Piše: David Icke
Prve noći izgovarao sam riječi naglas, dok sam druge čuo snažan ženski glas, jasan koliko samo može biti, koji je dodao još brojne detalje. Evo što su mi rekli tijekom tih dviju noći u izmijenjenim stanjima svijesti koja su ukupno trajala šest do sedam sati. Objavitelja ću zvati ‘glas’. Vremenska omča okružena je Matrixom ‘nefizičkih razina’ koje su također izgubile dodir s Beskrajnom jednotom.
. ‘Nefizičke’ razine dimenzije su one u koje se, nakon ‘života’ u carstvu osjetila, veći dio ‘ljudske’ svijesti vraća u trenutku koji zovemo ‘smrt’. Slobodna je od fizičkog tijela, ali je i dalje zarobljena u Matrixu. Na to ću se vratiti kasnije. Sama činjenica da vjerujemo u vrijeme potvrda je iluzije koju smatramo stvarnom’. Vrijeme ne postoji, osim u našim umovima.
Ono što zovemo ‘vrijeme’ iluzija je prolaženja kroz nešto. Ali ako smo već sve, kako možemo prolaziti ili putovati kroz nas same? Kako onda može postojati ‘vrijeme’? Ako ljudsko tijelo simboliziramo kao Beskrajno, kako vaše tijelo može putovati kroz vaše tijelo? Od početka je cijelo, pa kako može putovati samo kroz sebe? Kad je sve Jedno, ne može postojati ‘vrijeme’, samo sve stvari koje postoje i izražavaju se u beskrajnomSADA. ‘Prošlost’ i ‘budućnost’ iluzije su čija je svrha da nas zarobe u odvojenosti. One su različite stvarnosti koje se događaju u istom trenutku, u istom beskrajnom SADA. Prividan slijed era koje se nižu jedna za drugom u prolazećem ‘vremenu iluzija je Vremenske omče.
Podsvjesni um postao je zatočenik straha, rekao je glas, a to je uzrokovalo odvojenost od Beskrajnog ili Beskrajne ljubavi, jedinoga što stvarno’jest’i što smo svi mi. To je dosegnulo takve dimenzije da su te niže razine podsvjesnog uma razvile dubok i sve dublji strah od nepoznatog koje leži ispod njegove ‘odvojene’ svijesti. Zaboravio je da je Beskrajna ljubav i da je ono što leži izvan njegovih prividnih granica također Beskrajna ljubav. Kako bi smirio svoj strah od nepoznatog, podsvjesni je um stvorio kolektivnu misaonu projekciju – neku vrstu 3-D ‘filma’ – koju ja zovem Matrix. O tome kako to čini, na kolektivnoj i individualnoj razini, reći ću više kada dođem do znanstvenog istraživanja prirode stvarnosti i načina na koji ju stvaramo. Matrix je samodovoljan sustav koji je izgubio dodir
s Beskrajnim koje postoji izvan njegove iluzorne stvarnosti. U stvari, on je Beskrajno; sve je Beskrajno i mora biti. Ali jednostavno je zaboravio. Glas je rekao da je ključna razina Matrixa ponavljajuća Vremenska omča koju poznajemo kao osjetilni svijet. To je ‘elektrana’ koja pokreće cijeli sustav. Omča je stvorena kako bi pružala poznato okruženje koje je ublažavalo strah od nepoznatog. U početku je bila daleko ugodnije iskustvo nego što je u našoj stvarnosti. Kad su ljudi u strahu, govorio je dalje glas, pronalaze utjehu u poznatom i predvidivom, i to se dogodilo na kolektivnoj razini podsvjesnog uma. Za svijest je to bio oblik fućkanja u mraku, rješenja poznatim. Što je najveći strah čovječanstva u svakodnevnom životu? Strah od nepoznatog. Podsvjesni um stvorio je svijet snova koji se pretvorio u noćnu moru. Sedam mjeseci nakon tog iskustva u Brazilu čuo sam za jedan drevni hinduistički mit. Mit kaže da je svijest nastala tako što je jedan valić odlučio napustiti ocean svijesti – «bezvremene, besprostorne i vjecne». Kad se osvijestila u svom ‘odvojenom’ stanju, kaže mit, zaboravila je da je bila dio beskrajnog oceana i osjetila se izoliranom i usamljenom. To je u osnovi ono što mi je glas rekao da se dogodilo. Wilson Bryan Key odlično je opisao ljudski stav prema nepoznatom u svojoj knjizi Doba manipulacije:
«Ljudi mrze neizvjesnost. Neizvjesnosti stvaraju tjeskobe. Kako bi smanjili
tjeskobu, ako već ne postoji stvarna struktura, ljudi će jednostavno izmisliti
neku ili prihvatiti gotovu strukturu stvarnosti koju serviraju mediji… te su
predodžbe, naravno, fiktivne konstrukcije.«
Glas je rekao da je to emocionalno stanje na kolektivnoj razini dovelo do stvaranja iluzije – Matrixa – koju ljudi smatraju stvarnom.
