Sukob vrsta je najveća, najviša i najrazornija katastrofa koju je zemlja ikada vidjela još od ledenog doba. Osim toga, ona ide u nepovrat. Sve je to ljudskom rukom stvoreno. Ni jedna druga vrsta na zemlji ne vjeruje ljudskoj vrsti. Ovaj nedostatak povjerenja između naše vrste i drugih vrsta je alarmantan i osakaćuje naše postojanje na zemlji. Sa našim bezosjećajnim životnim obrascima, stvorili smo tako široka polja nepovjerenja između sebe i drugih vrsta na zemlji. Svaki čovjek koji hoda zemljom je odgovoran za sukob vrsta. To je naslijeđena kletva. Ovo narušavanje povjerenja je počelo otprilike u isto vrijeme kada i pripitomljavanje i uzgoj životinja na farmi na način koji je prešao etičke granice. Zbog nedostatka osjetljivosti, spustili smo vibracijske nivoe površine zemlje. Narušili smo sklad vibracijske ravni između drugih vrsta i čovjeka. To isto važi i za kopno i za more. Stavili smo svoje prste svuda. Odvajanje sklada vibracijskih nivoa koji se mogu razumjeti samo čulima izvan uobičajenih pet, je nepopravljivo u bliskoj budućnosti. Možda će biti potrebno nekoliko života da bi se to postiglo, ako je ikako moguće. Druga opcija je rekonstrukcija nakon demoliranja. To je zemljin izbor, na osnovu stanja u kom se nalazi. Zemlja koristi prirodne katastrofe da bi vratila ravnotežu i utrla put ponovnom stvaranju. Sami smo to tražili.
Umjerena pasivnost je dobra, ako se pasivnost temelji na svjesnosti. Pasivnost sa svjesnošću se može nazvati i strpljenje.
Ne zavaravajte se. Nisu svi ljudi u istoj vibracijskoj ravni. Postoje visoke i niske ravni djelovanja među ljudima. Možemo vidjeti i razaranje koje iz toga proizlazi u svijetu. Političke filozofije koje su dovele do ljudskih masakara su jasan znak različitosti operativnog nivoa. Svako živo biće koje živi na zemlji ima svoju frekvenciju. Međutim, sve vrste osim ljudske koriste svoje urođene vještine a ne vanjske predmete da bi manevrirale na zemlji. Samo ljudi sakate, manipuliraj i bezobzirno uništavaju bića drugih vrsta. Pošto ne “osjećamo” dovoljno, padamo od pohlepe za zadovoljstvima.
Čovjek vječno traži sreću. Čovjek traga za unutrašnjim mirom i tišinom. Vrijedno radi na tome. Mnogo puta, teret predaka i teret društvene karme mu odlažu kretanje. On čezne za savršenstvom. Ipak postoji odlaganje. U međuvremenu, um pravi kaos. Um uspoređuje, kritizira, osuđuje i otuđuje čovjeka od sebe samog, oslanja se na propale koncepte – često naslijeđene, uskladištene u umu od pamtivijeka. Na putu evolucije čovjeka dok ne ugleda svjetlost istine ima puno prepreka. Mnoge prepreke stvara čovjek sam, a mnoge stekne u svijetu.
Ono što stvara, može i da uništi
Što god svjesni um pokupi, podsvjesni um to neće neminovno uskladištiti. Međutim ono što se ponavlja, to se definitivno skladišti u formi u kojoj je i ušlo. Baš kao i računalo. Ukucamo poruku i ukoliko je ne snimimo, ona će se izgubiti iz memorije računala. Mi skladištimo u svoju podsvijest samo ono što smo svjesno energizirali i emocionalno popratili. Isto tako, ono što se skladišti može se opet manifestirati s vremenom, bilo kada. To također može postati i vaša sudbina.
Svijet se brzo okreće. Povoljno je vrijeme za čovjekovu duhovnu evoluciju. Koji to činbenici sprečavaju napredak i ne dozvoljavaju mu da iskoristi ovu bogom danu šansu?
- Um – Kada kažem um, volio bih da obuhvatim intelekt i ego. To je kolektivni um. Um je kanta za otpatke koja sadrži sve što je čovjek stekao generacijama, i to memorirao pomoću emocija kao poput ljepila. Koncepti, fobije, strahovi, brige, bijes, mržnja, ljubomora, žudnja, ljubav, dobrota, milost i tako dalje. Sve to pomiješano čini um koji upravlja našim životom. Nikada nam ne da da ga se oslobodimo. U bilo koje doba tijekom budnog stanja, um proizvodi neku karakternu osobinu koja se odlaže u njegovom skladištu, manifestira, te tako iskrivljuje našu stvarnost. Mi na osnovu toga sudimo, kritiziramo, i osuđujemo druge ljude ili situacije. Obično se, kada postanemo negativni, povezujemo sa drugim takvim ljudima na istom vibracijskom nivou. Kada doživimo pozitivnost, onda bismo se radije izolirali. To također znači i biti objektivan svo vrijeme. Izvan utjecaja uma nalazi se prava duhovnost. Ona dovodi do oslobođenja. Ništa se konstruktivno ne događa u uznemirenom umu. Ništa se ne može sagraditi na uzdrmanom tlu.
- Vrsta – nazvao bih to teretom ili kletvom naše vrste. Mi snosimo odgovornost i teret za to što smo rođeni kao ljudska vrsta. Superiorni smo po intelektu. Možemo upravljati svojim izborima. Mislimo i činimo. Možemo modificirati materijale i možemo stvoriti nove stvari. Dakle, bolji smo stvaraoci od bilo koje druge vrste na zemlji. Ali, gdje je stvaranje, tu je i odgovornost. Uništavanje predstavlja neodgovornost. Uništavanje materijala i života podjednako su jasni znaci pogrešne upotrebe moći koja nam je u rukama. Čovjek je propustio da djeluje odgovorno. Njegova emotivna priroda i pohlepa su uništili samo njegovo stanište – zemlju. Najštetnije od svega je to što je izgubljeno povjerenje između vrsta. Čovjek je postao u potpunosti izoliran. Ni jedna druga vrsta ne vjeruje čovjeku. Nema povjerenja između životinjskog i ljudskog carstva. Već postoji raskol na zemlji. Do toga je došlo jer smo generacijama zarobljavali, mučili i ubijali bića drugih vrsta, kao da su ratni kriminalci. Također smo istrijebili mnoge vrste. I dalje radimo to isto dok ovo pišem. Gubljenje povjerenja koje nam je došlo zajedno sa dozvolom ili izborom da postojimo na zemlji, postalo je gubljenje mentalne ravnoteže za čovječanstvo. Nema mira. pravi mir nije moguć jer je atmosfera ispunjena žrtvama, mučenjima i krvoprolićem.
Kada vidim police sa izloženim mesom na pijaci, vidim samo bol bez ikakvog izbora, patnju i smrt nevinih bića radi čovjeka! Vidim totalnu bespomoćnost. To boli duboko iznutra. Stremljenje ka i uvjerenje u nenasilje pušta dublje korijene. Širim poruku dobrote i milosti iz dubine duše. Čovječnost je dobrota.
Kada su se životinje počele koristiti kao hrana, uzgajati i ubijati radi ljudskog hira za ukusom, izgubili smo kontrolu nad vlastitom savješću. Izgubili smo kontrolu nad sobom. Kada ubijemo bilo koje biće, kada odbijemo pravo bilo kojim bićima da postoje ili dijele s nama prostor, mi činimo prekršaj narušavajući povjerenje. Svako biće ima svoj karakter, svijest. Svako biće je kao ljudi, osim što je druge vrste. Ista prava na zemlji. Ali, danas, ni jedna vrsta ne vjeruje ljudskim bićima. Kada ih uzgajamo, hranimo i ubijamo, povjerenje koje su stvorili prema nama se također ubija. One osjećaju da smo dobri kada ih hranimo na vrijeme. One nas počnu voljeti bezuvjetno. Tada, kada shvate da je ova ljubav bila sebična, samo radi njihovog mesa, one oslobađaju mnogo negativnih vibracija u atmosferu. Osjećaju se prevareno, izdano i uginu slomljenog srca. Neću ponavljati o strašnoj boli koju druge vrste doživljavaju na našim kolektivnim farmama.
Pošto čovjek sputava kretanje drugih bića radi svoje koristi, i pošto bezosjećajno istrjebljuje bića drugih vrsta radi svojih zadovoljstava iz hira, mi već aktivno sudjelujemo u ratu vrsta. Možda ćemo imati lažni osjećaj da smo mi ti koji pobjeđujemo u ovom ratu kada ih bezobzirno ubijamo, ali nesreće se neprestano bilježe u svijesti ove platforme zvane zemlja. Zemlja bi mogla da izabere da potpuno uništi i izbriše ugnjetavača sa lica zemlje. Svaki vrisak bola ostaje kao vibracija na zemlji. Sve je zabilježeno.
Kako gore, tako dolje, kako unutra, tako izvana
Sukob vrsta uništava vibracijski nivo zemlje. Milioni životinja i hektari prirode se uništavaju svakog trenutka. To je otuđilo čovjeka, a prosudit će i ljudskoj vrsti. Nesvjesne navike u prehrani, nesvjesni obrasci navika i nesvjesno ili emocionalno življenje izoliralo je čovjeka od samog sebe. Toliko toga je 
već uništeno u unutrašnjem i vanjskom svijetu. Rane unutrašnjeg svijeta se odražavaju u vanjskom svijetu, a rane u vanjskog svijetu se odražavaju kao ljudske bolesti.
Rat vrsta je u direktnoj vezi sa našim trenutnim stanjem nemira, anarhije i manjka ravnoteže. To se svakim danom povećava. Prirodne katastrofe su proistekle iz promjene vibracijskog nivoa. Žrtvovanje vrsta utječe na mase. Nemir koji postoji u zraku čini da ljudski rod nailazi na još više prepreka u svom traganju za istinom. Jedan od ključnih razloga za naše agonije, žalosti i depresije je promjena vibracijskog nivoa uzrokovana ratom vrsta. Ovo je tihi rat. Mnogi čak i ne shvaćaju da takav rat uopće i postoji. Kada odemo u trgovine i vidimo ili kupujemo mesne proizvode upakirane u atraktivne ambalaže, mi teško da uviđamo da potrošači tih proizvoda u stvari sponzoriraju rat vrsta. Što je veća potražnja, to je više nesreća. Sva bića koja se ubiju radi ljudske koristi nisu bezopasna. Imala su karakter, konstituciju i volju da žive baš kao i ljudi. Imala su također i pravo da dijele zemlju sa ljudima. Osjećaju se isto kao što su se ljudi osjećali za vrijeme holokausta ili Pol Potovog režima. Osjećaj je isti. Neizbježna smrt! Bespomoćnost! Pomireni sa sudbinom! Suze! bol! i Bespomoćna predaja! Svako biće svake vrste koje ugine svakog dana se ovako osjeća. Vjerujte mi.
Ako zemlja treba biti bolje mjesto za ljude i druge vrste da bi mirno živjeli, onda koegzistencija mora da postane istina i stvarnost, te treba da se temelji na poštovanju. Postoji sklad između svih drugih vrsta osim čovjeka. Jelen razumije i uvažava glad lava. I jedan iz klana može čak žrtvovati svoj život da bi spasio ostale i poštovao sklad vrsta. Lav ne ubija radi zadovoljstva. Otuda, postoji predvidljivost koju druga vrsta razumije. Dok u slučaju ljudske vrste, mi ubijamo, porobljavamo, mučimo i sakatimo životinje radi svojih sadističkih zadovoljstava. Ubijati životinje radi “lova” i kontroliranja zaštita ljudske vrste tako što se naprednom tehnologijom smanjuje životinjska populacija, predstavljaju znake manjka svijesti. Priroda ima svoj vlastiti efikasni sistem regulacije. Lavovi i jeleni imaju različite obrasce razmnožavanja, obrasce rasta i stilova života uključujući i apetit. Trava raste brže i životinje koje opstaju na njoj, održavaju je podšišanom. Kada populacija jelena naraste, lavovi ih kontroliraju, i tako dalje i tako dalje. Kada se ljudi razmnožavaju, nema osjetljivosti, preuzimaju svijet drugih vrsta tako što ih prethodno unište. Tako, manjak truda u pogledu koegzistencije je razdvojio ljudsku vrstu od svih drugih vrsta. A betonske džungle koje smo stvorili radi sebe samih nas čak i otuđuju od svoje vlastite vrste.
Nanošenje bola i patnje bićima bilo koje vrste, kao i lov, ne mogu se smatrati hrabrošću. To je sadizam. I to se mora navesti u strogim zakonima.
Sukob vrsta igra veliku ulogu u psihosomatskim bolestima koje doživljavamo svakog dana. Strašne muke i boli čovječanstva nose teret naših zločina prema drugim vrstama. Moramo toga biti svjesni. Rat vrsta je najveća katastrofa koju je čovječanstvo oslobodilo na zemlji dolaskom tehnološkog doba. Osvajanja koja je čovjek dostigao sva su izvanjska i bezvrijedna. On nije osvojio ništa iznutra i propustio je da prepozna da je jedina stvar na svijetu vrijedna osvajanja, unutrašnji prostor. Nije trošio vrijeme da bi izgradio polje unutrašnjeg mira, umjesto toga je uništio šume, staništa miliona bića i napravio terene za golf radi svog hobija. Manjak svjesnosti pogađa čovječanstvo i nastavit će da ga pogađa.
Moramo da uradimo sve što je u našoj moći da vratimo povjerenje između vrsta. Trebamo se ponovo ujediniti i povezati. Trebamo se vratiti mirnoj koegzistenciji temeljenoj na poštovanju i skladu.
Sklad. To je ključ. Unutrašnji sklad. A da bi postigle unutrašnji sklad, sve vrste trebaju koegzistirati. Priroda treba ostati netaknuta. Život treba da cvijeta prirodno. Inače, očekujte nesreće, unutra i izvana. Ne želim da zvučim zloslutno, ali to je istina. To se događa. Događati će se sve više narednih godina. Neminovno će doći do razaranja. Budite toga svjesni.
S Ljubavlju uvijek
Mohanji
Sklad. To je ključ. Unutrašnji sklad.
Prevela: Biljana Vozarević
Izvor: mohandji.wordpress.com/
Comments are closed.