Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Cjepiva 7Broj roditelja koji odbijaju cijepiti dijete/djecu posljednjih godina i u Hrvatskoj je u porastu; raste otpor obaveznom cijepljenju djece koje se u našoj zemlji ostvaruje, između ostaloga, i prijetnjama i kaznama. Kao prilog nastojanja da se javnosti ukaže na još jednu manjinu u Hrvatskoj koja se smatra ugroženom u ostvarivanju jednog od osnovnih ljudskih prava, prava na slobodu izbora načina zaštite zdravlja, internetski magazin Kameleon objavljuje  članak s tom svrhom. Donosimo prvi dio poglavlja “Cijepljenje: Medicinska tempirana bomba” iz knjige američkog liječnika i pedijatra Roberta S. Mendelsohna “Zdravo dijete unatoč liječnicima”, u kojoj ukazuje na prirodu dječjih zaraznih bolesti i moguće opasnosti ukoliko se dijete protiv njih cijepi te iznosi razloge zašto je većina procijepljivanja nepotrebna i zašto cijepljenje treba biti neobavezno.

Izvor: udruga-kameleon.hr

*Najveća opasnost vezana uz dječje bolesti leži u opasnim i neuspješnim naporima da se one spriječe masovnim cijepljenjima.*

Dok pišem ove retke, svjestan sam da će vam vjerojatno biti teško prihvatiti moj stav. Cijepljenje se tako promišljeno i agresivno reklamira da mnogi roditelji vjeruju kako je riječ o čudu koje je zauzdalo mnoge bolesti od kojih su ljudi nekada strahovali. Zbog toga je, za njih, suprostavljanje cijepljenju ravno ludilu. Kada pedijatar napadne ono što je postalo osnova pedijatrijske prakse, isto je kao da svećenik negira nepogrešivost pape.

Premda sam toga svjestan, mogu se samo nadati da ćete vi i dalje biti spremni i pročitati ono što vam želim reći. Mnogo toga u što su vas uvjerili u vezi sa cijepljenjem nije točno. Ne samo da do toga imam zle slutnje; da slijedim svoja najdublja uvjerenja, savjetovao bih vam da ne pristanete ni na koje cijepljenje svojega djeteta. No to neću napraviti, jer su roditelji u polovici američkih država izgubili pravo na izbor. Liječnici, a ne političari, izborili su se za zakone koji prisiljavaju roditelje da svoju djecu cijepe ako ih žele upisati u školu (* 3).

No čak i u tim državama možda uspijete nagovoriti pedijatra da iz Di Te Per cjepiva isključi komponentu pertussisa (hripavca). Ova komponenta, koja je, čini se, najopasnija, izaziva toliko nesuglasica da mnogi liječnici postaju uznemireni dok je uštrcavaju, bojeći se roditeljskih tužbi zbog nesavjesna postupka. I treba biti uznemireni, jer je u nedavnom slučaju u Čikagu dijete oštećeno cjepivom pertussisa dobilo odštetu od 5,5 milijuna dolara. Ako je vaš liječnik u takvom stanju, iskoristite njegov strah jer je u pitanju zdravlje vašega djeteta.

Premda sam i sam davao cjepiva u ranim godinama svoje prakse, postao sam nepokolebljiv protivnik masovnog cijepljenja zbog neizmjerno velikih opasnosti koje od njega prijete. Tema je toliko široka i složena da zaslužuje posebnu knjigu. No ovdje se moram zadovoljiti nabrajanjem svih primjedbi koje imam na fantastično oduševljenje kojim pedijatri naslijepo uštrcavaju strane bjelančevine u tijela vaše djece, ne znajući kakve posljedice mogu izazvati.

Evo zbog čega sam zabrinut:

1. Nema uvjerljivih znanstvenih dokaza da je bilo koja dječja bolest iskorijenjena zahvaljujući masovnom cijepljenju.

Istodobno je točno da su mnoge nekada česte dječje bolesti nestale ili se njihov broj smanjio otkako su uvedena cijepljenja. Nitko točno ne zna zašto, a razlog bi mogao biti poboljšanje životnih uvjeta. Ako je do nestanka tih bolesti u SAD-u došlo zahvaljujući cijepljenju, moramo se pitati zašto su nestale istodobno i u Europi, gdje se masovna cijepljenja nisu provodila.

2. Vlada mišljenje da je Salkovo cjepivo zaslužno za zaustavljanje epidemije polija (dječje paralize), koja je harala među američkom djecom 40-ih i 50-ih godina 20. stoljeća. Ako je tako, zašto je epidemija prestala i u Europi, gdje se cjepivo protiv te bolesti nije tako široko primjenjivalo?*

Mnogo je važnije pitanje zašto se Sabinovo cjepivo sa živim virusom još uvijek daje djeci kad dr. Jonas Salk koji je izumio prvo cjepivo, ističe da Sabinovo cjepivo danas izaziva većinu slučajeva dječje paralize. Uporna primjena toga cjepiva na djeci nerazumno je medicinsko ponašanje koje samo potvrđuje moju tvrdnju kako su liječnici dosljedni u ponavljanju svojih pogrešaka. Kad se govori o cjepivu protiv polija, opet smo svjedoci nesklonosti medicine da napusti cjepljenje kao u slučaju velikih boginja, koje je ostalo jedini izvor smrti vezan uz velike boginje tri desetljeća nakon što je bolest nestala.

Razmislite o tome! Trideset godina djeca su umirala od cjepiva protiv velikih boginja, premda im opasnost od te bolesti više nije prijetila!

3. Za svako cijepljenje vezan je značajan rizik i brojne kontraindikacije koje mogu cjepivo pretvoriti u opasnost za zdravlje vašega djeteta. No liječnici ih i dalje rutinski uštrcavaju, obično ne upozorivši roditelje na opasnosti i bez prethodne provjere je li cjepivo kontraindicirano za dijete koje cijepi. Ni jedno dijete ne bi trebalo cijepiti bez prethodne provjere, no čitave vojske male djece dobivaju ubod u ruku, a da se nikoga ništa ne pita!

4. Dok je poznat niz kratkotrajnih štetnih posljedica većine cjepiva (no rijetko ih tko iznosi), nitko ne zna kakve su dugotrajne posljedice uštrcavanja stranih bjelančevina u tijelo vašega djeteta. Još više zastrašuje činjenica što se nitko niti ne trudi da to pitanje istraži (* 4).

5. Sve se više sumnja da su cijepljenja protiv razmjerno bezopasnih dječjih bolesti možda odgovorna za dramatičan porast autoimunih bolesti otkako su uvedena masovna cijepljenja. Radi se o zastrašujućim bolestima poput raka, leukemije, reumatskog artritisa, multipleks skleroze, Lou Gehrigove bolesti, lupus erythematosus i Guillain-Barreova sindroma. Autoimuna bolest jednostavno se može objasniti kao bolest u kojoj tjelesni obrambeni mehanizmi nisu sposobni razlikovati stranog napadača od uobičajenih tkiva. Zbog toga tijelo počinje samo sebe uništavati. Jesmo li zamijenili zaušnjake i ospice za rak i leukemiju?

* * *

Objasnio sam vam ove činjenice koje me zabrinjavaju zato što vam ih vaš pedijatar vjerojatno neće spomenuti. Na Forumu američke akademije pedijatara (AAP) 1982. godine predložena je rezolucija koja bi pomogla da roditelji budu obaviješteni o rizicima i koristima od cijepljenja. Rezolucija je zahtijevala “da AAP osigura jednu i jednostavnim jezikom pisanu obavijest koja bi razumnim roditeljima rekla sve o koristima i riziku rutinskih cijepljenja, riziku od bolesti koje se mogu spriječiti cijepljenjem i štetnim reakcijama na cjepivo”. Očito je da prisutni liječnici nisu bili uvjereni kako “razumni roditelji” imaju pravo na tu vrstu obavijesti *jer je rezolucija odbačena! (* 5)

Gorke nesuglasice oko cijepljenja koje sada vladaju u medicinskim krugovima nisu promakle medijima. Sve više roditelja odbija cijepiti svoju djecu i za to snose zakonske posljedice (* 6). Roditelji čija su djeca nakon cijepljenja dobila trajna oštećenja više ne prihvaćaju takvu sudbinu nego se parniče i s proizvođačima i s liječnicima koji su dali djeci cjepivo. Neki su proizvođači prestali proizvoditi cjepiva, a kod onih koji ih još proizvode popis kontraindikacija za njihovu upotrebu postaje iz godine u godinu sve duži. U međuvremenu rutinska cijepljenja dovode pacijente uvijek ponovno u ordinaciju, ona su alfa i omega ove medicinske grane, pa će ih pedijatri braniti do smrti.

*Pitanje koje bi roditelji trebali postaviti glasi: čije smrti?*

Samo vi, kao roditelji, možete odlučiti da li odbiti cjepivo ili riskirati da ga dijete primi. Dopustite mi da vam preporučim: prije nego što se vaše dijete cijepi, prikupite sve činjenice o mogućem riziku i pozitivnim stranama cijepljenja i zahtijevajte od pedijatra da brani svoje mišljenje.

U daljnjem tekstu pozabavit ću se detaljnije pojedinačnim cjepivima. Ako odlučite ne cijepiti svoje dijete, no zakon vaše države kaže da morate, pišite mi i možda ću vam moći savjetovati kako da ostvarite svoje pravo na izbor.

U ovoj knjizi neću govoriti o svim težim za život opasnim bolestima. Na preostalim stranicama ovoga poglavlja opisat ću najčešće bolesti koje može dobiti i vaše dijete.

Zaušnjaci

Zaušnjaci (mumps) razmjerno su bezopasna virusna bolest koja se obično preboli u djetinjstvu, a izaziva oticanje jedne žlijezde ili obiju žlijezda slinovnica (parotide) koje su smještene ispod i ispred ušiju. Tipični simptomi jesu temperatura između 37,8 i 40 stupnjeva Celzijusa, gubitak teka, glavobolja i bolovi u leđima. Otok obično počinje splašnjavati nakon dva do tri dana, a do šestog ili sedmog dana nestaje. No prvo može oboljeti jedna žlijezda, a druga čak i 10 do 12 dana kasnije. Upala bilo koje strane stvara doživotni imunitet.

Zaušnjake ne treba medicinski liječiti. Ako vaše dijete dobije ovu bolest, potičite ga da ostane u krevetu dva do tri dana, hranite ga kašastom hranom i dajte mu mnogo tekućine, a na otekline stavljajte hladne obloge. Ako ima jaku glavobolju, dajte mu umjerene količine viskija ili acetaminofena. Maloj bebi dajte najviše 10 kapi viskija, a većoj djeci do pola čajne žličice. Doza se može ponoviti za jedan sat, te još jednom ako je potrebno.

Većina djece cijepi se protiv zaušnjaka u cjepivu protiv ospica, rubeole i zaušnjaka (MoPaRu), koje se daje kad dijete navrši 15 mjeseci. Ovo cjepivo pedijatri brane time što, premda zaušnjaci nisu ozbiljna bolest u djetinjstvu, ako se u toj dobi ne stekne imunitet, mogu oboljeti i odrasli. U tom slučaju postoji mogućnost da odrasli muškarci dobiju orhitis, stanje u kojem bolest djeluje na testise. U rijetkim slučajevima može rezultirati neplodnošću.

Da orhitis može izazvati potpuni sterilitet i da cijepljenje protiv zaušnjaka jamči da ga odrasli muškarci neće dobiti, i ja bih bio među onim liječnicima koji zagovaraju cijepljenje. Budući da su ti argumenti besmisleni, nisam među njima. Orhitis rijetko izaziva neplodnost, a kada je i izazove, budući da je obično zahvaćen samo jedan testis, kapacitet proizvodnje sperme zdravog testisa mogao bi ponovo napučiti svijet! To još nije sve. Nitko ne zna da li cijepljenje protiv zaušnjaka osigurava imunitet koji traje do zrele dobi. Zbog toga je pitanje hoće li vaše dijete, cjepljeno sa 15 mjeseci, koje je izbjeglo bolesti u djetinjstvu, patiti od mnogo težih posljedica kad je dobije kao odrasla osoba.

Ako se cjepivo protiv zaušnjaka daje da se zaštite odrasli muškarci od orhitisa, a ne da se spriječi da djeca dobiju zaušnjake, bilo bi logično da se daje samo onim muškarcima koji do puberteta nisu stekli prirodni imunitet. Tada bi mogli biti mnogo sigurniji da su zaista zaštićeni. Sve djevojčice i velik broj dječaka izbjegli bi potencijalne posljedice opasnog cjepiva.

Nećete naići na pedijatra koji o njima otvoreno govori, no popratne pojave cjepiva protiv zaušnjaka mogu biti prilično ozbiljne. U neke djece izaziva alergijske reakcije poput osipa, svraba i modrica. Na udaru se može naći i središnji živčani sustav, pa dolazi do febrilnih konvulzija, unilateralne gluhoće na živčanoj bazi i encefalitisa. Točno je da je rizik minimalan, no zašto bi mu vaše dijete bilo izloženo samo zato da bi izbjeglo bezazlenu dječju bolest uz cijenu da oboli od mnogo ozbiljnije bolesti kad odraste.

Ospice

Ospice su virusna zarazna bolest koja se prenosi dodirom predmeta koje je upotrijebila zaražena osoba. U početku žrtva je umorna, ima blago povišenu temperaturu i bolove u glavi i leđima. Temperatura se penje do trećeg ili četvrtog dana kada doseže 39,4 do 40 stupnjeva Celzijusa. Katkad se u usnoj šupljini vide bijele pjegice, a ispod linije kose i iza ušiju javljaju se ružičaste pjegice. Osip se spušta prema dolje i u roku od 24 sata prekrije cijelo tijelo. Ružičaste pjegice drže se u skupinama i ne traju duže od tri do četiri dana. Ospice su zarazne sedam do osam dana, i to od trećeg ili četvrtog dana prije nego što je izbio osip. Ako je jedno od vaše djece već oboljelo, ostali su vjerovatno također već zaraženi.

Ospice ne zahtjevaju nikakvo liječenje, osim odmora u krevetu, dovoljno tekućina kako bi se spriječila dehidracija zbog vrućice te cinkov tekući puder ili kupka u kukuruznom škrobu kako bi se ublažio svrab. Ako dijete pati od fotofobije, zamračite sobu u kojoj boravi. No premda se mnogi roditelji boje, nema opasnosti od trajnog sljepila uzrokovanog ovom bolešću.

Cjepivo protiv ospica drugi je element MoPaRu cjepiva koje se daje u ranom djetinjstvu. Liječnici smatraju da je cijepljenje nužno kako bi se spriječio encefalitis izazvan ospicama, za koji kažu da se javlja jednom u 1000 slučajeva. Nakon iskustva od više desetljeća u kojima sam često viđao slučajeve ospica sumnjam u točnost tih statističkih podataka, kao i mnogi drugi pedijatri. Učestalost od 1/1000 mogla bi biti točna u djece koja žive u uvjetima bijede i neuhranjenosti, no u srednjim i gornjim slojevima, ako isključimo pospanost zbog samih ospica, učestalost pravog encefalitisa vjerojatnije je 1/10 000 ili 1/100 000.

Nakon što vas preplaši malo vjerojatnom mogućnošću da će dijete oboljelo od ospica dobiti encefalitis, ne može se očekivati da će vam liječnik biti spreman reći i koje opasnosti krije cjepivo koje on daje kako bi spriječio encefalitis. Cjepivo protiv ospica povezano je s encefalopatijom i nizom drugih komplikacija, kao što je primjerice SSPE (subakutni sklerozni panencefalitis) koji izaziva otvrdnjavanje mozga i uvijek je koban.

Ostala neurološka, a ponekad i fatalna stanja vezana uz cjepivo protiv ospica, jesu ataksija (nesposobnost koordiniranih pokreta mišića), mentalna zaostalost, aseptični meningitis, napadaji grčeva i hemipareza (paraliza jedne strane tijela). Sekundarne komplikacije vezane uz cjepivo još više zastrašuju. One uključuju encefalitis, subakutni sklerozni panencefalitis, multiplu sklerozu, toksičnu epidermalnu nekrolizu, anafilaktički šok, Reyeov sindrom, Guillain-Barreov sindrom, poremećaje u zgrušavanju krvi, mladenački dijabetes, a postoje neke veze i s Hodgkinovom bolešću i rakom.

Smatram da su rizici vezani uz cjepivo protiv ospica neprihvatljivi sve da i postoje uvjerljivi dokazi kako je cjepivo djelotvorno. No njih nema. Premda je opala učestalost bolesti, pad je nastupio prije nego je uvedeno cjepivo. Godine 1958. bilo je oko 800000 tisuća slučajeva ospica u Sjedinjenim Državama, a do 1962. godine, godinu dana prije nego što se cjepivo pojavilo, broj slučajeva pao je za 300000. U iduće četiri godine, dok su djeca cijepljena nedjelotvornim i danas napuštenim cjepivom “virusa ubojice”, broj slučajeva pao je za daljnjih 300000. Godine 1900. bilo je 13,3 slučajeva smrti od ospica na 100000 stanovnika. Do 1955. godine, prije prvih cjepljenja protiv ospica, smrtnost se smanjila za 97,7 posto na samo 0,03 smrtna slučaja na 100000.

I sami brojevi dovoljno dramatično govore da su se ospice počele povlačiti prije nego što je uvedeno cjepivo. Ako smatrate da nisu dovoljno uvjerljivi, razmotrite sljedeće: u istraživanju provedenom 1978. godine u 30 država, više od polovice broja djece koja su preboljela ospice bilo je prethodno propisno cijepljeno. Štoviše, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, onaj tko je cijepljen ima oko 15 posto veće izglede da se zarazi ospicama od onih koji nisu cijepljeni.

Možda ćete se upitati: “Zašto, svjesni svih tih činjenica, liječnici i dalje daju to cjepivo?” Odgovor možda leži u događaju koji se zbio u Kaliforniji 14 godina nakon što je uvedeno cjepivo protiv ospica. Tjekom te godine u Los Angelesu je došlo do ozbiljne epidemije i roditeljima se savjetovalo da cijepe svu djecu stariju od 6 mjeseci, unatoč upozorenju ministarstva za javno zdravstvo da je cijepljenje djece mlađe od godinu dana besmisleno i da može biti štetno.

Premda su liječnici Los Angelesa reagirali masovnim cijepljenjem svakog djeteta koje im je dopalo ruku, nekoliko lokalnih liječnika upoznatih s problemom imunološkog neuspjeha na koji se sumnjalo i opasnostima od “polaganog virusa” odlučili su da svoju vlastitu djecu neće cijepiti. Za razliku od njihovih pacijenata, kojima ništa nije rečeno, oni su znali da se “polagani virusi” koje nalazimo u svim živim cjepivima, a osobito u cjepivu protiv ospica, mogu godinama kriti u ljudskom tkivu. Kasnije se mogu javiti u obliku encefalitisa, multiple skleroze, a mogu biti i potencijalno sjeme za razvoj i rast raka.

Jedan liječnik koji je odbio cijepiti svoju sedmomjesečnu bebu rekao je: “Zabrinjava me što se događa s virusom koji ne samo da nudi slabu zaštitu nego ostaje u tijelu i tamo se ponaša na nama nepoznat način.” Njegova zabrinutost zbog mogućih posljedica za njegovo dijete nije ga spriječila da cijepi ostale malene pacijente. Svoje kontradiktorno ponašanje objasnio je riječima: “Kao roditelj, raspolažem tim luksuzom da mogu birati. Kao liječnik… zakonski i profesionalno moram prihvatiti preporuke službe, što smo morali učiniti i u slučaju gripe.”

Možda je vrijeme da se i roditeljima i djeci laicima dopusti takav luksuz u kojem uživaju liječnici i njihova djeca.

 

Rubeola

Poznata i kao “njemačke ospice”, rubeola je bezopasna dječja bolest koju ne treba medicinski liječiti. Početni su simptomi vrućica i blaga prehlada, praćeni upalom grla. Kada se na licu i vlasištu pojavi osip koji se širi na ruke i tijelo, znat ćete da nije riječ o običnoj prehladi. Pjegice se ne drže zajedno, kao u ospica, i obično nestaju za dva do tri dana. Žrtvu treba poticati da se što više odmara, treba dobivati dovoljno tekućine, no nikakvo drugo liječenje nije potrebno.

Opasnost od rubeole leži u mogućnosti da izazove oštećenje fetusa ako je dobije žena u prvom tromjesječju trudnoće. Ovaj se strah iskorištava kako bi se opravdalo cijepljenje sve djece, i dječaka i djevojčica, unutar MoPaRu cjepiva. Koristi od ovoga cjepiva sumljive su iz uglavnom istih razloga koji se odnose i na cjepivo protiv zaušnjaka. Nema potrebe djecu štititi od bezazlene bolesti, to više što su štetne posljedice cjepiva neprihvatljive. Riječ je o artritisu, artralgiji (bolni zglobovi) i polineuritisu koji izaziva bol, ukočenost ili bockanje u perifernim živcima. Ti su simptomi obično privremeni, no mogu trajati i nekoliko mjeseci, a mogu se javiti tek dva mjeseca nakon cjepljenja. Zbog takvog vremenskog skoka roditelji ih često ne povezuju s cijepljenjem pa se uzrok ne otkrije.

Velika opasnost od cjepiva protiv rubeole jest u tome što budućim majkama uskraćuje mogućnost prirodnog imuniteta protiv te bolesti. Sprečavanjem obolijevanja u djetinjstvu, cijepljenje zapravo povećava prijetnju da će žena dobiti rubeolu tijekom plodnih godina. U ovom slučaju s mojim mišljenjem slažu se mnogi liječnici. Skupina liječnika iz Connecticuta, predvođena dvojicom eminentnih epidemiologa, uspjela je cijepljenje protiv rubeole skinuti s popisa obaveznih cjepiva.

Jedno za drugim, istraživanja pokazuju da mnoge žene cijepljene protiv rubeole u djetinjstvu nemaju u krvi antitijela već ni u doba adolescencije. Druga istraživanja pokazuju veliku stopu nedjelotvornosti cjepiva protiv rubeole, zaušnjaka i ospica, bilo odvojeno ili u koktelu. Napokon, osnovno pitanje na koje valja odgovoriti jest jeli imunitet na temelju cjepiva jednako djelotvoran i trajan kao i imunitet nakon preboljele rubeole. Brojni testovi krvi pokazuju da djeca nisu imuna već četiri ili pet godina nakon cijepljenja.

Značenje ove činjenice očito je i zastrašujuće. Rubeola je u djetinjstvu posve bezopasna bolest i ostavlja prirodni imunitet onima koji su je preboljeli te je neće ponovo dobiti kad odrastu. Prije nego što su liječnici počeli cijepiti protiv rubeole, procjenjuje se da je 85 posto odraslih bilo prirodno imuno na tu bolest.

Zahvaljujući cijepljenju, danas velika većina žena neće nikada steći prirodni imunitet. Ako njihov umjetno stvoreni imunitet oslabi, možda će dobiti rubeolu u trudnoći, što može izazvati oštećenja još nerođenog djeteta.

Budući da sam po prirodi sumnjičav, uvijek sam vjerovao da je najsigurniji način da ustanovimo što ljudi zaista misle promatrati što rade, a ne što govore. Ako rubeola ne prijeti djeci nego nerođenom fetusu, trudnice bi trebalo štititi od rubeole tako da budu sigurne kako je neće dobiti od svoga opstetričara. No istraživanje u Kaliforniji, objavljeno u časopisu “Journal of the American Medical Association” (JAMA), pokazalo je da je 90 posto opstetričara-ginekologa odbilo primiti cjepivo. Ako se sami liječnici boje cjepiva, zašto zakon zahtijeva da vi i vaši roditelji dopustite da ga uštrcaju vašoj djeci?

Nastavak slijedi…

(* 1) Internetski magazin Kameleon objavio je razgovor “O cijepljenju djece u Hrvatskoj s gledišta javnozdravstvene zakonske obaveze, kažnjavanja roditelja koji ne žele cijepiti dijete/djecu, kao i mogućim promjenama u pristupu po tim pitanjima“. Članak donosi odgovore i stavove epidemiologa na promišljanja i pitanja roditelja koji odbijaju cijepiti dijete/djecu, ali i traže da cijepljenje u Hrvatskoj postane neobavezno po uzoru na većinu zemalja razvijene Europe.

(* 2) Dr. Roberta S. Mendelsohn: “Zdravo dijete unatoč liječnicima” (izvorno objavljena 1984. u SAD-u, a u Hrvatskoj 1993. u izdanju Mladinske knjige Zagreb), poglavlje 19. “Cijepljenje: Medicinska tempirana bomba”, na stranicama 188-205. Knjiga se u Hrvatskoj odavno više ne može kupiti (osim povremeno u antikvarijatima). Internetski magazin Kameleon prvi donosi cjelovit tekst navedenog poglavlja, uz neznatne izmjene hrvatskog prijevoda knjige Jasmine Bakić te uredničke napomene. Napomene su vezane ponajprije uz činjenicu da je knjiga izvorno objavljena prije 29 godina; iako je i dalje više nego zanimljiva i potrebna kao prilog neovisnog promišljanja zdravstvene zaštite djece, sve veći broj znanstvenih istraživanja potvrđuju navode njezinog pisca.

(* 3) Osnovno školovanje u Hrvatskoj je obavezno, baš kao i cijepljenje. Zbog te činjenice, unatoč roditeljskog odbijanja cijepljenja djeteta, neprocijepljeno dijete bit će upisano u školu.

(* 4) U međuvremenu su izvršena i objavljena znanstvena istraživanja koja potvrđuju vezu između pojedinih cjepiva i autoimunih bolesti. O takvim istraživanjima možete primjerice saznati iz napisa Dr. sc. Lucija Tomljenović: “Tvrdnje o učinkovitosti cjepiva vrlo su pretjerane!.

(* 5) U Hrvatskoj je takav pristup i danas prevladavajući, ističu se prednosti cijepljenja, a nedostaci se prešućuju i(li) umanjuju.

(* 6) Kakve su zakonske posljedice za roditelje u Hrvatskoj koji odbiju cijepiti svoje dijete? Prema Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, za necijepljenje djeteta prema obaveznom “kalendaru cijepljenja” roditelji podliježu novčanoj kazni od 2000 kuna. Mogu biti upućeni i na razgovor u najbliži Centar za socijalnu skrb zbog sumnje u zanemarivanje djeteta.

Izvor: udruga-kameleon.hr

Previous postZahvalnost – Put Prema Izvornoj Čistoći Bića I Trajnom Miru Next postRazgovor s Anitom Moorjani – 1.dio