slobodan od uzroka i posljedica: svjesnosti Krišne, Krista, Boga („Za onoga tko svuda vidi Mene i sve vidi u Meni, nikada nisam izgubljen, niti je on za Mene ikada izgubljen.“ – Bg 6/30). U toj svjesnosti transcendiramo plodonosne rezultate „dobrog“ ili „lošeg“ rada, i to je apsolutni, transcendentalni ili, ako više volimo – ISTINSKI – nivo postojanja. I tada se nadilazi Karma (iluzija djelovanja u odvojenosti)!
Kada istinski shvatimo da svi plodovi naših (Njegovih) aktivnosti pripadaju isključivo Njemu, tada se svjesno odričemo svog iluzornog, uobraženog, prava na njih i, sa najvećim zadovoljstvom i predanošću, uspostavljamo službu (življenje) predanog štovanja Boga odnosno Njegove sveukupne Manifestacije. To razumijevanje je apsolutni vrhunac znanja i ima Oslobađajući karakter, jer: „Vatra znanja spaljuje sve posljedice grešnih aktivnosti. Ona je najmoćniji od svih pročišćivača. Naši životi imaju značenje i usmjerenje samo ukoliko nastojimo da postignemo transcendentalno znanje o svjesnosti Krišne (Bića, Duše, Sepstva cjelokupnog univerzuma; op.aut.), koje je kralj sveg znanja.“ (citat iz knjige „Kralj Znanja“).
Umjesto da djelujemo nerazumno i sebično u smjeru zadovoljavanja osobnih, nezasitih, čulnih apetita – što predstavlja ništa drugo do egzistenciju u životinjskoj svijesti – trebamo se uzdići na viši, duhovni, nivo svijesti. Svi oni koji ne razumiju istinu misle da će odricanjem od ovih materijalnih uživanja i zadovoljstava ostati uskraćeni za (taj, njima) jedini, i isključivi, smisao življenja, odnosno da će biti suočeni sa najcrnjom tamom besmisla. Ne imajući obavijest o pravoj istini, oni ne shvaćaju da je odnos između zadovoljstava koja se mogu „iscijediti“ na ovom materijalnom nivou i onih na duhovnom, transcendentalnom nivou identičan odnosu sunčevog sjaja promatranog kroz tamno staklo zaštitne maske aparata za elektro-zavarivanje i sjaja kojeg spoznajemo gledajući u sunčevu „loptu“ pri vedrom i sunčanom ljetnom danu! – Ovaj odnos nije ni malo preuveličan, jer je sušta istina da su sva materijalna zadovoljstva samo blijeda slika („blijeda kopija“) onog koje se širom otvara na putu svjesnosti Boga.
U knjizi „Autobiografija jednog jogija“, od još jednog divnog i veličanstvenog duhovnog lava – Paramhans Svami Joganande (1893–1952), stoji jedna epizoda iz njegovog života, koja se događa u ašramu velikog sveca – Bhaduri Mahasaya-e – gdje, poslije jednog ječernjeg Satsang-a (Sat – Istina, sang – druženje; sansk.), Svecu prilazi jedan od njegovih predanih učenika. Odlomak ide ovako:
– „Učitelju, vi ste čudesan čovjek“, izjavio je jedan učenik opraštajući se i gorljivo zureći u mudračev očinski lik. „Odrekli ste se bogatstva i udobnosti da biste tražili Boga i nas učili mudrosti.“ – Bilo je poznato da se Bhaduri Mahasaya još u mladosti odrekao velikog obiteljskog bogatstva, da bi sav svoj život mogao posvetiti yogi.
– „Slučaj je sasvim obrnut!“ – Svečevo lice izražavalo je blagi prekor.
– „Ostavio sam nekoliko bijednih rupija, nešto sitnih užitaka, a dobio kozmičko carstvo beskrajnog blaženstva. Kako je moguće da sam sebi pritom išta uskratio? Poznajem radost dijeljenja bogatstva. Da li je to žrtva? Kratkovidi svet zapravo je onaj koji se odriče, jer neuporedivi božanski posjed zamjenjuje za bijednu šaku zemaljskih igračaka.“
Zakihotao sam se nad tim paradoksalnim pogledom na odricanje – pogledom koji svakom svetom prosjaku stavlja na glavu Krezovu kapu, dok sve uobražene milionere pretvara u nesvjesne mučenike.
– „Božanski poredak brine se za našu budućnost bolje i mudrije od svakog osiguravajućeg društva.“
(A.I. – 393.str.)
http://apsolutnaistina.com/kritika/406-istinski-delatelj
Comments are closed.