Okej, dakle živimo u hologramu, odnosno igri virtualne stvarnosti.
Ovo znaju mnoge duhovne prakse, a to je potvrdila i kvantna fizika, koja je skužila da su atomi zapravo 99% prazni, odnosno da nisu ‘materija’ nego energija. Nema ‘čvrstoće’. Postoji samo iluzija ‘čvrstoće’ u našem umu. Međutim, ovo je iznimno apstraktno mnogim umovima, što je razumljivo jer se ova igra fakat čini nevjerojatno ‘stvarnom’ i ‘opipljivom’. No ona to ipak nije.
Piše: Maja sačer
Photo by: Mateja Vrčković
Izvor: Maja Sačer o istinama i lažima
Kad im kažeš, čuj, ali ništa ti od ovog nije stvarno, oni pokušavaju naći ‘dokaz’ za navodnu stvarnost u klasičnom kvazi-argumentu: Probaj se baciti s 10. kata pa mi onda reci jel stvarno ili nije. Ha-ha-ha, kako si ti glupa. Sori, dragi moji sumnjičavci, ovo vam nije argument i ne dokazuje ništa. Vječni smo i igra se nastavlja. Smrt je isto iluzija. I šta onda?
Ima jedan zgodan primjer iz prakse kako je lako zavarati um da nešto ‘vidi’ ili ‘opipa’. Jedan je hipnotizer hipnotizirao čovjeka na sljedeći način. Pred čovjekom je stajala njegova kći, a hipnotizer je iza leđa klinke držao sat. I gle čuda, čovjek je u hipnotičkom stanju uma ‘vidio’ sat iza leđa svoje ‘materijalne’ kćeri. Kako je to moguće? Ako postoji čvrsta materija, onda nema šanse da bi vidio kroz tijelo svoje kćeri. Ali ako znamo da je prava priroda ove igre energija, odnosno da ne postoji čvrsta materija, onda znamo da su i tijelo kćeri i sat energija. Hipnotizer je bio u stanju reprogramirati čovjekov um da umjesto energije svoje kćeri dekodira u mozgu energiju sata i ‘vidi’ sat umjesto kćeri. Kao kad prebacite stanicu na radiju. Obje frekvencije su i dalje tu, ali vi sad čujete samo jednu stanicu, a drugu ne.
E, sad ajmo se vratiti onom kvazi-argumentu, ako se zabiješ autom u drvo, onda umireš, i to je ‘dokaz’ stvarnosti i čvrstoće. Ali vidite, ne postoji ni drvo, ni naše tijelo, ni auto, ni smrt. Sve je to iluzija. Ako mi ne vjerujete da je smrt iluzija, možda će vam ovaj primjer iz prakse biti zanimljiv. Poznajem jednu gospođu koja je imala kontakt sa svojim mužem i nakon njegove smrti. Muž, dok je bio živ, imao je u sobi upaljene neke lampice na određeni način. Nakon smrti, te su lampice gorjele isključivo kako ih je držao tijekom života i nisu se dale drugačije upaliti. Onda je jednom prilikom gospođa bila sama u kući, nestalo je struje i rasplakala se jer ju je sve to pogodilo. Rekla je naglas kako sad nema ni svjetlo da bi se svjetlo nakon toga ‘samo od sebe’ upalilo. Naravno, budući da je sve energija, odnosno električni impulsi, to je duh/esencija njenog muža jedino pomoću elektriciteta bio u mogućnosti intervenirati u ovu našu dimenziju jer više nije imao ‘materijalno’ tijelo, no i dalje je postojao, samo na drugačijoj frekvenciji.
Ali ni to nije sve. Gospođa se jednom vraćala iz crkve kad ju je zaustavila žena koju nikad prije nije vidjela. Žena joj je rekla da ga mora pustiti. Očigledno je bila u stanju vidjeti njenog pokojnog muža pored nje, odnosno širi spektar frekvencija od onih koje vidi većina ljudi. Budući da je gospođa jako patila za mužem, on je nije napuštao. Nakon susreta s ovom ženom gospođa se dobro isplakala, rekla mužu sve što mu je htjela reći, oprostila se s njim i nakon toga je on otišao u neku novu igru, a svi navedeni fenomeni su prestali.
Treba vam znanstveni dokaz postojanja života nakon smrti, odnosno nastavka igre? Okej, imamo i to. Konstantin Korotkov, ruski znanstvenik, razvio je posebnu tehniku snimanja energije oko tijela (GDV – Gas Discharge Visualization). Pa je onda snimao energiju oko mrtvih tijela, kao i na grobljima. Njegov je zaključak da je smrt prelazak iz jedne dimenzije u drugu dimenziju. Upravo tako. Smrt nije prestanak nego promjena. Smrt, kao i život tek su imaginacije Svijesti. A imaginacija nije ‘čvrsta’, samo se takvom čini.
No, čini se da se nekim ljudima ne sviđa istina da se igra nastavlja. Jedini razlog koji mi pada na pamet je da im se ne sviđa život i da bi nakon smrti radije potonuli u ništavilo nego nastavili. Ali, ne treba se bojati smrti, odnosno nastavka igre. Stanje našeg uma dok smo živi, način na koji percipiramo životne poteškoće nema veze sa stanjem našeg uma nakon smrti. Percepcija se radikalno mijenja. Drugim riječima, nakon smrti igru doživljavamo drugačije, bez opterećenja i briga ovog zemaljskog uma. Dapače, obuzima nas radost i želja za novim igrama. Stoga, opustimo se. Samo se igramo.
