Krešimir Mišak – U dalekoj, dalekoj galaksiji…

Zvjezdani ratoviSvake nedjelje u osam sati odlučio sam se prikovati uz televiziju i konačno jednom u cjelini pogledati serijal „Zvjezdani ratovi“. Tijekom cijelog mog života on je kapao po malo i s velikim pauzama pa sam se prilikom svakog dijela uvijek trebao oslanjati na nešto tako nepouzadno kao što je memorija.

Osim toga, ne gledaš stvari istim očima kad imaš osam, dvadeset osam, trideset osam ili sto i osam godina. Prvi „Star Warsi“ (danas četvrti) bili su za tadašnje klince, među kojima sam bio i ja, nešto apsolutno čarobno i napeto. Nastavci koji su uslijedili – „Carstvo uzvraća udarac“ tj. „Imperija uzvraća udarac“ , kako je tada prevedeno, i „Povratak džedaja – bili su još i bolji. Imali su fantastičnu mračnu atmosferu. Han Solo je bio zatočen i zaleđen u kamenu u mračnoj krijumčarskoj rupi. Prvi put smo sreli zlog imperatora s kapuljačom, pravog vladara Carstva. Ta dva nastavka zapravo su bili jedna cjelovita priča na kraju koje je dolazilo do fantastičnih obrata kroz saznanja da je Darth Vader otac Leie i Luke Skywalkera te da su oni brat u sestra. Da ne zaboravim nevjerojatno mističan močvarni planet na koji Luke Skywalker dolazi u potrazi za učiteljem Jodom i čuda s kojima se tamo sreće..

Neki od tih obrata danas više nemaju smisla jer gledatelji mlađih generacija neke od ovih stvari saznaju u tri epizode koje su snimljene naknadno, ali im se radnja zbiva u vremenima koja prethode vremenu radnje onih davno snimljenih tri filma.

Nešto izgubiš, nešto dobiješ! Zato je bilo zanimljivo gledati Darth vadera kao klinca i događaje koji su doveli do pada Republike i rađanja sjemena otpora u vidu Anakin-Darth Vaderove djece Leie i Lukea.
Ispalo je da pod ovo „dobiješ“ ima toga i znatno više, barem kad sam zbivanja gledao ovim novijim naočalama kroz koje danas vidim svijet, a kroz koje su kristalno jasno jasno vidljivi mehanizmi manipulacije događajima i ljudskom perpcepcijom sa ciljem stvaranja svjetske totalitarne države – Carstva ili Imperije, ako je želite tako nazvati.
Zvjezdani ratovi vrlo su točan preslik današnjih zbivanja, s time da omogućavaju da se neki mehanizmi i vide, dok mi često – sa životima podijeljenima u tjedne, dane i sate, i zbog toliko toga što nam stalno krade pažnju, misli i emocije – ne vidimo širu sliku.

Primjerice, prve tri epizode Star Warsa koje opisuju propast Republike nude školske primjere nekoliko najbitnijih načina manipulacije.

Prvi je: metoda malih koraka. Nikome ne kažeš kuda stremiš, iza kulisa spletkariš i stvaraš događaje koje kasnije predstavljaš kao da su se zbivali spontano, a pri tom se pobrineš da su međusobno dovoljno vremenski razdvojeni da nitko ne uvidi slijed.

Tu je metodu u filmovima koristio senator Palpatine, budući Imperator. Sve malo po malo – prvo je stvorio jednu krizu, pa drugu, pa treću, a nakon svake je nudio rješenje koje je uvijek bilo: okrupnjivanje moći u njegovim rukama, navodno radi mira i stabilnosti. Svemirska verzija Pax Romana – pokori, pobij, osvoji – i imat ćeš mir. Palpatine je pri tom u svakoj od tih situacija spasitelj. To je upravo ono isto što nadnacionalne strukture rade već jako dugo u naše svijetu, konstruirajući niz događaja koje u povijesti učimo kao posljedicu neke prirođene povijesne logike, a ne manipulacije. No, iza svakog svakog pojedinog rata, revolucije i krize u zadnjih pa stoljeća danas već možemo jasno uočiti isti potpis. Pogledajmo radije što im je svima zajedničko – transfer bogatstva i moći u ruke sve manje i manje manjine. To je jedina konstanta. Zar je toliko neprihvatljivo obratiti pažnju baš na tu činjenicu? Pogotovo kad se jednom uvidi da se iza raznih strana i događaja stalno pojavljuju iste grupacije, društva, obitelji, pojedinci…

Druga bitna taktika, također prikazana u Zvjezdanim ratovima, djelomično je već opisana: Problem – reakcija- rješenje.

Senator Palpatine stvara krizu potičući Trgovački savez na pobunu. Također ih potiče da naprave vojsku. U isto vrijeme u potaji stvara vojsku Republike. Potom, na temelju krize koju je sam stvorio, od Senata dobiva diktatorske ovlasti da bi uveo mir. Navodno, samo do kraja krize. Ali on zna da kriza nikad neće nestati, jer je sam stvara. Pri tom ga ne zanima pobjednik – on pobjeđuje u svakom slučaju jer stoji iza svih strana.

Kad postane jasno da separatisti imaju svoju vojsku, postaje potpuno opravdana da vojska klonova koja pripada Republici izađe i iz tajnosti i na bojno polje i pobijedi neprijatelja. U žaru rata tek se malobrojni pitaju tko je i zašto stvarao vojsku klonova u tajnosti. Kao što se u Americi malo tko pita tko je i zašto imao pripremljen Zakon o domovinskoj sigurnosti, koji je suspendirao Ustav, a koji je uveden nakon 9/11, događaja jednako izrežiranog kao ovi događaji u Star Warsima.

Nakon što Palpatineu njegov pomoćnik dolazi zabrinuto priopćiti da gube rat (znajući samo da je Palpatine moć u sjeni iza separatista i Trgovačkog saveza, ali ne znajući da on stoji i iza vojske Republike), Palpatine mu samo kaže da je sve odlično. Kako i ne bi išlo kad je zbog ratne situacije koju je stvorio dobio svu izvršnu vlast u Senatu. Ne namjerava je vratiti, ali zato, kao što se vidi u kasnijim zbivanjima, namjerava postupno raspustiti Senat. Da spomenem i to da je pobio sve svoju suradnike-separatiste, tako da je obrisao sve tragove koji vode do njega. U tri filma tako pratimo postupnu centralizaciju moći u senatorovim rukama. Najbizarnije što ga pri tom svi doživljavaju kao dobričinu i poštenjačinu (osim nekih, nešto mudrijih , jedija).
Kao i u stvarnosti, tek rijetki mogu svoj pogled na stvari uzdignuti iznad uzburkanih emocija. Recimo glavni jedi, Yoda. Kad mu oduševljeni kolega-jedi dolazi priopćiti kako je vojska Republike pobijedila vojsku separatista, on je jedini koji u tome ne vidi nikakvu pobjedu. Kako je rekao, plašta tamne strane sile je pao na sve. Doista, u ratovima nema pobjednika. Svi ljudi gube, sve strane gube, a pobjeđuju samo gospodari kaosa iz sjene.

Poučna je i rečenica Padme Amidale (buduće majke Lukea i Leie, koja inače također ispočetka vjeruje Palaptineu, koji je s njenog planeta, ako sam dobro zapamtio taj detalj) dok promatra kako Senat oduševljeno, uz ovacije, svoju vlast prenosi na Palpatinea, koji tvrdi da mu ona treba da bi vratio mir u Republiku.

Rekla je svom suradniku slijedeće:

„Evo kako umire demokracija. Uz pljesak.“

Bolno točno. Primjera možemo u povijesti naći koliko hoćete, najjači vjerojatno stižu iz vremena nacističkog preuzimanja vlasti u Njemačkoj, ali ne moramo ići toliko duboko u prošlost. Ma ne moramo uopće ići u prošlost! Evo baš su nas ovih dana televizijske vijesti svih televizija, a i sve novine, po prilici obavještavale ovo: „Evo dobre vijesti – Slovenija je pristala ratificirati sporazum pa Hrvatska ulazi u EU za koji mjesec“. Gledao sam te razne vijesti i pitao se – koji je kurac tim novinarima i voditeljima? Nikad se nismo dogovorili da je to dobra vijest. Zašto su tako oduševljeni, zašto ne mogu jednostavno reći golu činjenicu – da je Slovenija ratificirala sporazum i da Hrvatska ulazi u EU? Zašto nam objašnjavaju da je to dobra vijest? Zato jer to piše u novinama? Zato jer je dobra predsjedniku? Premijeru? Ministrima? Ovom polusvijetu koji se sad natječe za dobro plaćena mjesta fikusa u tzv. Europskom parlamentu? Koji su svi uprli sve snage da se to dogodi, više puta pokazavši svoju lojalnost europskoj birokraciji koja je, poput senatora Palpatinea, davno preuzela diktatorske ovlasti?

Doista, demokracija uvijek umire uz pljesak.

I uz osmijeh, također. U produžetku tih vijesti slijedio je bizarni prilog, snimani su neki nasmiješeni građani u automobilima koji oduševljeno pričaju kako je to super što ulazimo u EU jer neće više biti granica pa ćemo putovati i biti bez takvih birokratskih ograničenja. Tako je, ali ćemo biti i bez vlastite proizvodnje, šuma, voda, valute i monetarne suverenosti…

Bizarno. To je virtualna televizijska stvarnost koju nam predstavljaju ljudi programirani na određenu percepciju stvarnosti. Da nam je Lucas prikazao vijesti na televiziji Republike, vjerojatno bi glasile ovako: „Danas dobre vijesti iz Senata. Senator Palpatine dobio izvršnu vlast da uvede mir u Republici.“

Dakle, doista paralela sa političkom (i nadpolitičkom) situacijom iz neke daleke, daleke galaksije ne nedostaje. Do sad sam nabrojao: metodu malih koraka: metodu problem-reakcija-rješenje;činjenicu da iza obje umjetno zaraćene strane stoji ista ruka.

Ali ima i mističnijih paralela. Recimo, tajanstvena energija koju jediji nazivaju Silom. Obi-Wan Kenobi ju je mladom Lukeu opisao kao životnu energiju koja se nalazi oo svih bića i koja drži galaksije na okupu. Opis koji vrlo nalikuje konceptu orgonske energije Wilhelma Reicha ili pak konceptu Kija iz istočnih tradicija. Također se veze mogu naći i s konceptom morfogenetskih polja engleskog biologa Ruperta Sheldrake. Zahvaljući Sili, neki ljudi u filmu imaju mogućnost izvanosjetilne percpecije i intuitivnog trenutnog pribavljanja informacija ili slika. Doista, upravo je odsustvo etera ili orgona ili ki-ja ili suptilne energije ili suptilne materije u suvremeni modelima stvarnosti ono zbog čega se to modeli toliko opiru – čak i usprkos dokazima – postojanju tzv. ‘paranormalnih’ fenomena. Nemaju ih u što i kako ugraditi.

Nadalje, u četvrtoj (nekadašnjoj prvoj epizodi) gdje je Imperator već preuzeo vlast i raspustio Senat opet imamo preokret nalik današnjoj situaciji, mada ne toliko vidljiv ako niste informirani o otkrićima iz sfere toga što se nekad nezgrapno zvalo parapsihologijom, još dalje u prošlosti magijom, a ustvari se radi o moći usredotočene namjere, koja je integralni dio kako i do danas preživjelih ostataka šamanističkih tradicija, tako i vještina kineskih majstora Kija ili bilo kojeg subjekta koji je u desetljećima parapsiholoških istraživanja pokazao da namjerom može pomicati predmete, utjecati na ishod nasumičnih događaja koje stvaraju REG-ovi (random event generators, generatori nasumičnih događaja) ili je pak pokazao telepatske sposobnosti.

Naime, Imperator je Sith, neka vrst jedija koji moć Sile koristi za zle ciljeve. Osim što je on mračni jedi, i njegova desna ruka Darth Vader također je mračni jedi koji koristi Silu. No, usprkos tome što na samom vrhu galaktičkog Imperija sjede magovi, puk Imperija smatra da je riječ tek o nekoj šupljoj drevnoj religiji i praznovjerju. Spin vrlo nalik današnjem. Danas smo također naučeni da se ismijavamo iz „uroka“, „magije“, „parapsihologije“, mada se baš time koriste krajnosti – ešaloni samog vrha moći na svijetu i babe po selima.

Rituali i magijske ceremonije (mada o njima nećete čitati u novinama pa zato mislite da ne postoje) provode se stalno, a na njima sudjeluju ljudi koje inače u odijelima i kravatama na televiziji glume ugledne ljude ili čak šefove država. S druge strane, babe po selima bacaju uroke, kojima se svi smiju – osim onih koji su njima pogođeni. Jer stvar radi, makar mi i ne razumijemo u potpunosti kako. Mogli bismo je nazvati „duhovnom tehnologjiom“, istom ono koju u Zvjezdanim ratovima koriste i jediji i Imperator. U svojoj knjizi „Sve misterije svijeta“ Arthur Clarke je u prologu napravio top-listu fenomena koji su obrađeni u knjizi po vjerojatnosti da se doista zbivaju. Stari skeptik Clarke je recimo na deveto, predzadnje mjesto stavio reinkarnaciju, koju nije ‘popušio’. Na prvo mjesto stavio je hodanje po žaru i vatri bez opeklina jer se to jednostavno može vidjeti i doista se zbiva. A na visoko drugo mjesto stavio je uroke, za koje je, na temelju svega što je istražio, rekao da sigurno rade, mada se ne zna kako.

I baš kao što Han Solo ili onaj visoki časnik Carstva u četvrtoj epizodi sarkastično odbacuju mogućnost postojanja i manipulacije Silom (jedan Darth Vaderu, a drugi Obi Wan Kenobiju) nazvavši to drevnim praznovjerjem i religijom, tako i mi danas teško možemo prihvatiti da se iza pripadnici skrivenih centara moći našeg svijeta bave ‘crnom magijom’. No, to su samo riječi, vjerujem da bi se našli i prihvatljiviji ili nešto manje stigmatizirani pojmovi. Ne nedostaje indicija da se sve to zaista zbiva, ali na ovom mjestu se ne mogu time baviti.

U konačnici, najnevjerojatniju paralelu današnjeg svijeta sa Zvjezdanim ratovima našao sam u Planeti smrti, umjetnoj kuglastoj divovskoj bojnoj postaji koja je trebala biti jedna od glavnih poluga moći Carstva, zbog svoje ubojite sile kojom može uništavati cijele planete.

Danas više nije nova zamisao da je Mjesec umjetno izdubljen šuplji svemirski brod na kojem se odvija vrlo živa aktivnost. Znam koliko ova rečenica može zvučati bizarno, ali indicija također ne nedostaje, od knjige „Who Built the Moon“ (za par mjeseci bit će objavljena i na hrvatskom), koja je i sama tek zagrebla po površini, do NASA-ine tabele TLP-fenomena (ima je na internetu) pa nadalje, do teorija nekih ruskih astronoma još iz 1960-tih. Možda se nekom slijedećom prilikom detaljnije pozabavim tom temom jer je vrlo zanimljivo razmotriti i predaje o tome kad je Mjesec došao o orbitu oko Zemlje i kako je, prema tim predajama, utjecao na razvoj i oblik života na Zemlji. Ako je to tako – odmah slijedi pitanje tko ga je doveo i zašto? Domino pitanja tu tek počinje. U međuvremenu, zadržimo se kod toga da normalnim smatramo samo ono što su nas naučili smatrati normalnim, pa često ne vidimo stvarima koje su nam pred očima.

Nedavno sam na internetu tražio neki astronomski podatak o Mjesecu i naišao na znanstveno-popularni tekst o Mjesecu iz nekog astronomskog časopisa u kojem su pisali poznati podaci da Mjesec ima 400 puta manji promjer od Sunca te da se nalazi 400 puta bliže od Sunca. To su goli podaci. No, baš kao i kod onih izvjestitelja koji su komentirali „dobre vijesti“ iz Slovenije, i ovdje se između redova probijala programirana percepcija. U tekstu je pisalo da je Mjesec četiristo puta manjeg promjera od Sunca, ali „nekim divnim čudom“ je za otprilike isto toliko puta Mjesec bliži Zemlji, pa se zahvaljujući toj „sretnoj“ okolnosti prividni primjeri Sunca i Mjeseca podudaraju čemu možemo zahvaliti postojanje tako efektnih pomrčina Sunca.

Jesu li takve „sretne“ podudarnosti nužno slučajne? Ne bi li one trebale navesti čovjeka da se zapita ponešto o takvim poklapanjima, a i mnogim drugim vezanim uz rotaciju Mjeseca koje je, kao što znamo, takva – niti malo veća, niti malo manja – da je uvijek istim licem okrenut prema Zemlji. Još jedno „čudo“ ili „sretna“ okolnost? Možda. Ali niti oko toga se još nismo dogovorili.

Svakako, uzbudljiv je ovaj život u dalekoj, dalekoj galaksiji….

Čitamo se !

Izvor: www.svjetlost-online.com
.

Comments are closed.