Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Piše: Krešimir Mišak

Ako postoji neka bolest koju možemo nazvati bolešću suvremenog doba, onda je to izvan svake sumnje – rak. Što je to tako specifično u svijetu u kojem živimo, za razliku od nekih prošlih vremena, da buja ta neobična bolest? Možda smo, postavivši ovo pitanje, već na potpuno krivom putu? Možda nije rak taj kojega bi trebalo zvati bolešću? Možda je on tek simptom neravnoteže, pogrešnih misli, štetnih postupaka, svakodnevnih emocionalnih stanja? Prvi puta sam za takav pogled na stvari čuo prije osam godina od jednog svog prijatelja, koji se zbog teške bolesti koju je imao prije desetak godina, okrenuo makrobiotici.

Malo po malo, u razgovorima s raznim ljudima te liječnicima (ajurvedskima, recimo) i iscjeliteljima svih mogućih usmjerenja, popabirčio sam svakojake ideje, koje su mi se dopale zbog svoje neuništive logike, a i rezultata koje su davale. One su vraćale odgovornost za naše zdravlje tamo gdje mu je i mjesto – k nama samima. Što je zapravo dobra vijest, jer više nismo tek baloni nošeni vjetrom, već istinski gospodari svog života i smrti, od svih na svijetu najbolje kvalificirani da si pomognemo.

Uostalom, kažu da je bolest tek znak, upozorenje da nešto pogrešno radimo. Iz te perspektive ne čini se jako korisnim boriti se za fizičko uklanjanje raka. Upozorenje ćemo možda, uz veliku cijenu ukupnog zdravlja našeg organizma, maknuti, ali problem će ostati. Prije ili kasnije javit će se s novim upozorenjem. No, što učiniti? Ovo je točka kod koje treba spomenuti mudru misao: zdravlje je obrazovanje. Ne ono školsko, već obrazovanje o nama samima, osvještavanje svojih misli i postupaka, sagledavanje cjeline i uočavanje uzroka i posljedice između raznih njenih elemenata.

Lothar Hirneise autor je knjige „Kemoterapija liječi rak Zemlja je ravna ploča“, u kojoj mi se sviđa što daje pregled par desetak svakojakih metoda koje se po svijetu koriste. Od svih tema koje prolaze kroz emisiju Na rubu znanosti osobno me najmanje zanimaju one vezane uz zdravlje. Jednostavno, više volim NLO-e ili arheološke misterije. No, paradigma o zdravlju u ovom svijetu prevlasti farmaceutske industrije jedna je od najvažnijih. A Lothar, to vam je simpatični čovjek, vjerujte. Nakon ovog silnog vremena provedenog u razgovoru sa stotinama gostiju ili ‘kandidata’ mogu raspoznati osobu plemenitih namjera kakva je Lothar Hirneise, koji se uz to pokazao i kao vrlo inteligentan i suvisao govornik i odličan predstavljač svoje teme. Na kraju, intervju je ispao daleko zanimljiviji od knjige, jer je ona puna praktičnih metoda i korisnih saznanja, dok je mene više zanimala neka temeljna drugačija filozofija pristupu zdarvlju i pitanju što su uopće bolest i zdravlje – jer tu se negdje krije i odgovor na pitanje svih pitanja: i što je uopće ljudsko biće.

Kako ste se našli u istraživanju raka, na koji način ste skupili iskustva potrebna da napišete ovu knjigu?

LOTHAR: U cijelu ovu priču ušao sam zbog toga što je moj prijatelj umro od raka. Bio je u bolnici i ja sam mu nastojao pomoći istražujući što bi bila najbolja terapija za njega. Bio je u bolnici u Stuttgartu, liječili su ga kemoterapijom, ali bio je sve slabiji. Počeo sam tražiti bolje opcije. Zatim sam otišao u London, na veliki kongres o alternativnim načinima liječenja raka. S iznenađenjem sam otkrio da u svijetu postoji puno različitih terapija za koje nitko ne zna. I ja sam radio u bolnici više od 11 godina i bio uvjeren da ponešto znam o liječenju raka, a zapravo nisam znao ništa. Moj je prijatelj, nažalost, umro, a ja sam se i dalje pitao postoje li neki bolji načini liječenja od načina na koji je liječen moj prijatelj. Počeo sam putovati. Imao sam sreću što sam mogao putovati. Bio sam u tridesetak zemalja i razgovarao s profesorima, znanstvenicima, biolozima, kemičarima, fizičarima – a oni su mi pričali o tome što se radi u Rusiji, Kini ili Meksiku i raznim drugim zemljama. Jako sam se iznenadio jer do tada pojma nisam imao da se u drugim zemljama rak tako uspješno liječi – najvažnija je riječ ovdje „uspješno“.

Drugim riječima, ono znanje o liječenju raka koje je dostupno u nekim regijama zapada gdje mi živimo nije jedino.

LOTHAR: Ne, nipošto. Kako sam rekao, neobično sam se iznenadio otkrivši što sve postoji. Mnoge sam njemačke liječnike pitao – „Kako to da ne znate za čuvenu rusku metodu Valentina Govalla ili za tekućinu Tian Xian koja je glasovita u Kini?“ Odgovor je uvijek isti i glasi: „Da postoji metoda kojom se uspješno liječi rak, mi bismo za nju znali.“ Ali pitao sam jednog sveučilišnog profesora u Njemačkoj odakle on crpi svoja znanja. On, kao i većina liječnika, sva su svoja znanja stekli na studiju medicine. Nakon studija, njihova znanja uglavnom dolaze iz stručnih medicinskih časopisa. Ali u tim se časopisima, kao i na medicinskom fakultetu, ne govori o tome što se radi u drugim zemljama, koje metode liječenja postoje u drugim zemljama. Mene to iznenađuje, jer ja bih uvijek očekivao, ako se zna da postoji uspješna metoda liječenja raka u Kini, Rusiji, Meksiku ili negdje drugdje, da će i pacijenti u Njemačkoj imati mogućnost liječiti se tom metodom. Ali oni tu mogućnost nemaju.

Što je rak zapravo?

LOTHAR: Na to je pitanje, naravno, teško odgovoriti. Evo što su mene naučili o raku. Mene su učili da je rak problem mutacije u jezgri tjelesne stanice. I tijekom tih jedanaest godina koliko sam radio u bolnici, ja sam, naravno, vjerovao da i jest tako, da mora tako biti, jer ne mogu svi ti profesori imati krivo. Ali kad sam počeo više razmišljati, postavio sam sâm sebi neka jednostavna pitanja. Na primjer: „Zašto ne postoji rak srca?“ Postavio sam to pitanje i raznim profesorima, i ni od koga nisam dobio jasan odgovor. Tada sam otkrio nešto zanimljivo. Čitao sam rad dvojice američkih znanstvenika, Illmenseea i Stevensa, koji su u svojim pokusima izolirali jezgru ljudske stanice i ugradili je u tijelo miša i lisice. I znate li što se dogodilo? Ništa! Na sveučilištu vas uče da je problem nezdrava jezgra stanice, ali kad tu istu jezgru stanice ugradite u tijelo životinje, ne događa se ništa. A kad u tijelo životinje ugradite cijelu stanicu, životinja će dobiti tumor. Kad sam to prvi put čitao, pomislio sam: nemoguće, to ne može biti istina. I postavljao sam isto pitanje mnogim profesorima i znanstvenicima: „Zašto srce ne može oboljeti od raka i zašto životinja u koju su ubrizgali bolesnu stanicu nije dobila rak?“ I nitko mi na to pitanje nije znao odgovoriti. Danas sam potpuno uvjeren da je teorija o mutaciji koja se uči na sveučilištima jednostavno pogrešna. Međutim, problem je u tome što nije lako, nakon što ste kao sveučilišni profesor deset, petnaest godina govorili jedno i onda otkrili da to nije bila istina, reći pacijentima i cijelom svijetu: „Znate što, možda smo ovih dvadeset godina ipak bili u zabludi.“
Cijela je priča počela sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Americi, kad je američki predsjednik Richard Nixon objavio rat protiv raka. U to su vrijeme znanstvenici vjerovali da je uzrok raka u jezgri stanice. No, to nije tako.
Dat ću vam jedan primjer da biste lakše razumjeli. Kada tkivo tumora stigne patologu koji treba utvrditi da li je tumor maligan ili nije, on promatra mutacije. Jer mutacije zaista postoje. No, pitanje je u kojem se trenutku tumor našao pred njim. Jer patolog, koji odlučuje o tome je li neki tumor karcinom ili nije, taj tumor promatra u kasnom stadiju razvitka. U tom trenutku tumor već obično ima oko milijardu stanica. Usporedimo to sa sljedećom situacijom: vozite se autom i ugledate požar. Što još obično ugledate u tom trenutku? Vatrogasce. Ali nećete iz toga zaključiti da su vatrogasci skrivili požar. Oni su došli kasnije, kad je požar već gorio. Ista je stvar i s mutacijama. Ja ne tvrdim da mutacija ne postoji, jer znam da postoji, ali znam i to da mutacija dolazi kasnije. Vratimo se vašem pitanju: što je rak? U početku je to više stvari. Normalna napetost stanične opne iznosi 70 do 90 milivolta, no ta napetost sada pada. Zatim su tu mitohondrije. Mitohondrije su dijelovi stanice vrlo malih dimenzija, pomalo nalik bakterijama. U tim stanicama naše tijelo proizvodi energiju. Danas znamo da su i mitohondrije velik problem. No glavno je pitanje tko je cijeli taj proces započeo, a znamo da proces nije počeo mutacijama. Mutacije su došle kasnije.

Napravili ste zaista respektabilnu zbirku svih mogućih liječenja po svijetu u knjizi „Kemoterapija liječi rak.Zemlja je ravna ploča“ Jedna od stvari s kojima smo se već prije sretali jest ta vječna rasprava oko simptoma i uzroka, kod kojeg mnogi tvrde da se liječi simptom a ne uzrok. Da li treba liječiti simptom, da li ga ponekad ne treba liječiti i da li smo ponekad u zabludi kada bolest vidimo kao bolest, a ne tek kao simptom nekog poremećaja?

LOTHAR: Kao prvo, ta bolest za mene nije tumor. Mislim da je danas veliki problem to što je klasična medicina uvelike usredotočena na to da nešto treba uništiti. Klasičan liječnik želi operacijom odstraniti tumor, zatim pacijenta liječiti kemoterapijom ili zračenjem, i tako dalje. Glavna je ideja uništiti tumor. Međutim, tumor nije bolest, nego samo simptom, kao što su groznica, proljev ili problemi s kožom samo simptomi stanja bolesti. Na vaše pitanje bih odgovorio ovako. Ponekad se potpuno slažem da simptome treba tretirati. Na primjer, ako negdje na tijelu imate velik tumor, taj tumor proizvodi mnogo laktata – soli mliječne kiseline, koje stvaraju velike tegobe. Ne bude li takav tumor odstranjen, možda ćete i umrijeti. Ali u većini slučajeva nema potrebe za žurnim odstranjivanjem tumora. Primjerice, ove godine smo u Njemačkoj dijagnosticirali rak dojke kod 150 000 žena. I premda većina tih žena ima samo čvorić na dojci, malen tumor, liječnici svojim pacijenticama govore da ga moraju odmah odstraniti, jer će inače umrijeti. Moje mi iskustvo govori nešto posve drugo, i zato ja svojim pacijentima govorim, ako tumor nije izrazito velik i ako nema velik broj tumora po tijelu – prvo liječenje, a tek onda operacija, kemoterapija, a kasnije možda i zračenje. Jer, u većini slučajeva nije potrebno odmah odstraniti tumor.

Što zaista jest po vama uzrok raka?

LOTHAR: Ja to obično kažem ovako: „Stres i rak idu ruku pod ruku“.
Upravo je zbog toga karcinom bolest koja se teško liječi. Stanice svojeg organizma izlažete stresu na razne načine. Na primjer, ako imate loše prehrambene navike, ako ste pretili, jedete nezdravu hranu i pijete nezdrava pića, stanice vašeg organizma izložene su velikom stresu. I tako se može dobiti rak. No, po mojem iskustvu, rak najčešće uopće ne počinje na tjelesnoj razini. Rak najčešće nastaje na razini uma, psihe. Najviše stresa ne dolazi toliko od nezdrave hrane, od svega što trpamo u sebe nego najčešće ljudima stvara problem to što, na primjer, moraju raditi posao koji ne vole, ili nemaju dovoljno ljubavi u obitelji, i tako dalje. Stres koji takvi ljudi trpe mogli bismo nazvati uobičajenim stresom. Ali stres se s godinama nagomilava, i za to se vrijeme u tijelu počinju zbivati određene promjene. Na primjer, osoba koja živi u braku s alkoholičarom pod velikim je stresom, a takav život obično traje godinama. Što se tada događa? Razina adrenalina u tijelu smanjuje se. A kad se smanji razina adrenalina, stanice dobivaju previše šećera. Tog se suviška šećera stanica na neki način mora riješiti. To je jedan od načina da ta stanica postane zdrava stanica. Sad se vraćamo na onaj dio priče da je tumor samo simptom. U početku, pojava simptoma je zapravo nešto dobro, ako je promatramo iz kuta evolucije i opstanka. Ja inače uopće ne koristim riječ „bolest“ – umjesto toga govorim o sustavu regulacije. Jer što je bolest? Bolest je jedan ili više simptoma. I važno je reći da je početna pojava simptoma jako dobra stvar u smislu preživljavanja. Na primjer, ako se pojave problemi na koži – to je dobro, otrovi izlaze van. Ako ste dobili proljev, vaše tijelo se pokušava očistiti. Ako imate visoku temperaturu, ona je dobra za komunikaciju između stanica i uništit će neke bakterije. Ista je stvar i s karcinomom. Ako ste dobili tumor, tumor čini mnoge dobre stvari: sagorijeva šećer, skuplja otrovne tvari iz organizma poput teških metala, i sprečava širenje gljivica u organizmu. Osim toga, svaka pojava tumora upozorava da nešto treba mijenjati u svojem životu. Dakle, pojava svakog ovog simptoma – visoke temperature, proljeva ili tumora – u početku je pozitivna stvar, jer znači veću vjerojatnost da će bolesnik preživjeti. Naravno, ako simptomi dugo traju, to u nekim situacijama znači da treba liječiti i simptome.
Uzmimo za primjer visoku temperaturu. Mislim da se danas već svi slažu u mišljenju da sama po sebi visoka temperatura nije ništa loše. Ali, visoka temperatura može i ubiti čovjeka ako predugo traje, i u tom slučaju treba uzeti antibiotik i smanjiti temperaturu. Ista je stvar i s tumorom. Pojava tumora dobra je kao znak upozorenja, ali ako tumor dugo ostane u vašem tijelu, ili je prevelik, treba ga ukloniti. Dakako, ja ne mislim da se tumor mora odmah uništiti lošim metodama poput kemoterapije i zračenja. Po mojem mišljenju, postoje mnogo pametniji sustavi liječenja kojima se može ukloniti tumor.

Idemo sad na ono najbitnije a to jest, koje opcije liječenja i izlječenja od raka danas postoje? Spomenuli ste da ste se rukovali s tisućama ljudi koji su trebali biti mrtvi pa nisu. Kada ste sve to sistematizirali, do kojih točaka dolazimo?

LOTHAR: Postoje četiri različita načina liječenja raka. Prvi su način liječenja metode uništavanja stanica, i klasična je medicina usredotočena na te metode. Ali i u alternativnoj medicini postoje mnoge metode kojima se tumor može uništiti. Znam da u Hrvatskoj nisu široko zastupljene, ali u Njemačkoj se, primjerice, dosta koristi takozvana galvanska terapija, u kojoj se tumor uništava pomoću elektriciteta. U Njemačkoj je prilično popularna i terapija IPT, odnosno terapija inzulinskog potencijala, koja se provodi tako da pacijent najprije prima injekcije inzulina, a potom šećer u otopini u kojoj je otprilike i deset posto kemoterapije ili nekih drugih citostatika, i na taj se način razara tumor.
U svijetu se danas najviše govori o takozvanoj Simoncinijevoj metodi. Simoncini je Talijan i rimski liječnik koji je otkrio da se tumor može razoriti izravnim ubrizgavanjem otopine sode bikarbone, dakle obične i jeftine soli rastopljene u vodi. Ali problem je u tome što nitko nije zainteresiran za nastavak takvih istraživanja, jer se takvim metodama liječenja ne zarađuje novac. To je razlog zašto nisu rasprostranjenije. Ukratko: uništiti tumor može biti glavni cilj liječenja i u klasičnoj i u alternativnoj medicini, ali u klasičnoj medicini liječenje time i prestaje. Ostale su nam još tri grupe metoda liječenja. Drugu grupu čine metode kojima se mijenja ili podupire imunitet. U klasičnoj medicini ih uopće nema, a u alternativnoj medicini ima više različitih metoda kojima se to postiže. Svugdje u svijetu poznata su ljekovita svojstva imele, ali ima i mnogo drugih lijekova. U Rusiji se, na primjer, koristi takozvana metoda VG 1000. Ta je metoda ondje vrlo popularna, a sastoji se od jedne jedine injekcije tvari koja se dobiva iz placente iz ženskog tijela. U svijetu postoji i mnogo drugih terapija kojima se poboljšava ili podupire imunitet. To je druga grupa metoda liječenja.
Treću skupinu metoda čine terapije prehranom. Puno puta sam čuo u životu, puno mi je profesora prišlo i reklo: „Gospodine Hirneise, ne smijete govoriti pacijentima da postoje terapije prehranom.“ A ja na to uvijek pitam: „Kako znate?“ Jer činjenica je da profesori na fakultetu ne predaju u prehrambenim terapijama, i u 99 posto slučajeva liječnici uopće ne znaju za njih. Ali ja vam moram reći da takve terapije postoje, jer ja sam se u životu rukovao sa stotinama pacijenata koji su se liječili takvim terapijama. Jedna je od najglasovitijih terapija uljno-proteinskom prehranom doktorice Johanne Budwig, njemačke znanstvenice. Poznata je nutricionistička terapija i takozvana Gersonova metoda, koja preporučuje pacijentu da pije puno svježih sokova koji čiste organizam, i tako dalje. Mislim da je u Hrvatskoj možda najpoznatija makrobiotika. Makrobiotika je terapija prehranom čija je uspješnost i dokazana na jednom američkom sveučilištu izlječenjem 72 pacijenta koji su već imali posljednji stadij karcinoma. Četvrta skupina – koja je meni i najvažnija – grupa je metoda u kojima se traži uzrok raka. Metodama iz dosad spomenutih triju skupina – uništavanja tkiva, imunitetske terapije i prehrambene terapije – ipak se uglavnom liječe simptomi. No, postoje i metode koje se najviše bave traženjem uzroka. U Njemačkoj je najpoznatija takozvana sinergetska terapija. Sinergetska terapija je vrlo zanimljiva priča. Danas se puno govori o „profiliranju“ – na primjer, u borbi protiv terorizma i kriminala na temelju poznatih podataka izrađuje se „profil“ mogućeg terorista ili ubojice. Jedan Nijemac po imenu Bernd Joschko – koji je, inače, radio upravo u policiji, i to u odjelu za borbu protiv terorizma – otkrio je da se na sličan način kao što se radi profil terorista, može izraditi i profil neke bolesti. Tako je on prije gotovo dvadeset godina počeo stvarati profil raka dojke. I što je otkrio? Otkrio je da se broj problema s kojima se susreću pacijentice oboljele od raka dojke može svesti na 20, 30 ili najviše 40 problema. Neki ljudi misle da karcinom donosi tisuće problema – ali ne, riječ je uvijek o istim problemima. Upravo zato i mislim da bismo trebali više učiti ne o tome kako uništiti stanice tumora, nego o tome kako poboljšati imunitet, koju prehrambenu terapiju preporučiti, i što je najvažnije – više se baviti terapijama koje traže uzrok raka.

Ljudi se često puta odlučuju za nekakve alternativne načine liječenja nakon što su se već okušali u onom što smatraju sigurnim, provjerenim, konvecionalnim. Konkretno, često puta alternativa slijedi nakon izlaganja kemoterapiji i drugim metodama koje su uobičajene u liječenju raka. U kom smislu takav pristup može koristiti ili štetiti? Da li su tada ljudi već možda preiscrpljeni da bi se bavili nekakvim drugim pristupom, što vi o tome mislite?

LOTHAR: S tim se problemom u našem njemačkom Centru za rak susrećem gotovo svakodnevno. Više od polovine ljudi, rekao bih – gotovo sedamdeset posto – dolazi nam nakon kemoterapije, zračenja ili operacije. Kod većine se već pojavio i drugi ili treći tumor. Osobno smatram da je posrijedi pogrešan način razmišljanja. Kako razmišljaju ti pacijenti? Prvo se odlučuju za konvencionalnu terapiju – kemoterapiju ili operaciju – i tek onda, ako to ne uspije, odlučuju se za neku alternativnu metodu u nadi da će im ona možda pomoći. No pritom takav pacijent ne razumije da nakon operacije, a pogotovo nakon kemoterapije i, što je još gore, zračenja, on više nije ista osoba. Na primjer, uništena mu je koštana srž, a posljedice ne traju danima, nego možda i godinama. Ili, da damo drugi primjer: otrovi uneseni kemoterapijom ne ostaju u masnim stanicama samo nekoliko dana, nego godinama. Vidio sam to u bolnici koja liječi pacijente Gersonovom metodom u Meksiku. Dolaze im pacijenti koji su prije nekoliko mjeseci završili s kemoterapijom. Gersonova metoda sastoji se u tome da pacijent nekoliko puta u toku dana pije svjež voćni ili povrtni sok, što znači da se u tijelo unosi mnogo svjetla, biofotona, energije. I znate što se tada dogodi? Ljudima počne ispadati kosa. Ali kosa im ne ispada zbog sokova koje piju, nego zbog toga što sokovima u organizam unose takvu količinu energije da toksini koji su ostali u masnim stanicama prelaze u krvotok, i tada se pojavljuju problemi s jetrom, bubrezima ili kožom. Zato smatram da bi pacijenti u trenutku kad im je dijagnosticiran rak trebali prvo stati i dobro razmisliti o tome što će učiniti, koji će put izabrati. Ako se odmah u početku odluče za neku alternativnu metodu, i ta metoda nakon dva-tri mjeseca ne daje rezultata, još uvijek mogu odustati i započeti kemoterapiju ili zračenje. Na kemoterapiju se može prijeći u bilo kojem trenutku, ali prelazak s kemoterapije se ne može samo tako prijeći na neku drugu metodu, jer najprije treba osloboditi organizam od otrova.
Zato ja preporučam pacijentima da u miru razmisle, no svjestan sam toga da konvencionalni liječnici govore pacijentima: „Morate odmah na operaciju inače ćete umrijeti.“ Moje mi iskustvo kaže da to nije istina. Razmislite. Recimo da imate rak pluća, tumor veličine jednog kubičnog centimetra. Tom je tumoru trebalo desetak godina da dosegne veličinu od jednog kubičnog centimetra. Dakle, vi rak imate već deset godina, i sada, kad vam je dijagnosticiran, ne možete pričekati tjedan dana da razmislite o tome što ćete učiniti? Ja se s time ne slažem. Ja nikad ne radim pritisak na pacijenta, nego mu kažem da pođe kući i dobro razmisli. Kažem mu koje sve različite opcije postoje i pošaljem ga kući da razmisli, pa ćemo o njima porazgovarati sljedeći put. Ne sviđa mi se kako medicinska struka danas radi veliki pritisak na pacijente koji boluju od raka.

U konačnici, svatko tko je obolio od raka zapravo bi htio čuti jednostavan odgovor na pitanje – kako da se izlječim? Već ste djelomično, kroz opis raznih metoda koje spominjete u knjizi, odgovorili. Međutim, što je ono što konkretno radite kada se susretnete s osobom koja ima rak, koja bi se htjela izlječiti? Što s njom razgovarate, na što ju uputite, na koje načine si ona može sama pomoći, a na koji način joj možete vi pomoći?

LOTHAR: Mogu reći da većinu toga što danas znam o raku nisam naučio ni od onkologa, ni od biologa, kemičara, fizičara, ili bilo kojih drugih znanstvenih stručnjaka. Izvor su mojega znanja ljudi koji su preživjeli rak, posebno posljednji stadij raka. Razgovarao sam s jako mnogo ljudi, ne samo u Europi nego i po cijelom svijetu, koji su bolovali od raka, i oni su mi pričali o tome kako su se izliječili. Moja znanja nisu nešto do čega sam došao sam – ja pacijentima samo kažem ono što sam čuo od ljudi koji su uspješno izliječili rak.
U tim svojim istraživanjima otkrio sam nešto vrlo zanimljivo. Većina ljudi koji su se izliječili premda im je karcinom već bio u završnom stadiju – dakle, ne govorim o malom tumoru na jednom plućnom krilu, nego velikim tumorima na jetri, bubrezima, kostima ili na plućima – poduzela je iste tri stvari:
Prva je eliminacija otrova iz tijela. Znači, čistili su debelo crijevo, pazili na zube, jer loše stanje zubi može biti jako opasno, i osobito su pazili na odnos kiselo-lužnato u tijelu. Dakle, prvo se treba osloboditi toksina, a nakon toga paziti da se u organizam ne unose novi otrovi. Većinu otrovnih tvari u tijelo unosimo hranom, ali isto tako i kozmetikom. Ne biste vjerovali koliko je otrova u običnom ružu za usne, kremi za ruke i slično. Dakle, prvi je postupak eliminacija otrova. Drugi postupak koji su poduzeli gotovo svi ti pacijenti bila je prehrambena terapija. Više od šezdeset posto izliječenih pacijenata čiju sam povijest bolesti upoznao u svojim istraživanjima primjenjivalo je neku vrstu terapije hranom, poput makrobiotike, terapije Johanne Budwig, Gersonovu terapiju, Breussovu, Moermannove dijete i slično – mnogo je dobrih prehrambenih terapija. No, po mojem mišljenju, najvažniji je treći dio – koji ja zovem radom na energiji. Što to znači? Svi izliječeni pacijenti s kojima sam razgovarao iskočili su iz jednog sustava i uskočili u drugi. O kakvim je sustavima riječ? Svi mi živimo unutar nekih sustava: naša je obitelj jedan takav sustav, pa naša struka, okoliš, zemlja u kojoj živimo, politika, i tako dalje. Živeći u ljudskom društvu živimo u mnogo različitih sustava. Ja uvijek objasnim svojim pacijentima da su do raka došli zbog svojeg načina života. Stoga je u tom trenutku najvažnije shvatiti da ne smiju nastaviti živjeti na isti način. Nastave li, mogu samo čekati pojavu novih tumora i smrt. Najvažnije je, dakle, ne nastaviti ravno tim putem nego skrenuti lijevo ili desno. Neobično je važno da pacijent to shvati. Ja to jednostavno kažem ovako: „Ako se ništa ne promijeni, ništa se neće promijeniti.“ Važno je da pacijenti sami otkriju u kojem segmentu svojeg načina života doživljavaju najviše stresa i da se od toga odmaknu, da žive sretnim životom. To je prvi najvažniji element rada na energiji. Druga stvar koju sam otkrio jest da su svi izliječeni pacijenti s kojima sam razgovarao radili neku vrstu vizualizacije. Vidjeli su sebe u budućnosti, samo kao zdravu osobu. Mi obično kažemo da tijelo slijedi um, i zato je ovo važan korak. Sljedeći je korak očekivanje. Ako očekujete da ćete za godinu, dvije umrijeti – to je jako loše za vas. Morate očekivati od sebe da ćete preživjeti. Zatim smo otkrili nešto što sam i ja u početku smatrao prilično neobičnim – takozvani ugovor s tumorom. Neki su pacijenti sami sa sobom sklopili ugovor. Kad sam prvi put čuo za to od jednog pacijenta, priznajem da nisam shvaćao. Ali kad mi je istu priču ispričao i drugi, drugi, treći, četvrti pacijent, počeo sam više razmišljati o tome i shvatio što su učinili. Kakav je to ugovor? Pacijent razgovara sa svojim tumorom i kaže mu: „Slušaj, ako nastaviš ovako rasti, ja ću morati umrijeti. Ali ako ja umrem, i ti ćeš umrijeti. U toj igri obojica gubimo. Zašto? Promijenimo to tako da i jedan i drugi dobivamo.“ Što ćemo, dakle, učiniti? Znam da to zvuči pomalo neobično, ali mi zaista preporučimo pacijentu da sklopi pisani ugovor sa svojim tumorom. Jedino što tumor u tom ugovoru mora izjavisti jest: „Ja ću postati normalna stanica tvojeg tijela. U nekoliko sljedećih mjeseci smanjit ću se i postati normalna stanica.“ A ja, koji sam domaćin tom tumoru, u ugovoru ću navesti što ću promijeniti danas, ovog tjedna, ovog mjeseca, tijekom sljedeća tri i tijekom sljedećih šest mjeseci. Uvijek kažem pacijentu da je neobično važno da se drže obveza koje su preuzeli ugovorom, jer ako oni ne budu poštovali ugovor, neće ga poštovati ni tumor. Shvatio sam da je upravo zbog toga ta terapija tako uspješna, i uvijek preporučim svakom svojem pacijentu da sklopi ugovor sa svojim tumorom.

Prvo što pitate pacijenta jest- „zašto imate rak?“ i ispostavilo se da vrlo često i znaju odgovor. To je očito ključno pitanje.

LOTHAR: Točno. Mi primjenjujemo takozvanu kauzanetiku – tražimo uzrok. I zato jedno od mojih prvih pitanja upućenih pacijentu uvijek glasi: „Zašto imate rak?“ I nećete mi vjerovati, više od polovine mojih pacijenata točno zna zašto su dobili rak i to mi kažu, tako da uopće ne moram sam tražiti uzrok bolesti. Sami mi kažu kakve su stresove doživjeli, i što je u njihovu načinu života dovelo do toga da se pojavi tumor. Dakle, u većini slučajeva uopće ne moram sam utvrditi uzrok. S ostalih pedeset ili četrdeset posto pacijenata moram, naravno, razgovarati. Glavna stvar koja ne valja u našem suvremenom sustavu zdravstva jest upravo to što liječnici nisu plaćeni za razgovor s pacijentima. A za mene je to najvažnije – razgovarati i razgovarati, i steći sliku o tome kakva osoba sjedi s druge strane stola. Ako to ne znate, ne možete planirati terapiju. Jer, uništiti tumor sigurno neće biti dovoljno. Još jedno pitanje koje postavljam pacijentima – a za neke od njih to je vrlo teško pitanje – glasi: „Što Bog ima od toga da vi ozdravite?“ Kao što lako možete zamisliti, mnogi me pacijenti gledaju u čudu: je li ovaj lud ili što? Ali i to je pitanje neobično važno, jer otkrili smo da je prognoza za ozdravljenje jako dobra ako pacijent zna zašto želi ozdraviti. Što više pacijent zna o tome što želi od sebe i svojeg života, u filozofskom smislu, vjerojatnost ozdravljenja je deset puta veća ako ima jasan i precizan odgovor na to pitanje. Dakle, pacijentima postavljamo ta i slična pitanja da bismo shvatili zašto su uopće oboljeli od raka.


 

Previous postPamćenje srca Next postPlacebo učinak-trijumf uma nad tijelom

1 comment

  1. zorana filipovic says:

    Lis 24, 2013

    Odgovori

    U svim člancima o raku isključivi krivci su stres, hrana, hemija… Niko ne pominje zračenje od nuklearnih bombi, i ono od HAARP-a, koji zapravo zrači smrtonosne ELF talase (kao mikrotalasna pećnica), koje direktno razara DNK naših ćelija. I kemtrejlsa, tj. hemijskog zaprašivanja. Zašto se o tako važnim stvarima ćuti.

A što Vi mislite o tome?

Ime obvezno

Stranica

XHTML: Za formatiranje možete koristiti ove oznake: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

*