NE Političarima

Kao što Lobaczewski ističe u njegovoj knjizi, postoji određena zabuna između Psihopatije i Antisocijalnog Psihološkog Poremećaja ili Sociopatije. Robert Hare naglašava da postoji veliki broj psihopata koji su također i “anti-socijalni”, međutim, postoji i veliki broj onih koji nikada nisu kalasificirani kao anti-socijalni ili sociopate! Drugim riječima oni mogu biti doktori, odvjetnici, sudije, policajci, kongresmeni, predsjednici korporacija koji otimaju od siromašnih i daju bogatima, pa čak i premijeri i predsjednici država.

Psihopatija, prvobitno definirana po Cleckley-u (1941) nije ograničena samo na umješanost u ilegalne aktivnosti već obuhvata i takve karakterne osobine kao što su manipulativnost, neiskrenost, egocentričnost i nedostatak krivice. Ove karakteristike naći ćemo ne samo kod kriminalaca nego i kod supružnika, roditelja, šefova, odvjetnika, političara, da nabrojimo samo neke. Naše istraživanje zastupljenosti psihopatije među akademskom populacijom sugerira da bi možda 5% ili više od ispitivanog uzorka moglo biti karakterizirano kao psihopate, te da velika većina ispitanika pripada muškom rodu (više od 1 na 10 muškaraca, dok je kod žena ta brojka – 1 na 100).

Psihopatija dakle može biti karakterizirana kao ispoljavanje tendencije prema dominaciji i hladnoći. Wiggins (1995) daje sažetak svih prijašnjih raznovrsnih istraživanja u kojem indicira da su takve individue sklone ljutnji i iritaciji, te da jako naginju iskorištavanju drugih. Obično su ovakve osobe arogantne, manipulativne, cinične, egzibicionistički nastrojene, u potrazi za senzacijama, makijavelijanski tipovi, osvetoljubivi i zainteresirani samo za svoju korist.

Dok sebi pridaju ljubav i važnost, smatrajući se visoko vrijednim, drugima ne pridaju tu istu ljubav i status i vide ih kao nedostojne i bezvrijedne. Ovakva karakterizacija je sasvim u skladu sa svim karakteristikama psihopatije koje se obično navode.

Naše istraživanje pokušavalo je odgovoriti na neka osnovna pitanja koja se odnose na strukturu psihopatije u tzv. ne-forenzičkim okolnostima. I tu se vraćamo na Cleckley-ev (1941) originalni naglasak na psihopatiju kao karakternu osobinu ne samo među kriminalcima već i među uspješnim članovima našeg društva.

Ono što smo zaključili je slijedeće:
(a) Psihopatiju indicira kombinacija dominantnih i hladnih interpersonalnih karakteristika
(b) Psihopatija je prisutna u društvu u većoj mjeri nego što se to misli
(c) Psihopatija se rijetko preklapa sa drugim poremećajima ličnosti

Osoba koja može preuzeti odgovornost za 4,5 milijona sudbina,DALI MOŽE BITI BEZ PSIHIČKIH POREMEČAJA ?

Ja nebi mogao preuzeti tu odgovornost!.

Njihovo glatko samopouzdanje funkcionira kao jedan natprirodni magnet za normalne ljude koji čitaju knjige za jačanje svog samopouzdanja ili traže pomoć psihologa da bi bili sposobni za neopterećenu interakciju s drugim ljudima. Psihopat za razliku od njih, nikad ne pati od neuroza, ne sumnja u sebe, nikad ne osjeća duševnu bol i tako liči na ono što “normalni” ljudi žele biti. Čak i kada nisu previše aktivni, psihopate su uvijek “magnet za žene”.

Cleckley-eva početna hipoteza je da psihopat pati od dubokog i neizlječivog afektivnog defekta. Ukoliko zaista bilo što osjeća, onda su to emocije najpovršnije vrste.
U stanju je učiniti što god želi, rukovođen najobičnijim hirom, zato što ga posljedice tog istog čina koje bi ispunile običnog čovjeka sramotom, samo-prezirom i neugodnošću, nikada ne muče.

Jedan istraživač, Alan Harrington, ide toliko daleko da tvrdi da je psihopat novi tip čovjeka kojeg su iznjedrili pritisci modernog života.
Naravno, prevaranti i hoštapleri su uvjek postojali ali u prošlosti glavna preokupacija je bila usmjerene a na identifikaciju neuspješnih a nikad na identifikaciju psihopata. Sada se to promijenilo. Sada nam prijeti super–sofisticirana moderna varalica koja zna što radi, i radi to tako dobro da nitko ni ne primjeti. Da, psihopate vole svijet biznisa.

Poenta je u tome da, po svemu sudeći, novu masku trezvenosti za psihopatu podjednako predstavlja trodijelno business-odjelo, isto kao i razbojnička maska i pištolj. Harington kaže: ’Danas imamo psihopatu u viđenim krugovima, on više nije gubitnik.’ On citira Williama Krasnera, kada kaže: ’Psihopate jako dobro prolaze u beskrupuloznim poslovima prodaje jer za njih predstavlja posebno zadovoljstvo izvuči se sa takvim nečim, a nemaju nikakvu savjest u vezi sa svojim klijentima’. Naše društvo koje postaje sve više materijalističko, te je „uspjeh po bilo koju cijenu“, postala krilatica mnogih businessmen-a. Tipični psihopat cvijeta u ovakvoj okolini i obično je viđen kao “business-heroj“.

Lobaczewski se bavi problemom psihopatije i njenog znatnog doprinosa makrosocijalnom zlu. Njenoj sposobnosti da se ponaša kao jedna siva eminencija u pozadini osnovne strukture našeg društva. Ono što je vrlo važno je činjenica da ovakav jak utjecaj dolazi od relativno malog dijela čovječanstva. Preostalih 90% ljudskih bića nisu psihopate.
A ovih 90 % ljudi dobro znaju da nešto nije u redu! Problem je što jednostavno ne mogu to jasno identificirati, ne mogu točno naslutiti o čemu se radi. I zato što to nisu u stanju, oni misle da ne mogu ništa učiniti u vezi s tim, da je to jednostavno tako i da je to možda način kojim bog kažnjava ljude.

Ono što se u stvari zaista događa, kako će nam Lobaczewski opisati u ovoj knjizi, to je da psihopate, kao virulentni patogeni organizmi unutar tijela, napadaju tamo gdje smo najslabiji i cijelo društvo biva gurnuto u situacije koje neizbježno dovode do tragedije i užasa velikih razmjera.

Film Matriks, dodirnuo je mnoge baš zbog toga što daje primjer mehanističke klopke u kojoj se ljudi mogu naći zarobljeni, klopke iz koje je nemoguće pobjeći, zbog toga jer misle da svatko iz njihove okoline mora biti isti kao i oni – emotivno, spiritualno ili u bilo kojem drugom pogledu. I to samo zato što neko “izgleda kao čovjek“.

Robert Canup u svom radu Socijalno Sposobni Psihopata, daje nam primjer kako psihopate imaju utjecaj na preostali dio ljudskog društva, navodeći tzv. ‚legalni argument’. Legalni Argument je temelj našeg društva. Uvjereni smo da je nešto sofisticirani princip društvene pravde. A to nešto je u stvari jedan veoma lukavi trik nametnut normalnim ljudima od strane psihopata, kako bi ih bolje kontrolirali.

Razmislite malo o tome: Legalni argument zasniva se na principu da je onaj tko je najspretniji u korištenju pravne strukture s ciljem da bi ljude uvjerio u nešto, istovremeno i onaj kome vjerujemo. Ovaj ’legalni argument’ je postepeno nametnut kao dio naše kulture i kada on napadne naše privatne živote, mi nismo ni svjesni dinamike koja se ovdje dešava. Evo o čemu se tu zapravo radi.

Ljudska bića su naviknuta smatrati da i druga ljudska bića – u najmanju ruku – nastoje činiti ispravne stvari, “biti dobri, pošteni i pravični”. I tako, vrlo često niti ne zastanemo da bismo se upitali da li je osoba koja je ušla u naš život zaista “dobar čovjek”. Kada dođe do sukoba, automatski preuzimamo gore spomenuti ‘legalni argument’ i podrazumjevamo da je u bilo kojem konfliktu jedna strana djelimično u pravu, na jedan način, kao što je i druga strana djelimično u pravu, na drugi način. Podrazumjevamo da možemo formirati mišljenje koja je strana uglavnom u pravu a koja uglavnom u krivu. Zbog naše naviknutosti na norme ‘legalnog argumenta,’ čim dođe do nekog konflikta, automatski ćemo pretpostaviti da istina leži negdje između dvije zavađene strane.
Ovdje bi nam moglo pomoći malo matematičke logike.
Pretpostavićemo da je u razmirici jedna strana nevina, poštena i da govori istinu. Sasvim je očevidno da laganje ne čini ništa dobro nevinoj osobi. Koje laži nevina osoba može izgovoriti u tom slučaju? Jedina mogućnost je da prizna da je nešto učinila .

S druge strane, za onoga tko je kriv laganje može donjeti samo korist. On može izjaviti da ‚nešto nije učinio’ i optužiti drugoga za takvo djelo. Kada dobar lažov majstorski izvrne istinu, nevina osoba će izgledati jako loše, naručito ukoliko je nevina osoba poštena i priznaje svoje greške.
Osnovna pretpostavka da istina leži negdje u sredini između dvije zavađene strane, u stvari, uvijek daje prednost strani koja laže. Ovo neminovno rezultira prednošću na strani onih koji lažu, odnosno, psihopata. A sam čin davanja svjedočanstva pod prisegom nije ništa drugo nego farsa. Ukoliko je osoba lažov, ništa joj neće značiti prisega da će govoriti istinu. S druge strane prisega ima snažan efekt na iskrene svjedoke.
I opet, prednost je na strani lažljivca.

Dakle osnovna postavka je da psihopate imaju jasnu prednost nad ljudskim bićima sa razvijenom savješću i osjećajima. Izgleda da su savjest i osjećaji povezani sa apstraktnim konceptima ’budućnosti’ i ’drugih’. Ovdje se, u stvari, radi o ‘prostorno-vremenskim’ konceptima. Možemo osjećati strah, saosjećanje, tugu, itd. zato što smo u stanju zamišljati apstraktne koncepte, zamišljati budućnost na osnovu naših vlastitih iskustava iz prošlosti, kao što možemo zamišljati ‘koncepte događaja’ na milion različitih načina. Možemo sebe vidjeti u tim zamišljenim događajima iako su oni izvan nas i to u nama izaziva određene osjećaje. Ne možemo učiniti nešto što će nekog povrijediti, zato što možemo zamisliti kako bi bilo da to netko učini nama, tj. kako bismo se mi tada osjećali. Drugim riječima, u stanju smo se sa drugim individuama identificirati ne samo prostorno (nego i u vremenu).

Izgleda da psihopate ovo nisu u stanju. Za njih je ’zamišljanje’ u smislu povezivanja slika između sebe i drugih nemoguće.

Naravno, oni mogu imitirati osjećaje ali jedini stvarni osjećaji koje oni izgleda imaju su osjećaji “predatorske gladi” za onim što žele. Tako oni osjećaju potrebu/želju kao ljubav i ukoliko im je ovo uskraćeno, oni će reći da nisu voljeni. Štoviše, ova perspektiva kroz potrebu/želju pretpostavlja da je jedino “glad” psihopata stvarna, a sve što se nalazi izvan psihopate nije stvarno, osim ukoliko to nije pogodan material za konzumaciju od strane psihopate. “Može li se to iskoristiti i može li mi to nešto omogućiti?” jedina su pitanja o kojima psihoate razmišljaju. Sve ostalo podređeno je tim pitanjima.

Ukratko, psihopata je predator. Ukoliko se prisjetimo kako izgleda interakcija predatora i njegovog plijena u životinjskom carstvu, možemo dobiti određenu sliku šta se nalazi iza “maske razumnosti” koju nosi psihopata. Kao što životinjski predator razvija sve moguće taktike za vrebanje plijena, njihovo odvajanje od krda, približavanje i onemogućavanje njihovog otpora, tako i psihopata konstruira sve moguće načine kamuflaže-riječima i svojim izgledom, lažima i manipulacijama, ne bi li što bolje asimilirao svoj plijen.

Ukoliko osoba sa vrlo infektivnom bolesti preko posla dolazi u kontakt sa velikim brojem ljudi, doći će do epidemije. Na isti način, ukoliko je osoba na poziciji političke vlasti psihopata, on ili ona će izazvati epidemiju kod ljudi koji suštinski nisu psihopate.

Lenjin je uvek bio pun takta, blag i ljubazan, ali ga je istovremeno karakterisao oštar, nepopustljiv i brutalan stav prema političkim protivnicima.

Simptom: Astenzija, Fiksacija i stereotipi

Nikada nije dopuštao ni najmanju mogućnost da bi oni i minimalno mogli biti u pravu, niti da bi on sam i minimalno mogao grešiti. – Patološki egoizam

Često je nazivao svoje oponente piljarima, lakejima, slugama, ćiftama, agentima ili podmitljivim Judom, koji se može kupiti za trideset zlatnika. – Paramoralizam

Nije pokušavao da uveri svoje oponente tokom diskusije. Nije razgovarao s njima, već s onima koji su prisustvovali diskusiji, da bi se narugao i kompromitovao svoje suparnike. – Opčiniteljstvo i svest o njegovom dejstvu

Nekada su takvi svedoci bili samo nekoliko ljudi, nekada hiljade delegata kongresa, nekada gomile čitalaca dnevnih novina. – Nedostatak samokritike

Dal vas ovo gore možda asocira na naše vođe,predsjednike stranaka ili možda premijera!?

ONI KOJI MANIPULIRAJU SU MANIPULIRANI

STRANKE  su kao i sekte,skupina istomišljenika, podobnika,samo što danas nose odijelo i kravatu, a ne kapuljaće. I zamislite,takvi nam ljudi vode zemlju,donose zakone,u rukama imaju sve poluge vlasti,SUDSTVO,POLICIJU, VOJSKU,ZDRAVSTVO,ŠKOLSTVO