Jačanje propagande za mikročipiranje

Big Brother korporacije već su razvile tehnologiju usađivanja mikročipova u ljude i ozbiljno rade na uvjeravanju javnosti da prihvati posjedovanje usađenog mikročipa kao neizbježno i poželjno

Pišu Gregory Nikolettos i Timothy Wiseman © 2010.
www.wethepeoplewillnotbechipped.com

Ljudi danas žive vrlo užurbano i izuzetno naporno rade da bi sačuvali krov nad glavom i objed na stolu. I to su oni koji se ubrajaju među sretnike – ili barem žele da tako vjerujemo. Taj protuljudski sustav koji smo svi zajedno odlučili održavati fokusiran je na beskonačnu potrebu za novcem kako bismo izbjegli bijedu i beskućništvo, umjesto da radi začovječanstvo i usredotoči se na ljudsku sposobnost suradnje u korist svih, bili oni veliki ili mali.
Nadalje, taj sustav tolerira vjerovanje u dvije kontradiktorne ideje te, kao što je predvidio George Orwell, lažovi i kriminalci u vladi – navodno zbog “nacionalne sigurnosti” – ignoriraju javno mnijenje i taje informacije, a u isto vrijeme besramno se kunu u otvorenost i poštenje te tapšaju jedan drugog po leđima zbog svojeg sjajnog doprinosa čovječanstvu u vidu izvoženja “demokracije” na Bliski istok. A to je samo početak.

Novi svjetski poredak i globalna kontrola
Nažalost, ljudi koje se posljednjih nekoliko desetljeća pogrešno etiketiralo kao “teoretičare zavjere”, što je bila refleksna reakcija na njihova upozorenja o približavanju Novog svjetskog poretka, bili su u pravu. Čak je i televizijska postaja Fox News Channel na trenutak pokleknula i priznala da političari i tehnokrati otvoreno upotrebljavaju izraz Novi svjetski poredak.1,2
Danas se taj izraz koristi toliko često i tako smiono da čovjek ne može a da ne posumnja u zdrav razum ljudi koji i dalje odbijaju vjerovati u plan za uvođenje besprimjernog globalnog sustava kontrole nad svima nama – odnosno Novog svjetskog poretka.
Očito pitanje koje će si svaki zabrinuti čovjek postaviti glasi: koje su razlike između sustava nadzora u 21. stoljeću i sustava kontrole u prošlim stoljećima? Razlika koja upada u oči je tehnologija dostupna onima koji kontroliraju, tehnologija koja je danas daleko naprednija, što ne znači da tehnološke mogućnosti prošlih stoljeća nisu bile dostatne za užasne zločine. Neke bi mogla iznenaditi činjenica da je u 20. stoljeću bilo približno 262 milijuna slučajeva “democida”, kako ih naziva profesor R. J. Rummel sa Sveučilišta Hawaii, tj. ubojstava ljudi od strane vlastite vlade. Države u kojima su ta ubojstva počinjena različitih su kultura, jezika i zemljopisnih obilježja, no Rummel je otkrio da sve dijele jednu važnu značajku – preveliku moć vlade.6
Usput rečeno, usprkos činjenici da je za teoriju o globalnom zatopljenju uzrokovanom ljudskim djelovanjem – odnosno o “klimatskim promjenama”, kako ga se sada mora zvati – dokazano da se radi o “Neugodnoj laži”, pročulo se da se na temeljima nedavne Konferencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama u Kopenhagenu planirala uspostaviti svjetska vlada, što bi se pak opravdalo histeričnim i katastrofičnim prognozama koje okružuju diskreditiranu teoriju. Nedavni skandal “Climategate” pokazao je da su “znanstvenici” koji promoviraju teoriju o globalnom zatopljenju uzrokovanom ljudskim aktivnostima – zapravo prijevaru svjetskih razmjera – više nego spremni ‘frizirati’ podatke te čak sprječavati istinske znanstvenike s legitimnim zahtjevima na temelju Zakona o slobodi informiranja da provjere ili dobiju na uvid bilo kakve podatke koji bi mogli osporiti ovu novu religiju. Ako se znanstvenicima uskraćuje pristup znanstvenim podacima to ne možemo zvati znanošću. No, još je rječitija činjenica koju je međunarodni trust mozgova zvan Rimski klub priznao u svojoj knjizi The First Global Revolution (1993.), činjenica da je golema globalna prijevara u stvari njihov izum: “Tražeći novog neprijatelja koji će nas ujediniti, predložili smo da bi zagađenje, globalno zatopljenje, nestašice vode i glad bili izvrsni kandidati.”8

IBM
Jedna kompanija zaslužuje da je se posebno spomene u svakoj raspravi o tehnologiji kao sredstvu kontrole ljudi  (i mnogo gore stvari) – International Business Machines Corporation – IBM. IBM-ova bušena kartica koju je izumio Herman Hollerith omogućila je brz i lak proces masovnog prikupljanja podataka. Pojedinci su se mogli povezati s unakrsno tabeliranim podacima o njihovoj prošlosti, zvanju, religiji, članstvu u organizacijama i tome slično, u biti sa svime o čemu su se podaci mogli prikupiti. Podaci su se pohranjivali u stupcima i redovima koje je bušio IBM-ov sustav za bušenje kartica. Kartica se zatim provlačila kroz čitač koji bi očitao kodirane informacije.9 Sustav je mogao raditi brzinom od 40.000 kartica na sat, te su se brzo mogli identificirati ljudi koji su ulazili u određenu kategoriju ili više njih, kakve god te kategorije mogle biti.
IBM-ova tehnologija koristila se za organiziranje gotovo svega u nacističkoj Njemačkoj i tadašnjoj Europi, od identifikacije Židova u popisima stanovništva i programa za određivanje podrijetla do trasiranja željezničkih pruga i organizacije robovskog rada u koncentracijskim logorima.10

Mikročipiranje naše slobode
Danas je IBM usko povezan s kompanijom Verichip Corporation koja proizvodi mikročipove za usađivanje. Njezino novo ime je PositiveID – taj naziv je nadahnuti potez marketinškog genija jer lukavo sprječava povezivanje kompanije s bilo kakvim negativnostima.9
Nezadovoljan samo ulogom Velikog brata obmanjivaču ranije poznatom pod imenom Verichip, kojem je otpisao dug od šezdeset milijuna dolara, IBM je u cijelosti zaokupljen igranjem Velikog brata svima nama. To čini promovirajući svoj san o globalnom “pametnom sustavu” potpunog i neprekidnog nadzora svega i svakoga, koji se stručno plasira kao bezopasna über-efikasnost, kao što bismo i očekivali.11 U stvari se radi o ataku na ono malo slobode što nam je preostalo.
Zanimljivo je da su natjecatelji u španjolskoj verziji televizijskog “reality-showa” Big Brother u ožujku 2004. godine bili pozvani da promoviraju Verichip na VIP-zabavi u klubu Baja Beach u Barceloni.12 Zamisao je bila da nakon što vam se u ruku usadi mikročip možete ući u VIP područje i nikada više nećete biti primorani na groznu neugodnost da sa sobom nosite gotovinu ili kreditne kartice. Ljudi, to jest VIP-ovci, umjesto toga će svoja pića plaćati implantiranim mikročipovima. U Rotterdamu u Nizozemskoj još je jedan Baja Beach Club koji igra na istu kartu. Njegov direktor Jo van Galen izjavio je da vjeruje da će za dvadeset godina biti uobičajeno čipiranje prilikom rođenja.14 Conrad Chase, vlasnik lanca Baja Beach klubova, navodno je dugi niz godina radio za američku Agenciju nacionalne sigurnosti,15 no taj podatak ne dospijeva u promotivne TV-specijale.
Dojam je da danas mnoge ljude više zanimaju najnoviji gadgeti i modni dodaci nego njihova prava i slobode. Vizija arhitekata Novog svjetskog poretka nije da nas se ostavi na miru, da nastavimo sa svojim životima. Oni žele određivati što smijemo a što ne, to jest do koje mjere smijemo živjeti i, s vremenom, smijemo li uopće živjeti.16
Pravo da hodamo svijetom bez usađenog mikročipa danas se čini prilično sigurnim, međutim hoće li tako biti i kada ljudi bez usadaka nekako postanu manjina, ili ako se infrastruktura čitavog planeta u nekom trenutku počne temeljiti na pretpostavci da ljudi imaju usađene mikročipove?
Doista, Kevin Haggerty u svom članku za Toronto Sun od 10. prosinca 2006. smatra da se sustav kreće upravo u tom smjeru. Haggerty u članku objašnjava svoje viđenje razvoja plana mikročipiranja i predviđa niz zanimljivih scenarija. Jedan od njih je da će “posjedovanje čipa biti preduvjet za sudjelovanje u ključnoj dinamici suvremenog života, kao što je kupovanje, glasanje na izborima i vožnja automobila.” 17
Bio bi mudro da se širom svijeta donesu preventivni zakoni kako bismo izbjegli da nas se ikada prisili na prihvaćanje mikročip-usadaka.

“Vrijeme je na mojoj strani”
Korporacija Verichip, odnosno PositiveID, u svojoj je kratkoj povijesti postala poznata kao ne osobito iskrena,9, 18 međutim njezin izvršni direktor Scott Silverman u sljedećem razgovoru u vijestima TV-postaje NBC News iznio je i ponešto istine:19
Televizijski voditelj Lester Holt: “Dolaze li do Vas glasine, ljudi govore: ‘Veliki brat, previše informacija, pomalo zastrašujuće.’ Što kažete na to?”
Scott Silverman: “Pa, znate, zanimljivo pitanje. Dvije godine učestalo su mi postavljali to pitanje. Danas je ono bitno rjeđe. U stvari, državni odvjetnik Meksika i neki drugi dužnosnici dobili su taj čip zbog sigurnosnih razloga. A kada razina prihvaćanja proizvoda u značajnoj mjeri poraste, kao što se dogodilo, bojazni glede privatnosti se smanje. No, da izravno odgovorim na Vaše pitanje, Lestere, većina ljudi boji se invazivnosti toga, činjenice da se to usađuje u tijelo. A kao što znamo iz iskustava s pacemakerima i drugim medicinskim uređajima, kada ih ljudi prihvate zbog njihove svrhe i djelotvornosti oni pronađu svoje mjesto u društvu. To neće biti sutra, ni sljedećeg tjedna. Međutim, za dvije, tri ili pet godina, polako ali sigurno prodrijeti će u mainstream.
U tom proračunatom nastupu Silverman govori o stupnjevitosti. Otkriva strategiju dugoročnog razmišljanja zasnovanu na postizanju postupnog normaliziranja onoga što se isprva, sasvim opravdano, čini dijaboličkim pokušajem da se svaki pojedini čovjek svede na “artikl u golemom ljudskom inventaru”17 – puko vozilo za VeriChip koji će se koristiti u spoju s protuljudskim globalnim “pametnim sustavom” što ga je osmislio pomagač nacističkih ratnih zločina IBM.
Loša vijest je ta da je nedavno proces “polaganog ali sigurnog prodiranja u mainstream” napravio veliki korak napredak. Naime, čipovi za usađivanje stavljeni su na tržište kao univerzalno rješenje za hipotetski problem povezan s nekom vrstom nemogućnosti pristupa medicinskim informacijama bez implantata.20 Nedavne aktivnosti korporacije VeriChip/PositiveID otkrivaju, kako se čini, daleko veće ambicije nego što je Silverman spreman javno priznati:

  • Akvizicije korporacije Steel Vault (da bi se formirala korporacija Positive ID) i NationalCreditReport.com-a povezuju kompaniju sa svijetom krađe identiteta i kreditnog nadzora.
  • Veze s Googleovim internetskim servisom Google Health i Microsoftovim servisom HealthVaultom kompaniju povezuje s elektroničkim medicinskim zapisima.
  • Kompanijin razvojni partner RECEPTORS LCC – tvrtka koja proizvodi Virus Triage Detection System, sustav za otkrivanje prisutnosti virusa H1N1 – povezuje kompaniju s nedavnom “pandemijom” gripe u režiji Svjetske zdravstvene organizacije i potencijalno sa sličnim incidentima u budućnosti.
  • Veličina kompanijinog odjela HealthID koji je razvio svoj asortiman proizvoda – uključujući usadive RFID mikročipove (RFID = radio-frekvencijska identifikacija) druge generacije koji mogu detektirati razinu šećera u tijelu – kompaniju povezuje sa zdravstvom općenito te posebno s pacijentima s dijabetesom.
  • Kompanija je objavila da tijesno surađuje s kompanijom HealthScreenDirect koja pruža probiranje za dijabetes i povišeni kolesterol. Kada bi partnerstvo kompanija VeriChip i RECEPTORS iznjedrilo senzor za najavu povišenog kolesterola, kao što predviđa internetska stranica wethepeopewillnotbechipped.com, to bi kompaniju potaklo da svakog od 106 milijuna Amerikanaca koji pate od visokog kolesterola prepozna kao izvor zarade.
  • Kompanija je osnovala korporaciju BeriGreen Energy za ulaganje u  sektor čiste i alternativne energije. Nakon nedavno potpisanog paketa poticaja, kojim se u obnovljivu energiju ulaže sedamdeset i devet milijardi dolara, kompanija je stvorila sinergiju između svoje nove marketinške kompanije Gibraltar, zakona o poticaju, plana globalnog zatopljenja, trgovanja emisijama stakleničkih plinova i ljudskog usadivog mikročipa.

Uza sve to, ta kompanijina korporacija već se povezala s kompanijom ELCAN (Raytheon Microelectronics España), koja je peti najveći izvođač radova u vojnom sektoru i proizvođač čipa VeriChip/PositiveID. Nadalje, Verichip/PositiveID dakako uključuje sustav VeriyPay koji bi se trebao koristiti kao brza metoda plaćanja (eng. swipe-and-go) za gotovinske transakcije i kreditne kartice. Postojeću metodu plaćanja elektronskim karticama (scan-and-go) to povezuje s usadivim mikročipom.
Dakle, možemo vidjeti da kompanija ima svoje prste u mnogo toga, a njezini različiti ogranci kao da konvergiraju i idu u jednom smjeru – uvođenju usadivih mikročipova kao rješenju životnih problema.
Unatoč tome, u prosincu 2009. godine izvršni direktor Scott Silverman uvjeravao je javnost: “Upotreba čipa za usluge kreditnog izvještavanja, čak i njegovo korištenje za financijske transakcije… nije dio našeg poslovnog modela već pet ili više godina, otkako je otišao Sullivan, i nije dio našeg poslovnog plana za budućnost.” (Tu spominje Richarda Sullivana, bivšeg izvršnog direktora kompanije Applied Digital koja je tada bila vlasnik VeriChipa; op a.) Silverman je nastavio: “Mogu vam reći da… usađivanje čipova u djecu i imigrante u identifikacijske svrhe, ili njihovo usađivanje u ljude, posebno ne protiv njihove volje, za financijske transakcije, nije bilo i nikada neće biti namjera ove kompanije, sve dok sam ja predsjednik njezinog upravnog odbora i izvršni direktor.”
(Vidi intervju na www.wired.com/threatlevel/2009/12/positive_id)
Međutim, 2004. godine Silverman je za tjednik New Times Broward-Palm Beach izjavio da bi se u bližoj budućnosti VeriChip mogao koristiti kao kreditna kartica. Nadalje, 2006. gostovao je u emisiji Fox & Friends te promovirao čipiranje radnika-imigranata radi nadzora kretanja i praćenja porezne evidencije. No, s obzirom na nepodudarnost s novijim Silvermanovim izjavama, kada od tog čovjeka – ili od bilo kojeg drugog glasnogovornika te kompanije čujemo takva opovrgavanja – znamo da ne možemo biti sigurni da nam govore istinu.

Kapetan kiborg
U međuvremenu, s druge strane ‘Bare’ živi profesor Kevin Warwick sa Sveučilišta Reading u Engleskoj. Warwick se često pojavljuje na televiziji i u novinama te promovira sebe i svoje voljene mikročip-implantate.21 Čak se pojavljuje u dodatku DVD-a serijala Doctor Who i zagovara ideju svijeta naseljenog kiborzima22 – zanimljiv način samopromocije, s obzirom na zli karakter neprijatelja doktora Who zvanih kiber-ljudi.
U želji da ga se percipira kao odvažnog pionira biblijskog značaja Warwickova je revnost u primjeni vlastitog rada s čipovima za usađivanje u svrhu pokretanja nacionalnog, pa čak i internacionalnog programa usađivanja čipova opasna.
I doista, 2002. godine u Velikoj Britaniji stručnjak za elektroniku Bernard Albrecht osjetio se dužnim prijaviti Warwicka Generalnom vijeću za medicinu (General Medical Council), lokalnim socijalnim službama i policiji,23 tvrdeći da postoje sumnje da je počinjeno kazneno djelo u slučaju kada je na djetetu provedena operacija “bez medicinske osnove”, to jest implantacija mikročipa. Međutim, za ljude čiji je rad savršeno usklađen s već postojećim planovima i strukturama moći takvi problemi kao da ne postoje.
Warwick se nakon toga u travnju 2008. godine pojavio u dokumentarnom filmu na britanskoj televiziji Channel 4 otvoreno potičući preplašenu mladu majku da dâ čipirati svoju djecu.21 Žena je bila prestrašena zbog besprimjernog izvještavanja srednjestrujaških medija o potrazi za jadnom malom Madelaine McCain. Entuzijazam ove mlade majke spram nauma profesora Warwicka bio je toliki da je čovjek imao dojam da bi bila spremna svoju kćerkicu zatvoriti u zatamnjenu prostoriju do njezine punoljetnosti kada bi joj to predložio netko s dovoljno impresivnom titulom.
Bilo je, osim toga, razvidno da je profesor Warwick odlučio s majkom djevojčice ne podijeliti činjenicu da su mikročip-implantati kod pokusnih životinja dovedeni u vezu s tumorima. Roditelji koji žele znati više o potencijalnim opasnostima koje ti implantati predstavljaju za njihovu djecu i njih same mogu krenuti od  internetskih stranica Katherine Albrecht.

Javnosti se govori ono što želi čuti
Kao što smo vidjeli, poduzimaju se uznemirujući koraci prema čipiranju stanovništva, u čemu dosad predvodi nekoliko istaknutih promotora. Postoji jedan fascinantan intervju s filmskim redateljem Aaronom Russoom u kojem on govori o svom nekadašnjem prijateljstvu s Nicholasom Rockefellerom iz slavne  bankarske dinastije Rockefeller. Između nekoliko drugih zapanjujućih otkrića, Russo govori o Rockefellerovom priznanju da je konačni cilj “postići da svi na svijetu imaju ugrađen RFID čip, te da sav novac i sva imovina bude na tim čipovima, a ako bilo tko poželi prosvjedovati protiv onoga što činimo ili postupati protiv toga, mi samo isključimo njegov čip.”26
Dakle, vidimo kamo nas žele dovesti. Postavlja se pitanje kako to namjeravaju provesti? Odgovor je jednostavan – propagandom. Postoje različite vrste propagande kojom nas se obasipa sa svih strana: u filmovima,  televizijskim emisijama, u reklamama između televizijskih emisija, u knjigama i časopisima, u glazbi i modi, u osnovi iz svakog sastavnog dijela onoga što je oskarovka Susan Sarandon jednom nazvala “industrija stvaranja kulture”.27
Edward Bernays, nećak Sigmunda Freuda, bio je div među propagandistima.
To je bio čovjek koji je, na primjer, pomogao američkoj duhanskoj kompaniji Tobbaco Corporation da okrene naglavce društvene norme dvadesetih godina prošlog stoljeća navodeći žene na ideju da je pušenje cigareta znak njihove nezavisnosti i odmak od građanstva drugog razreda.28 U svojoj knjizi pod naslovom Propaganda objavljenoj 1928. godine Bernays je napisao:
“Svjesna i inteligentna manipulacija navikama i mišljenjima masa važan je element u demokratskom društvu. Oni koji manipuliraju tim suptilnim mehanizmom društva tvore nevidljivu vladu, istinsku vladajuću silu ove zemlje… Nama se upravlja, naši umovi se oblikuju, najčešće od strane onih za koje nikada nismo čuli… nama dominira relativno mali broj pojedinaca… koji razumiju mentalne procese i društvene obrasce masa. Oni su ti koji vuku konce, koji upravljaju javnim mnijenjem, koji obuzdavaju stare društvene tokove i smišljaju nove načine oblikovanja i usmjeravanja svijeta.”30
Imajte na umu da ovdje ne govorimo o propagandi povezanoj s cigaretama ili o povećavanju prodaje određene vrste praška za rublje. Ovdje govorimo o uvjeravanju javnosti da prihvati ideju umetanja čipova u tijelo, na neodređeno vrijeme. I, u idealnom slučaju – sa stajališta propagandista (i njihovih gospodara) – javnost će biti navedena da želi biti čipirana. To je golem zadatak čak i za Bernaysa. To zahtijeva dugoročne strategije. Umove je za to potrebno pripremiti – mnogo unaprijed.

Prediktivno programiranje
Kada govorimo o pripremi uma, jedna od važnih metoda je utjecati na to kako ljudi percipiraju budućnost i što očekuju od budućnosti te kako će misliti i ponašati se u toj budućnosti.
U osnovi, fikcionalna priča postavljena u budućnost (a može i u jako, jako daleku galaksiju) sadrži ideje i/ili tehnologije koje se zapravo planiraju u sadašnjosti – to čine ljudi koji planiraju te stvari – tako da se u stvarnom životu u trenutku kada su ti događaji blizu ostvarenja programiranoj publici sve čini poznatim. Prisutan je osjećaj nužnosti koji ne bi postojao da nije bilo prediktivnog programiranja. Žrtva je nesklona prigovorima jer je sve uređeno na način da izgleda kao prirodan razvoj stvari. Manipulaciju umom  provode najbolji kreatori percepcije koji se mogu kupiti novcem.
Kao što objašnjava Alan Watt s internetske stranice www.cuttingthroughthematrix.com, u stvari nas se kultivira:
“Prije svega, oni znaju gdje na tom polju žele uzgajati, vrstu usjeva koju žele uzgajati, koliko visok usjev treba biti i koliko ga treba biti. Najprije pripremaju teren, zemljište. Krče šikaru. Zatim oru zemljište. Drljaju ga. Čine sve što je potrebno. Zatim zasiju sjeme i promatraju ga kako raste… i kultiviraju ga.”
“Dakle, to je ono što čine s vašim umom kada vas pripremaju za svaki veći događaj u vašem životu. Sve ćete to vidjeti u filmovima, posebno u ovom modernom vremenu… U dvadesetom stoljeću to se radilo prvenstveno kroz romane, kazališne predstave, glazbene koncerte, no danas je u svačijem televizoru… Izravno vas programiraju kroz zabavu, a kada zatim vidite da se to događa u vašem životu, reći ćete: ‘Pretpostavljam da je to u redu. Nekako je logično, nije li?’ i nećete više o tome razmišljati.” A odakle je ta ideja izvorno potekla? Plasirana vam je kroz zabavu, što i jest primarna svrha takve zabave.”31
Metodu prediktivnog programiranja koristi se kako bi nas se uvjerilo da prihvatimo ideju mikročip-implantata kao nešto neizbježno, čak i poželjno, i to traje već desetljećima.
Brojni su primjeri prediktivnog programiranja u cilju realizacije implantiranja mikročipova, no neki su manje a neki više suptilni. Ako barem s vremena na vrijeme pogledate koji film vrlo je vjerojatno da ste i sami u određenoj mjeri izloženi prediktivnom programiranju. Evo nekoliko primjera:

  • Uvodni prizor Loganovog bijega (1976.) prikazuje novorođenče s kristalnim implantatom u dlanu. Kasnije u filmu implantat počne bljeskati kada netko napuni trideset godina, kada je vrijeme za njihovu “obnovu”. Slučajno ili ne, nova je verzija tog filma predviđena za 2012. godinu.
  • U Tvrđavi (1992.) svaki zatvorenik ima implantiran “intestinator” – uređaj dizajniran da izaziva veliku bol ili smrt za svako kršenje zatvorskih pravila. U svibnju 2009. godine objavljen je članak pod naslovom “Saudijski ‘čip-ubojica’ pratio bi i eliminirao nepoželjne”u kojem se sugerira da je intestinator postao stvarnost.
  • U Razbijaču (1993.) “San Angeles” 2032. godine visoko je uređeno društvo u kojem je sve što je kategorizirano kao loše po vas (na primjer sol, pušenje) postalo nezakonito. Svaki čovjek ima usađen mikročip, uključujući svježe odleđeog Johna Spartana (Sylvester Stallone) koji je bio zamrznut i reprogramiran u kriogeničkom zatvoru.33
  • U BBC-evoj drami Posljednji neprijatelj (2008.) britanska ministrica unutarnjih poslova otkriva da joj je usađen mikročip: “Njegov sadržaj i funkcioniranje može se prilagoditi mojim potrebama. Može biti moja kreditna kartica, može biti ključ za vrata, ključ za automobil – nikad ih više neću gubiti. S vremenom će postati univerzalan. Počevši od školske dobi, za čitav život.”35 Jedna druga znakovita izjava je da će mikročip-implantati “poštenim običnim građanima vratiti slobodu kretanja”, odnosno ta konkretna sloboda prije im je bila oduzeta.
  • U uvodnoj sceni Teorije zavjere (1997.) vozač taksija Jerry Fletcher (Mel Gibson) razgovara sa svojim putnicima o različitim zavjerama i spomene slavni govor Georga H. W. Busha o Novom svjetskom poretku. U jednom trenutku razgovara s gospođom sa psom o čipiranju kućnih ljubimaca radi identifikacije i pronalaženja. Dolazi do sljedeće poante: “Mislim, samo je mali logički korak do toga da to počnu stavljati u nas i našu djecu. I prije nego što se uspijemo snaći, Bože moj! Vjerojatno će doći pod izlikom… ”, a zatim film, prije nego što dovrši rečenicu, prelazi na razgovor s drugim putnikom.

Kroz film se ispostavi da je Fletcher na mnoge načine ćaknut, usprkos činjenice da je zapravo žrtva (vrlo stvarnog) CIA-inog programa kontrole uma zvanog MK-ULTRA.39 Možda najočitija taktika koja se koristi da bi se glavni lik činio ćaknutim je naslov samog filma – derogatorna etiketa koju mediji opetovano upotrebljavaju  za opisivanje (i ismijavanje) bilo koje hipoteze koja proturječi službenoj verziji događaja, bez obzira je li za službenu verziju dokazano da je istinita ili lažna, i bez obzira je li alternativna hipoteza zasnovana na provjerljivim činjenicama.

Što slijedi?
Gore navedeni popis primjera kultiviranja uma nije sveobuhvatan. Ne obuhvaća, na primjer, raznorazne priloge iz televizijskih vijesti koji su u stvari reklame koje su zbog gledatelja/potrošača prerušene u pseudodebate. Možemo očekivati još više toga iz sve većeg broja izvora dok nas nevidljiva vlada pokušava najprije uvjeriti  u to da je čipiranje poželjno, a zatim i “normalno”. To bi ujedno impliciralo da je biti nečipiran nenormalno, što je za neke pojedince nepodnošljiva etiketa.
Što više ljudi pristane na čipiranje to je vjerojatnije da će svjetska ekonomska i tehnološka infrastruktura naposljetku funkcionirati na pretpostavci da su građani čipirani. U vrijeme pisanja ovog članka ljudi mogu ući u određene klubove i plaćati s usađenim čipom. To je prvi korak. Logičan sljedeći korak jednostavno je postupno povećavanje broja mjesta koja prihvaćaju taj način plaćanja, nakon čega se potencijalno krećemo prema uznemirujućoj situaciju u kojoj je plaćanje roba i usluga moguće jedino putem čipa usađenog u vaše tijelo.
Društvo bez gotovinskog novca, po svemu sudeći, još je jedna nedobrodošla prekretnica na koju treba pripaziti. Naime, pojedini nedavno objavljeni članci u različitim državama sugeriraju da smo već dobrano na tom putu.46

Moć narodu
Danas se nalazimo u kritičnom razdoblju povijesti, a naši će postupci utjecati na njegov ishod. Budući da nas se stalno podsjeća da nemamo pravo glasa u makinacijama Novog svjetskog poretka, lako je zaboraviti da svi mi u stvari imamo moć. Doista je imamo. Plan o kojem govorim nije ni moj ni vaš plan. U stvari, gotovo svi koji bi mogli biti zahvaćeni tim planom nikad neće upoznati ljude koji su za nj odgovorni, neće čak ni saznati njihova imena. No, da bi proveli taj plan potrebni smo im mi koji ćemo mu se pokoriti.
Uspješna implementacija plana ljudskog mikročipiranja – poput svakog drugog aspekta našeg sve očitijeg porobljavanja – zahtijeva prešutnu suglasnost većine. Moćnici trebaju ljude koji će biti poslušni. A, pravno gledano, šutnja podrazumijeva privolu. Ne smijemo šutjeti. Svatko od nas ima pravo na vlastiti glas.
Kao što je politički aktivist Mario Savio 2. prosinca 1964. godine rekao na stepenicama dvorane Sproul Sveučilišta Kalifornija u Berkeleyju:
“Postoji vrijeme kada ti funkcioniranje stroja postane do te mjere grozno, izaziva ti tjeskobu u srcu da ne možeš više sudjelovati u njegovom radu. Ne možeš više sudjelovati ni pasivno i moraš svoje tijelo položiti na njegove kotače i poluge, na cijeli aparat i zaustaviti ga. I moraš uputiti poruku ljudima koji ga vode, ljudima koji su njegovi vlasnici, da ne budeš li slobodan, stroj više neće uopće raditi.”47

O autorima:
Gregory Nikolettos osnivač je udruge “We The People Will Not Be Chipped”  (“Ne damo se čipirati”), međunarodnog pokreta koji se zalaže za donošenje preventivne legislative protiv ljudskog mikročipiranja širom svijeta. Greg je uspješan poduzetnik s iskustvom u informacijskoj tehnologiji. Radio je za kompanije kao što su Apple i Xerox i vrlo se dobro razumije u tehnologiju i način na koji je ona povezana s planom globalnog ljudskog mikročipiranja. Živi u Australiji, suradnik je alternativnih novinskih tiskovina iz cijelog svijeta i gost u radijskim emisijama u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama.