Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

 meso hranaJoš smo u ranom djetinjstvu počeli primati vrijednosti i nevidljive pretpostavke društva kroz neprestanu izloženost stavovima koji se odnose na najvažniji zajednički obred, a to je jedenje hrane. To je jedan od najznačajnijih obreda kojega prakticiramo nesvjesno, ne razmišljajući o njegovoj važnosti cjelodnevno, što ga ne uspijeva umanjiti. Hrana je ustvari najbliža i najznačajnija veza s prirodnim poretkom i s našim živim društvenim naslijeđem. Ako pogledamo malo bolje, zamijetit ćemo da stavovi, vjerovanja i ponašanje u svezi hrane izrazito utječu na zajedničku društvenu stvarnost. Nevjerojatne i neprepoznate društvene, psihološke i duhovne posljedice naših prehrambenih navika prožimaju sve pore naših života. Jedući biljke i životinje, mi ih doslovno ugrađujemo u naša tijela.

Poput spužvi smo upijali, učili, sudjelovali i na kraju postali dijelovi društava. Sada, u odrasloj dobi, naše živote nagriza stres i zastrašujuće nevolje koje smo sami stvorili. S pravom nastojimo shvatiti izvor naše nesposobnosti skladnog življenja u ovom svijetu, te postavljamo pitanja. Većina ih traži na krivom mjestu, no ako bolje pogledamo, otkrit ćemo jezivu silu koja je odgovorna za stvaranje naših dilema i kriza smještena neposredno ispred nas, svakodnevno zuri u nas s naših tanjura. Dugo vremena je potajno ležala na očitom mjestu; radi se o našoj hrani.

Iako mnoge knjige pišu, mnogi predavači, učenjaci govore, o prehrani koja je najbolja za zdravlje i dug život, ovaj post, kao niti knjiga koju sam koristio kao izvor (´Hrana za mir´ Will-a Tuttle-a) ne govori o prehrani na taj uobičajen način. U narednih nekoliko postova će biti riječi o dubokim društvenim i duhovnim posljedice naših prehrambenih navika i mentaliteta koji ga podržava. Ovdje ćemo pronaći odgovore na mnoga pitanja oko toga zašto se sve te stvari događaju u svijetu? Zašto se nemiri konstantno produljuju? Od kuda dolazi sva ta okrutnost, te zašto se povijest konstantno ponavlja?

Podrijetlo naše hrane

U našem društvu se ponekad namjerno skriva ili zanemaruje razlika između hrane životinjskog podrijetla i hrane biljnog podrijetla. Kada bismo izričito priznali ono što je očito, stekli bismo veću moć razumijevanja.

Hrana biljnog podrijetla najčešće se sastoji od plodova i sjemenki koje određene biljke slobodno daju od sebe. Primjerice, žitarice poput pšenice, zobi, kukuruza, ječma, quinoe, raži i prosa su sjemenke i plodovi određenih trava. Mahunarke poput sojinih zrna, paprika, buča, bamije, patliđana i krastavaca su plodovi i sjemenke koji u botaničkom smislu spada u povrće. Plodovi i sjemenke koje daju drveće spadaju pod voće. Ako se uzgajaju na organski način i na malo, onda možemo uočiti zemljinu ljepotu i obilje koje daje u obliku ukusne i zdrave hrane.

Kada smo kod mesa, hrana životinjskog podrijetla sastoji se ili od tkiva i organa mrtvih životinja ili od životinjskih izlučevina koje se koriste kao hrana. Središnje mjesto u većini obroka našeg društva jest mišićno meso različitih životinja koje se ubijaju radi proizvodnje hrane. Meso ribe ili školjkaša obično se naziva prema vrsti životinje: tuna, som, losos, jastog, rak i škampe. Lako se vodozemci i gmazovi u Sjedinjenim Američkim Državama jedu rjeđe nego u nekim drugim državama, ipak se uzgajaju žabe, kornjače i aligatori radi proizvodnje žabljih krakova, te kornjačinog i aligatorskog mesa za ljudsku potrošnju. U Kini su psi i mačje posebna poslastica u turističkim restoranima. Dakle, koje životinje čovjek smatra jestivima, a koje smatra kućnim ljubimcima, ovisi o podneblju koje prvenstveno određuje položaj životinje. Dakle generalno, sve životinjske vrste su jednako podređene čovjeku. Meso ptica također se naziva prema imenu životinjske vrte pa tako jedemo piletinu, puretinu, patke, emue i fazane, često se pravi razlika između različitih vrsti mesa i prema boji poput bataka, prsa, bijelog i crvenog mesa. Neki unutrašnji organi se također jedu, poput bubrega, jetra mladih sisavaca, jetra tovljenih pataka i gusaka, te rjeđe, želučana opna, te srce, jezik i mozak i papci određenih životinja. Mlijeko majka krava, ovaca i koza u laktaciji se pije ili jede.


Znamo da jedenje biljne hrane uzrokuje vrlo malo patnje. Plodovi sjemenki slobodno otpuštaju trave, drveća, loze i druge biljke. Također, za razliku od životinja koje su pokretne i stoga trebaju živčani sustav s receptorima boli koji im pomažu izbjeći oštećenje vlastitoga tijela, biljke nemaju ništa analogno fizičkom živčanom sustavu ili receptorima boli. Budući da su ukorijenjene i nepokretne, nema razloga da im priroda podari ili u njima razvije mehanizme koji bi pomogli da osjete bol.

Često se u raspravama oko ne jedenja mesa navodi tvrdnja da i biljke osjećaju, te da je jedenje biljaka jednako licemjerju. Govoreći o licemjerju, samo u SAD-u životinje u industrijskom uzgoju pojedu preko 80% kukuruza i preko 95% zobi. Samo stoka u svijetu pojede količinu hrane dovoljnu da zadovolji kalorijske potrebe 8,7 milijardi ljudi – više nego što broji cjelokupna populacija ljudi na Zemlji. Na nekoj drugoj razini biljke imaju osjećaje koji se pak očituju na drugačiji način od krvožilnih sustava s receptorima za bol, no samo ne jedenjem mesa se može reducirati golema potrošnja ´osjećajnih´ biljaka koje se uzgajaju na tone kako bi prehranjivale životinje namjenjene za klanje, dok ljudi gladuju.

Za razliku od biljaka, koje po svojoj prirodi proizvode zdravu i vrijednu hranu koja uključuje malo ili nimalo patnje, životinjama se vlada ili ih se napada kako bi se dobilo meso, mlijeko ili jaja koja jedu ljudi. To očito uključuje patnju jer se s potpunom sigurnošću znamo da je uzimanje noža i rezanje kože psa, mačke, krave, pilića, kunića ili čovjeka posve nešto drugo od rezanja kore rajčice ili grožđa te da zagristi nogu svinje nije isto kao i zagristi svježu jabuku.

Poznati etnolog Konrad Lorenz rekao je da svaka osoba koja ne može vidjeti razliku između sjeckanja psa i sjeckanja salate treba radi društvene dobrobiti počiniti samoubojstvo. Danas znamo da svi kralježnjaci imaju središnji živčani sustav s proprioceptorima (završecima živčanih stanica) koji su osjetljivi na razne bolne podražaje uključujući rezanje, paljenje, gnječenje, zatvaranje, električne šokove, masnice i rane, izloženost hladnoći ili toplini ili odbojnom smradu te da osjećaju psihološku bol kao i mi kada su fizički zatvorene, kada im se bebe kradu ili kada im se ne dopušta ispunjenje njihovih urođenih nagona.

Tradicija poricanja i reduciranje osjećaja

Odgovore na pitanja o porijeklu naših problema stoga možemo početi tražiti i u samom obliku hranidbenog lanca, kojega je čovjek ustrojio postavivši samoga sebe na vrh, zbog čega je naše društvo kroz povijest stvorilo određeni svjetonazor da od svojih članova zahtjeva reduciranje osnovnih osjećaja i svjesnosti.  Taj postupak smanjivanja osjećajnosti moramo razumjeti kako bismo shvatili nevidljive uzroke potlačivanja, iskorištavanja i pomanjkanja duhovnosti.

Što jače nešto poričemo, to više ta stvar vlada nama i to jače utječe na nas. Ako izravno promatramo hranu životinjskog podrijetla, sigurno ćemo ugledati bijedu, okrutnost i iskorištavanje. Zato izbjegavamo iskreno promotriti takvu hranu. To se izbjegavanje i poricanje – kada se primjeni na prehranu, našu osnovnu djelatnost i važan obred – spontano prenosi na naš čitav javni i privatni život. Duboko u sebi znamo da ne smijemo ništa dobro promotriti jer ako to učinimo, moramo dobro promotriti i golemu patnju koju uzrokuju i naše prehrambene navike. Zato smo naučili sve plitko promatrati i svojevoljno ne obraćati pozornost na veze koje bismo mogli uočiti. Izabiremo zatvoriti oči i stoga izabiremo biti slijepi. I nepažljivi.

Kako poriču jedinke, tako je se i cijelo društvo bazira na poricanju (i obratno) kroz reklame, propagandu, odgoj, obrazovanje. Društvo pomno bira ono što odgovara za apsorpciju, a što mu ne odgovara. Primjerice, Pitagora je još u staroj Grčkoj prije više od dvije tisuće godina shvatio i izrazio potrebu za pozitivnom revolucijom koja se temelji na suosjećanju prema životinjama. Danas je Pitagora poznat kao genij čija su otkrića i u naše vrijeme iznimno važna. Njegove teorije postavile su temelje matematici i geometriji te su omogućile razvoj na područjima arhitekture, dizajna, graditeljstva, kartografije, navigacije i astronomije. Naša kultura je odavno na mnogim područjima prihvatila pitagorin genij, međutim i dalje se neki njegovi uvidi zanemaruju. Najteže bilo je prihvatiti osnovno načelo kojemu je podučavao i prema kojemu je živio, a to je suosjećanje prema svim živim bićima.

˝Sve dok ljudi budu ubijali životinje, ubijat će i jedni druge. Uistinu, onaj tko sije sjeme smrti i boli ne može prožeti sreću i ljubav.˝   -Pitagora

Njegovo učenje da naša sreća ovisi o plemenitom ponašanju prema životinjama, nadahnulo je Platona, Plutarha, Plotina, gnostike i rane očeve kršćanske crkve. Do 1850. godine, kada je stvoren izraz ´vegetarijanac´, ljude koji nisu jeli životinje zvali su ´pitagorejcima´. Njegovo načelo da se ne možemo žeti sreću i ljubav dok u našem ponašanju prema životinjama sijemo sjeme boli i smrti, do danas još nismo prihvatili.

Dvije tisuće godina kasnije, dolaskom genija Leonarda Da Vincia naša kultura je ponovno zanemarila njegove proročanske riječi o kobnim posljedicama naših obroka: ´još sam se u mladosti odrekao jedenja mesa. Doći će vrijeme kada će ljudi ubijanje životinja promatrati istim očima kao i ubijanje ljudi.´ Isto se dogodilo s Albertom einsteinom, koji je napisao: ´ništa neće toliko pomoći ljudskom zdravlju niti povećati izglede za opstanak životan a Zemlji kao prelazak na vegetarijansku prehranu.´ Mahatmom Gandhijem, Georgeom Bernardom Shawom, Emily Dickinson, Albertom Schweitzerom i drugima – rado smo primili njihove darove, osim kada su pokušali dirnuti u tabu stočarske kulture i osporiti jedenje hrane životinjskog podrijetla.

Naše društvo nas potiče da budemo svejedi. ´Jedimo sve!´ je postalo prikladan opis naše civilizacije dok ona proždire globalne ekosustave. Zbog industrijalizacije proizvodnje hrane jedemo umjetno obojene, rafinirane, prerađene, ozračene, genetički modificirane i kemikalijama opterećene proizvode. Što je dokaz da ćemo pojesti gotovo sve i svašta.

Ako svojevoljno ne želimo vidjeti što zapravo činimo kada kupujemo, pripremamo i jedemo hranu, onda ne vidimo ne samo stravu i patnju koju potičemo već i ljepotu svijeta koji nas okružuje. Zbog te stečene nesposobnosti promatranja iznimne ljupkosti ove Zemlje i zahvalnosti zbog nje, sposobni smo pustošiti šume i oceane te sustavno uništavati prirodni svijet. Kada smo tupi na bol koju svakodnevno nanosimo bespomoćnim životinjama, također nismo osjetljivi ni na ljepotu i sjaj drugih stvorenja koje tlačimo i od kojih se odvajamo tijekom svakog obroka.

Uništavanje osjetljivosti kod milijuna djece i odraslih osoba – na masovnoj razini koja je neophodna zbog svakodnevnog hranjenja s milijunima mučenih životinja – predstavlja sjeme ljudskog nasilja, rata, siromaštva i očaja. Te posljedice su neizbježne jer nikada za sebe ne možemo žeti radost, mir i slobodu ako istodobno sijemo sjeme kojim nanosimo patnju drugima te postupamo prema njima kao prema robovima. Začarani krugovi nasilja iz prošlosti i sadašnjosti koji užasavaju ljude, zapravo potječu od nasilja počinjenog u ime naših svakodnevnih obroka. Iako se životinje ne mogu osvetiti kao što mogu ljudi, osvećuje nam se naše nasilje prema životinjama.

Nastavak u slijedećem postu.

Izvor i preporuka:

Hrana za mir (knjiga) – Will Tuttle (link)

 

 

Duh Vremena

 .

Previous postPravi razlozi napada na Siriju Next postRecenzija knjige - Razlog za nadu: Duhovno putovanje-Jane Goodall