Novo doba ili novo srednjovjekovje

Henry Kissinger, uz Brzezinskog (čiji je kućni prijatelj), najeminentniji je američki geostrateg i centralna ličnost američke vanjske politike. U intervjuu za CNBC’s (6. siječnja 2009.) izjavio je da su globalna previranja i financijska kriza sjajna prilika da se uspostavi “Novi svjetski poredak” (it’s a great opportunity, it isn’t just a crisis”). Nadalje, tumači kako ćemo krajem Busheve i početkom Obamine administracije moći posvjedočiti stvaranju Novog svjetskog poretka i kako će se tome, parafraziram, morati prikloniti i islamske zemlje. Dalje hvali (jedan republikanac!) Obaminu administraciju [1]. U nedavnom intervjuu za Hrvatski list, William Engdahl, autor knjiga Stoljeće rata I i II i Sjeme uništenja, apostrofirao je kako je Obama projekt “najmoćnijih američkih umova”. Simptomatično je također Kissingerovo spominjanje islamskih zemalja i toga kako će se i one morati prikloniti Novom svjetskom poretku. Svakom barem poluupućenom u geopolitička zbivanja na velikoj šahovskoj ploči zvanoj Euroazija, jasno je da je Iran trenutno jedina zemlja u islamskom svijetu koja može pružiti kakav-takav otpor angloameričkoj težnji za globalnom dominacijom tj. postizanjem dominacije punoga spektra. Iz toga proizlazi da je sljedeća američka meta (što je već poduže vrijeme javna tajna, sjetimo se MacCainove “bomb Iran”) – Iran.

Iako Izrael i SAD raspolažu daleko većim arsenalom naoružanja od Irana, Iran također ima dosta impresivno naoružanje, prema nekim podacima radi se o: 700 000 stajaće vojske, po potrebi može regrutirati namanje 4-5 milijuna vojnika, ima cca 5000 tenkova, oko petstotinjak borbenih zrakoplova, 5000 oklopnih borbenih transportera, također tu su i bespilotne letjelice, rakete velikog dometa, krstareći projektili, izrazito gust PZO, topničko raketne snage itd. Geostrateg Davor Domazet Lošo komentirajući trenutni sukob (rat) u Gazi tumači kako je on tek predigra za napad na Iran  – što je itekako, ako uzmemo u obzir Kissingerovo spominjanje islamskih zemalja, zamišljivo u vrlo bliskoj budućnosti,:” U geostrateškoj igri pozicioniranja itekako je važan redosljed povlačenja poteza. Osim potpore Irana, Hamas kao politička organizacija u koju ne mogu baš tako lako prodrijeti izraelske tajne službe, kao u slučaju Fataha koji je na vlasti na Zapadnoj Obali, uživa potporu sunitskih krugova iz mnogih islamskih zemalja, uključujući i one islamske zemlje čije vlade zastupaju američke interese.

U predmnijevanom američkom napadu na Iran u kojemu je, prema doktrini punoga spektra moguća i uporaba taktičkog nuklearnog oružja, nužno je prethodno ukloniti što je moguće više iranskog asimetričnog odgovora. Osim zatvaranja Hormuškog prolaza jedan od iranskih asimetričnih odgovora svakako je aktiviranje Hezbollaha u Libanonu i Hamasa u Gazi, odnosno mreže terorističkih ćelija u određenim zemljama Zapada, ali i vazalnim američkim državicama poput Saudijske Arabije. Kako bi se uklonila ili ublažila ta moguća ugroza, Tel Aviv, čitaj Sjedinjene Američke Države, odlučile su u što većoj mjeri neutralizirati Hamas prije nego se izvede “Oluja života”, tj. veliki napad na Iran [2]”. Međutim, osim Hamasa svakako će biti potrebno neutralizirati i Hezbollah u Libanonu. Naime, prema novoj Libanonskoj vojnoj doktrini predviđeno je integriranje Hezbollaha u regularnu državnu vojsku što bi Sjedinjenim Državama stvorilo velike probleme. S tim u vezi treba promatrati i izralesku izjavu “kako će u bilo kojem budućem ratu protiv Libanona, radije cijela zemlja, nego samo Hezbollah biti metom [3]”.

Postizanje dominacije punoga spektra i s tim u svezi pokoravanje Irana – što je preduvjet za Novi svjetski poredak – predviđeni su u danas već javnosti dostupnom dokumentu – Conplan 8022. Glavne pretpostavke za napad na Iran stvorene su već u prvoj polovici prošle godine, ali je nepisano pravilo da am. pred. u posljednoj godini mandata ne započinje nove ratove. Ukoliko Libanon i(li) Iran budu napadnuti, što je sudeći prema Kissingerovim izjavama i tumačenjima domaćih i stranih geostratega, izgledno – možda već i ove godine – rat bi mogao poprimiti svjetske razmjere. Naime, u slučaju napada na Libanon, a na temelju sporazuma iz 1991. g., u rat na strani Libanona uključit će se Sirija. Ako pak Sirija uđe u rat, prema sporazumu o suradnji, u rat će se uključiti Iran. I Iran i Sirija imaju vojne ugovore s Rusijom, a Iran ima ugovornu suradnju i s Kinom. Dakle, u slučaju napada na Libanon ili Iran, postoji opasnost domino efekta. Međutim, rat koji je izgledno na pomolu neće biti klasični rat kakve smo gledali u prošlosti. Itekako je moguća primjena taktičkog nuklearnog oružja. Cilj angloameričke elite je stvoriti nuklearni kišobran – koji se već sada proteže od Grenlanda do Engleske, Australije i Japana. Od nedavno su i duboko u ruskom dvorištu – Češka i Poljska [4].

Gruzija je također američki dominion – Saakašvili je “školovan” u Americi -, a to je i Ukrajina koju je predsjednik Yuschenko nasilno pokušao ugurati u NATO. O tome strateg D. Domazet Lošo kaže sljedeće:”Ako su, kao što prognoziraju analitičari, pred Sjedinjenim Američkim državama teški dani, a izlaz iz tih teškoća bude moguć samo u “velikom ratu” onda je uporaba taktičkog nuklearnog oružja kako to predviđa CONPLAN-8022-02 posve izvjesna. Tu će izvjesnost dodatno ne samo pojačati, nego i opravdati, “iskustvo” Izraela koji je “praktično” dokazao da slabe više nije moguće pobijediti ni uporabom supermoćnog konvencionalnog oružja ”. Ukoliko SAD izgrade do kraja nuklearni štit kojeg ne budu mogle probiti ruske rakete, to znači da je stečena nuklearna premoć i da dalje mogu diktirati cijelome svijetu svoje uvjete. Prvi na udaru su Libanon i Iran, nakon toga doći će i Rusija (osim ako im Putin ne pomrsi planove). A ako dođe do nuklearnog rata, to bi mogao biti kraj ove civilizacije. Spomenimo još nešto. Poznati američki pisac i predavač Noam Chomsky u intervjuu za Press TV (28. siječnja 2009.), tumačeći Obaminu izjavu kako su u vezi Irana “otvorene sve opcije”, kazao je da to “ vjerojatno uključuje nuklearni rat”.

Indikativne su i riječi iz oproštajnog govora predsjednika Busha o tome kako će Amerika ponovno biti napadnuta. Ukoliko Amerika zbilja bude ponovno napadnuta, to bi Sjedinjenim državama poslužilo kao idelan alibi za napad na Iran. Teza da se u slučaju 11. rujna radilo o onome što se u obavještajnom žargonu naziva “operacija lažnoga stijega” (koju zastupaju brojni istraživači i geostratezi), time bi itekako dobila na ozbiljnosti. Zanimljiva je i činjenica da se ministar obrane u SAD-u nije mijenjao što svakako osigurava kontinuitet američke vojne strategije. Tome treba dodati i to da je za državnu tajnicu Barack Obama izabrao Hillary Clinton, istu onu Hillary Clinton koja je tijekom izborne kampanje izjavila kako bi ona da je am. predsjednica “totalno uništila” Iran . Zaključno, sudeći po Kissingerovoj izjavi (koja na prvi mah izgleda posve banalno ako se pomno ne analizira) i globalnim trvenjima – ušli smo u godinu koja bi mogla biti apokaliptičke naravi.

[1]http://www.worldnetdaily.com/index.php?pageId=85442

MMF porobljava države, Hrvatska u kandžama MMF-a, WTO-a i Svjetske banke
Svjetski Financijski centri preko MMF-a već desetljećima diktiraju globalnu ekonomsku politiku, ali posljednjih petnaestak godina sa suptilno promijenjenim mandatom. Cilj njihovih rigoroznih naputaka je ostvariti povrat rizičnih ulaganja razvijenih zemalja, a ne razvoj gospodarstva zemalja koje uzimaju takav novac. Iako bi se taj dug mogao vratiti poticanjem rasta proizvodnje, ali to MMF ne zanima.
Tko je kriv za pogrješne prosudbe koje ne samo da nisu spriječile ekonomske krize nego su ih potakle i doslovce poharale gospodarstva prezaduženih zemalja, što je izazvalo gubitak osobne štednje građana, spašavanje posrnulih banaka novcem iz budžeta, veliku nezaposlenost, lihvarske kamate, bankrot velikih poduzeća, restrikcije socijalnih davanja, rezanje troškova zdravstva, zanemarivanje školstva i znanosti, tečajna politika koja potiče uvoz roba i izvoz kapitala, izumiranje srednje klase, osiromašenje umirovljenika i na kraju potpuni financijski slom tzv. argentinski sindrom.
Postoje tri glavne institucije koje danas upravljaju svijetom i oni su idejni tvorci i pokretači globalizacije, a koje se nalaze u Washingtonu u 19. ulici a na čije odluke od svih članica G7 (SAD,Japan, Njemačka, Kanada, Italija, Francuska i Velika Britanija, plus sada i Rusija što čini G8) jedino Amerika ima pravo veta, to su; MMF, Svjetska banka i WTO (svjetska trgovačka organizacija). Uz njih postoji još mnogo drugih institucija koje imaju svoju ulogu u sustavu svjetskoga gospodarstva: niz regionalnih banaka, manjih ili većih sestara Svjetske banke, te mnoge organizacije UN-a, kao što je Program za razvoj Ujedinjenih naroda(UNDP) ili Konferencija za trgovinu i razvoj Ujedinjenih naroda (UNCTAD). Čelnik MMF-a je uvijek Europljanin a Svjetske banke Amerikanac.
Prema prvotnoj zamisli MMF se zasnivao na tomu da tržišta često ne funkcioniraju dobro i da mogu izazvati golemu nezaposlenost ili ne osigurati dovoljno novca potrebnog za oporavak gospodarstva. MMF je utemeljen na vjerovanju da je potrebno kolektivno djelovanje na globalnoj razini kako bi se postigla ekonomska stabilnost, isto kao što su Ujedinjeni narodi utemeljeni na vjerovanju da je potrebno kolektivno djelovanje na globalnoj razini radi očuvanja političke stabilnosti. MMF je javna institucija, utemeljena novcem poreznih obveznika iz cijeloga svijeta. MMF ne odgovara izravno građanima koji ga financiraju, ni onima čije sudbine kroji. Fond odgovara ministrima financija i središnjim bankama svjetskih vlada. One ga nadziru uz pomoć složenoga sustava glasovanja koji se uglavnom temelji na gospodarskoj moći koje su pojedine zemlje imale na kraju Drugoga svjetskoga rata. Utemeljen je na sličnomu principu kao UN gdje zemlje pobjednice rata imaju pravo veta, ali u
I MMF i Svjetska banka nastali su u Drugomu svjetskom ratu, kao rezultat UN-ove Monetarne i financijske konferencije održane u Bretton Woodsu u New Hampshireu u srpnju 1944. Konferencija je organizirana u sklopu nastojanja da da se osigura novac za obnovu Europe nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu i da se svijet spasi od budućih financijskih depresija. Pravo ime Svjetske banke je (Međunarodna banka za obnovu i razvoj).
U to je vrijeme većina zemalja u razvoju još imala status kolonija, a za sva skromna nastojanja da se postigne gospodarski razvoj odgovornima su se smatrali njihovi europski gospodari.
Teži zadatak osiguravanja globalne gospodarske stabilnosti dodijeljen je MMF-u. Okupljeni u Bretton Woodsu dobro su pamtili globalnu krizu 30-tih godina 20. stoljeća. Prije 75 godina kapitalizam se suočio sa najvećom krizom svih vremena. Velika ekonomska kriza zahvatila je čitav svijet i izazvala nezapamćen porast nezaposlenosti. U najgorem trenutku nezaposlena je bila četvrtina radne snage u SAD-u.
Britanski ekonomist John Maynard Keynes, poslije jedan od glavnih sudionika konferencije u Bretton Woodsu, dao je za to jednostavno objašnjenje i jednako tako jednostavnu preporuku: nedostatna ukupna potražnja objašnjava ekonomske padove; vladina politika može pomoći poticanju ukupne potražnje. Kada je monetarna politika neučinkovita, vlade bi se mogle osloniti na fiskalnu politiku, i to povećanjem potrošnje ili pak smanjenjem poreza. Iako su modele na kojima se temelji Keynesova analiza neki poslije kritizirali i poboljšavali, objašnjavajući zašto tržišne sile ne djeluju brzo i ne prilagođavaju gospodarstvo do stanja potpune zaposlenosti, njegove temeljne pouke vrijede i danas.
MMF je dobio zadatak da spriječi još jednu globalnu depresiju. Trebao je to postići međunarodnim pritiskom kojemu će izvrgnuti one zemlje koje nisu činile sve što je trebalo kako bi se održala ukupna svjetska potražnja i koje su dopustile da im vlastita gospodarstva zapadnu u krizu.
Prema potrebi Fond bi omogućavao likvidnost u obliku zajmova zemljama koje se suoče s gospodarskim padom i ne mogu poticati ukupnu potražnju vlastitim sredstvima.
Tijekom vremena od svojega osnutka MMF se uvelike promijenio. Iako je utemeljen na vjerovanju da tržišta često loše funkcioniraju, danas MMF zastupa ideju prevlasti tržišta s ideološkim predznakom.
Danas MMF odobrava novac samo onim zemljama koje prihvate politiku smanjenja deficita, povećanja poreza ili podizanja kamatnih stopa što smanjuje gospodarstku snagu zemlje. Keynes bi se danas okrenuo u grobu da zna što se dogodilo sa MMF-om, on se pretvorio u vlastitu suprotnost. Umjesto da balansira i izjednačava gospodarstva što većega broja zemalja, on je postao glavni generator siromaštva i propasti trećega svijeta, a to je ta suptilna kolonizacija. Tako je MMF ponovo osigurao vlastitim utemeljiteljima , kolonije kao i prije Drugoga svjetskoga rata, samo sada u još drastičnijemu i širemu obliku i puno većem u teritorijalnom smislu.
Najdramatičnija promjena u tim institucijama dogodila se 80-tih godina 20. stoljeća, kada su Ronald Regan i Margaret Thatcher po SAD-u i Velikoj Britaniji propovijedali ideologiju slobodnoga tržišta. MMF i Svjetska banka postali su nove misionarske institucije preko kojih su se te ideje nametale neodlučnim siromašnim zemljama koje su često jako trebale njihove zajmove i dotacije.
Početkom 80-tih godina provedena je čistka u odjelu za istraživanje Svjetske banke. Jedan od najuglednijih razvojnih ekonomista u SAD-u Hollis Chenery, profesor na sveučilištu Harvard i koji je bio čovjek od povjerenja i savjetnik Roberta McNamare, predsjednika Svjetske banke i koji su zagovarali kao glavni cilj djelovanja borbu protiv siromaštva, smijenjeni su.
Novi predsjednik je bio William Clausen a nova glavna ekonomistica Ann Krueger, međunarodna stručnjakinja za trgovinu, poznata po traganju za rentom tj. izvlačenje novca iz ionako siromašnih gospodarstava i nametanje slobodnoga tržišta što je dodatno upropastilo gospodarstva zemalja u razvoju jer ona nisu mogla konkurirati na tomu slobodnomu tržištu.
Zbog nove ideologije mnogi stručnjaci koje je Chenery bio okupio ubrzo su napustili tu instituciju.
Pad Berlinskoga zida omogućio je MMF-u nove mogućnosti za djelovanje a to je upravljanje prijelazom na tržišno gospodarstvo u bivšem Sovjetskom Savezu i komunističkim zemljama u Europi uključujući i Hrvatsku.
Najviše razvijenih industrijskih zemalja uključujući SAD i Japan, izgradile su svoja gospodarstva mudro i selektivno štiteći određene industrijske grane sve dok one nisu postale dovoljno jake da mogu izdržati inozemnu konkurenciju.
Prisiljavanje zemalja u razvoju da se otvore prema uvoznim proizvodima rezultiralo je katastrofalnim posljedicama.
Siromašni poljoprivrednic i u zemljama u razvoju jednostavno se nisu mogli natjecati s robom proizvedenom uz velike subvencije u Europi i Americi. Na taj su način radna mjesta sustavno uništavana prije nego industrijski i poljoprivredni sektori zemalja mogli učvrstiti stara i otvoriti nova radna mjesta. A što je još gore, inzistiranje MMF-a na tomu da zemlje u razvoju zadrže strogu monetarnu politiku izazvalo je tako visoke kamatne stope koje bi onemogućile otvaranje novih radnih mjesta i u najboljim okolnostima. A budući da je liberalizacija tržišta počela prije nego su uspostavljeni sigurnosni mehanizmi, ubrzan je porast siromaštva. Tako da liberalizacija nije donijela obećani rast nego samo povećala bijedu i nezaposlenost.
Nezaposlenost, to su milijuni ljudi sa svojim obiteljima čije sudbine kroje stranci koji bešćutno nameću odluke koje inače nebi tako lako donosili da poznaju ljude čije živote takve odluke uništavaju. To je isto kao u modernom ratovanju kada netko ispusti bombu sa 15000 m i ne zna koga ta bomba ubija, ali zna da nekoga ubija.
Takva politika MMF-a osiromašila je gotovo 45% stanovnika svijeta, tako da milijardu i 200 milijuna živi od jednoga dolara dnevno, a dvije milijarde i 800 milijuna od dva dolara dnevno.
Nedavno je bivši glavni ekonomist Svjetske banke Joseph E. Stiglitz u jednom intervjuu razotkrio jezive metode kojima se služe WB i MMF. Naime on tvrdi kako oni biraju sustavno zemlje kojima će uništiti gospodarstvo i osiromašiti stanovništvo.
Prvi korak je podmićivanje političara koji temeljem tajnih ugovora, inozemnim tvrtkama prepuštaju gospodarenje vodom, telekomunikacij ama, nacionalnim naftnim kompanijama, energetskim postrojenjima i ostalom vitalnom infrastrukturom . Nadalje, od odabrane zemlje se traži provedba takve gospodarske politike koja će posve razoriti gospodarstvo. Na to se obvezuje prihvaćanjem 111 točaka. Ako se ne pokori, onemogućuje joj se kreditiranje na svjetskom tržištu kapitala, a danas bez kredita nitko ne može opstati. Sve u svemu, zapravo se radi o potpunom preuzimanju zemlje od strane tzv. globalista.
Kao najočitiji primjer za tako uništenu zemlju navodi se slučaj Argentine.
U čitavom tom procesu nalaze se i tvrtke koje služe za pranje novca koji se izvlači iz pojedine zemlje. Stiglitz kao primjer navodi kupnju vodovoda u Buenos Airesu, kao i naftovod između Argentine i Čilea, dok je Citibank preuzela većinu argentinskih banaka.
Kada se sve navedeno ima na umu, jasno je kako je globalizacija donijela nove oblike gospodarskog ratovanja, a takvi ratovi su po rezultatima znatno opasniji od klasičnih ratova.
Po svim ovim pokazateljima i činjenicama koje se savršeno poklapaju sa stanjem u republici Hrvatskoj, možemo samo zaključiti da je Hrvatska potpuno u rukama globalista, da nismo gospodari vlastite sudbine, da smo prodani i izdani od „uljuđenih i naprednih“ političara veleizdajnika. Oni su bezskrupulozno prodali i uništili djelo hrvatskih radnika, vojnika i drugih dobronamjernih domoljuba koji su krvlju obranili i stvorili državu Hrvatsku, a koju smo ponovo, lakonskim potezima olovke, izgubili.