Bijeg iz kaveza

U redu. Mislim da sam shvatila. Sve moje je tuđe. To jest, ni taj tuđinac nije svoj nego je isto, nečiji… Cijeli život me uhode. Trude se stvoriti od mene u ime nečega, ništa, nulu. Pola života su me uhodili moji roditelji. Budno pratili da ne učinim neku pogrešku koja možda i ne bi bila pogreška ili bi, ali bi me odvela prema nečemu boljemu. Zaboga, pa pola života sam mislila da se zovem “Nedo te Isus da se približiš tome ili učiniš  to..”  Činila sam samo što su oni mislili da je ispravno. Eventualno se tajno poševila s nekim strancem, čisto da dokažem samoj sebi da se kontrola ipak  može zaobići. Svaki zakon ima rupu.

Bijeg iz zatvora

.
Kad sam se napokon izvukla iz ralja učenja “Kako biti savršena kći obitelji bez budućnosti” i ponosno stekla svoju slobodu, tad sam shvatila da postoji još jedan kavez. I još jedan. I još jedan. Baš kao babuške, manji u većem, tako u nedogled.

.
Kavez prijatelja, ako ih želiš imati. Kavez društva, ako želiš biti dio. Nitko ne želi biti dio takvog društva ali možeš birati samoću ili njih. Poslije dolazi kavez moje države, iza kojeg stoji svjetski k(s)avez a iza njih, kavez stotine galaksija.

.
A ja sam bila tako glupa da sam slavila što sam se riješila prvog.

.
Kad sam počela da se borim, rat je počeo.

.
Nisam htjela raditi posao za koji nisam dovoljno plaćena. Niti raditi ono za što nisam stvorena.
Što se desilo. Poraz na prvom ratištu. A cijene idu, poskupljuje hrana, gorivo bla bla (svi znamo tu priču), dijete na putu, muž bez posla. Oh, kako tužna priča. I kad malo pogledamo okolo, vidjet ćemo na milijun takvih priča. Kad se kao atomi skupe u jednu molekulu dobit ćemo naše društvo. Crveno obojano, krvlju nevinih promatrača koji pojma nemaju što se događa.

Neki su načuli, ali sve što imaju je pitanje “Kako dalje?” ali koga pitati osim društvo. Da, dobiješ automatski odgovor “Trenutno nisam u uredu. Odgovor na Vaše pitanje glasi To je za Vaše dobro, mi brinemo za Vašu sigurnost” O više detalja obratite nam se poslije smaka svijeta. Bip. Bip.. Bip…
Nekako sam i njih prevarila, radeći ono što volim za mal novac ali dovoljan da se prehranimo.
Kavez prijatelja lako sam izbjegla. Glumila sam da me nema. Nisu se puno trudili da me pronađu.

Dolazi onaj zanimljiv dio.

Kavez moje države.

Gledamo ih svaki dan u medijima. O njima govore i u Crkvi! Vidimo ih na carinama, u bolnicama, šalterima banaka, policiji, sudovima i ostalim jezovitim mjestima gdje, kad tad moramo doći (Zapamtite, oni čekaju da mi njima dođemo, ne traže nas). Ta mjesta prepoznat ćemo po njihovom hladnom izrazu lica, tražit će Vas nekakav broj ili papir koji će prijeko biti potreban da bi ostvarili 0,01 % svog prava za koje slučajno znate da postojite. (U najčešćim slučajevima alimentaciju ili socijalnu pomoć) To jest, s namjerom znate da prava  postoje kako bi Vi mislili da ste slobodni. Broj im služi za indetifikaciju, jer to ste vi za njih. Broj. Ne čovjek od krvi i mesa koji ima svoje snove, nadanja, obitelj i želju za nečim boljim. Boli njih kurac za Vaše snove. Također ćete ih prepoznati po tome što ćete se zapitati ” Da li su ovi zombiji ikad čuli što je empatija” .
O da, čuli su. Na istim satovima gdje su učili kako je se kloniti.

Pokušate se pronaći u vjeri i Bogu. I shvatite- pa gle ja sam još uvijek u istom kavezu! Crkva, utočište nesretnih, simbol ranjenih i stijena pravde je samo još jedan paravan da bih Vam zasljepili oči govoreći: Ne brinite, ako budete rušili kavez, ići ćete u pakao, umirati u agoniji vatre pred užasnim bićem Sotonom. Aliiii Bog Vas voli!

Amen, braćo i sestre!!

Ali, ne predajete se. Idete i borite se i dalje, kao tigar u cirkusu kojeg pokušavaju dresirati. Pokušali su Vas oslijepiti, naučiti da se klanjate i spremno krenete u rat ali ne protiv njih, nego kad njima budu trebale nečije granice.
Borit ćete se protiv još jednog siromašnog naroda, punog ideala ali slijepog baš kao što ste Vi. Giniti u ratovima, ginuti najbliže za nekoga koga niste nikad sreli. Jer da jeste, pljunuli bi mu u lice. Bar se nadam.

I tako se širimo pod nečijim budnim okom. Eh, Bila sam sigurna da je to Bog.  Sad sam shvatila da je to puno ružniji pasji skot.

Također sam “mudro” shvatila da ipak ovaj svemir nije stvoren samo kako bi Zemlja imala život. Ima ga svugdje. Na još tisuće, milijone, milijarde planeta. Znate, oni slatki mali zeleni iz filmova čini se ipak postoje. Tu i tamo nas otmu, muče i maltretiraju, uzimaju naše tkivo (i tko zna što još), ubacuju programe, implante, igraju se s našim dušama i s našim moždanim vijugama koji sa par postotaka rada nam govori da su to sve “životne koincidencije”.

A sam Bog zna u čijem su oni kavezu ili bolje rečeno u kojem nizu hrandibneog lanca. (Eh da, taj Bog hah, dugo mu se nisam obraćala, ali evo sad kad imam priliku pitam ga: Bože tvoj smisao za humor je loš, ili je jako dobar sarkazam kojeg sam u svojih nepunih 24 godina uspjela jako dobro upoznati)

Malo ih je previše, dont You think? Mislim, tih koincidencija.

Da li se možemo suprotstaviti. Možemo. Kako? Ne pitajte mene, pitajte sebe, jer jedino ćete naći tu odgovor. Ako bježite iz kaveza, to je znak da ste na dobrom putu. Jer sve što ima početak, ima i svoj kraj.

Welcome to my world…

S. S

Comments are closed.