Život u brizi = Ateizam u praksi.
Znati što je to protočnost znači (do)živjeti je. Kao i sve.
Imajte povjerenje u Boga. Pustite se.
Imajte povjerenje u Boga. Pustite se.
Imajte povjerenje u Boga. Pustite se.
Ovo je beskrajna mantra namijenjena svakom čovjeku, svakoga dana, svake sekunde. Ovo je poziv, a može biti i vaša osobna molitva. Dovoljno je velika i teška ova lekcija potpunog prepuštanja; uviđanja neminovnog toka koji vam čini jedino dobro, a u skladu sa vašom razinom svijesti, karmom i lekcijama.
Protočnost ili prepuštenost je jedini istiniti način življenja. Ostalo su samo razine opiranja, razine kontrole, navezanosti, brige, ega, podsvjesnog programiranja – strahova i kroničnog nepovjerenja.
U kršćanskoj predaji protočnost se može prikazati kao: ”Budi volja Tvoja”!
Znači: puštam se svemu i slažem da sa svime što dolazi jer biva onako kako Ti smatraš da treba biti. Znam da znaš neuporedivo bolje od mene kamo mi je i kako mi je ići, koja mi je prošlost, koje su mi lekcije i koji zadatci. Ja ću pokušati uvidjeti da nisam mudriji od Tebe, niti sam veći od Života, niti mogu doista kontrolirati ono što mi dolazi. Mogu samo sputavati Sebe u izlici slobodne volje i racionaliziacija. Iscrpne analize i brojne racionalizacije oblik su kontrole, a kontrola oblik straha. To je ujedno ono što svi radimo svakoga dana, suočeni sa nebrojenim segmentima svakidašnjice. To je naš program u virtualnoj stvarnosti koju zovemo ‘realnost’.
U životnoj praksi mi ljudi imamo veliki problem u izvedbi i zaživljavanju ove mantre, duhovnog kreda p r e p u š t a nj a. Toliko mnogo stvari izaziva našu predodžbu i želju za mirom i prepuštanjem. Život kao da nam se prijeti; mjesečni proračuni, frekvencije ljudi oko vas, volja suradnika, šefova, prijatelja, susjeda, državnika, prekidi veze, utjecaji na vaše dijete, pljusak i kašnjenja, boljke, smrti, nepredviđeni troškovi – neke stvari teže pronalaze put tumačenju ”više svrhe” u našem osobnom kutku svemira. Mnoge traže od nas veći stupanj protočnosti ili mirenja, veće umijeće prepuštanja. One se opiru našem viđenju ”smislenog postojanja” ili božanskog plana. Točnije, mi se opiremo vlastitim iskustvima.
Sai Baba govori o takvim događajima: ”Posebno se brinem o onima koji su u zabludi. Zbog njih sam i došao. Za njih stvaram uvijek nanovo nove događaje da bi što je moguće brže uz pomoć proživljavanja naučili ono što im pisana riječ još ne može prenijeti.”
Istina je začudo da svaki pa i najmanji detalj u našem iskustvu života ima svoje zakonito, čak sveto mjesto, kao što i Vaše mjesto u svim tim ”deteljima” ima svoj viši smisao. Nije ga uvijek lako pojmiti i uvijek zamjećivati, no sigurno nije nemoguće.
Sve, svaki dan, svaki detalj, svaki tmuran oblak, svaki crveni semafor, svako oguljeno koljeno, kao i svaki osmjeh, putovanje i ljubazna riječ – imaju smislenost ukomponiranu kao i svaka pojedina nota u Bachovoj skladbi.
Kako se prepustiti svakom satu, danu, tjednu i svemu što dani nose? Kako davati najbolje od sebe, ne grčiti se, nepotrebno revidirati i analizirati, kako biti posve prepušten? Mnogi prepuštenost predočuju sebi kao indiferentnost ili nehaj, kao nekakav egzotični zen bijeg, kao tlapnjuu stilu ”hakuna matata”. Nije.
Protočnost je duboko kreativni princip. I postiže se duhovnim vježbanjem. Praksom. Postoje slučajevi gdje se stanje prepuštenosti javlja sponatno i traje određen period vremena, nekoliko sati, dana ili tjedana. Jedino duhovno buđenje doista oslobađa duboku prepuštenost koja se živi svakoga dana i donosi -nazvat ću ga- obogotvorenje.
Naravno da je prepuštenost usko vezana uz vjeru, uz neku duhovnu praksu, uz oživljavanje one spone koju smo imali kao djeca dok smo bili bliže izvoru. Svima nama potrebna je zlatna sredina koja objedinjuje 1. davanje najboljeg od sebe i 2. puštanja Bogu na volju. To znači djelovati za Boga, i ne opterećivati se ishodom. Briga za sutra toliko je strahovito uzaludna. I neugodna. Rušilačka. To je erozija jednoće sa sobom. Ona nije kreativni princip kao što ni njezina suprotnost, prepuštanje, nije nemar.
Uvjerio sam se barem stotinu puta da se sve stvari našega života odvijaju najbolje za nas kako bi mogli rasti i učiti, prosperirati te i ”otpatiti svoje” u danu svrhu. Kao i to da naše opiranje i briga o tome ŠTO će se, ŠTO se može desiti danas/sutra/nagodinu djeluje razorno po naš prosperitet, napredak, naš mir i psihičku stabilnost. Ono je prije svega suprotnost od Istine i Boga. Živjeti u brizi neposredan je oblik ateizma u praksi. Ono je potpuno odsuće povjerenja u život i Boga.
Opet, što je protočnost? Ono je ne opiranje apsolutno ničemu. Pa tako ni boli. Ništa što je došlo na svijet i u vaše iskustvo nismo mogli spriječiti, niti smo trebali. Ono što smo možda trebali, a ipak nismo spriječili naša je lekcija i naš put. Volite svoje pogreške. Cijenite ih jer one su vaše lekcije. Potrudite se položiti na pogreškama. Jer proći će svaka koju doživite. Poštujte svoju patnju. Naklonite joj se jer radi nje moći ćete se suosjećati. Učitelj nam kaže da onaj tko nije patio taj ne može niti suosjećati. Ne proći nikakvu patnju znači ne biti čovjek.
Na svakodnevnom platnu protočnost je – nevezanost za ishod djelovanja. Ovo je zbilja sočan komad lekcije za usvojiti. Život nas poziva na djelovanje i rad jedino za Boga I u njegovu slavu.. Ne religijskog i apstraktnog Svevišnjega, već Boga kojeg nosite u sebi i koji djeluje u vama svaki puta kada se veselite nekoga darovati samo jer želite dati. Bez očekivanja nagrade, bez misli o kompenzaciji, bez ikakve vezanosti za ishod ili plodove rada. Kada dajete radi davanja tada vam ništa ne može biti uskraćeno. I pronaći ćete tamo nešto što prije nikada niste. Duboku suštinsku sreću i protočnost.
U ispravnome djelovanju nema ”zbog”. Jedino ”zbog” je Bog.
U suradnji sa našom dušom koja je Bog – mi smo na zemlji i imamo priliku služiti Tvorca kroz rad. Malo tko je uopće sretan i zahvalan što može raditi. Ima ih koji ne mogu. Ima takvih strašnih sudbina, no njih se sjetimo tek kada preletimo CNN, Bliski istok, Afriku, južnu Ameriku, lokalne kolodvore ili neki drugi ubogi kutak koji guli svoju karmu. Nije tajna da smo strahovito nezahvalni. Nezahvalnost, strah i proračunatost – baš to je ateizam, a ne filozofično brbljanje o patnji nedužnih, Heuerbachu ili Nietzscheu.
Osjećaj potpunog prepuštanja i nagrade koje nosi – nešto je nezamjenjivo i beskrajno predivno. Jedino kada ga se doživi može se dozivati i poručiti drugima. Prepuštanje je nepojmljiva tišina i punina bivanja. Zen um. To je praznina koja je otvorena za sve mogućnosti i zaživljavanje. To je polje otvorenog zagrljaja svijeta. To je proljetna livada sa leptirima uz usporeni snimak i melodije klavira. I uz sve metafore, poeme i reference kojima se služimo opisati blaženstvo – ono je stvarno, konkretno i mnogo stvarnije stanje od onoga u kojemu smo navikli biti iz dana u dan.
Kako biti protočan? Molite se. Molite. Mantrajte. Radite duhovnu praksu. Inicirajte se. pokrenite se. Radite svaki dan. Krenite u rad i budite uporni, doći će vam rješenje, doći će vam napredak, stići će vas prilika kojim god putem krenuli, samo ako se odlučite i krenete. I nastavite.
I svakako pripazite za što točno molite jer to zakonima svemira i karme morate dobiti prije ili kasnije. Protočnost i život u miru sa sobom usko su vezani sa našim željama i odnosom prema tim željama.
Bhagavad-gita kaže: ”Želje dolaze kao što se rijeke ulijevaju u ocean, koji se uvijek puni vodom, ali ostaje miran. Samo onaj tko nije uznemiren neprestanom rijekom želja može dostići mir, a ne onaj tko nastoji zadovoljiti takve želje.”
Ono što čovjeka najviše sputava u životu jesu (na)vezanosti. Vezanosti koje se čine kao prirodni međuljudski odnosi ili interakcija sa materijalnim svijetom oko nas – zapravo su duhovno i psihički pogubni ovisnički odnosi. Oni ne dolaze iz ljubavi već iz straha. Kao i svaki ovisnički odnos. Svatko u nama nosi na desetke ili stotine želja koje plutaju iz svijesti u podsvjest, a najčešće obratno te režiraju našu osobnu predstavu života.
Danas popularni ”Zakon privlačenja” također redefinira naš sami odnos prema željama i govori da dok god imamo navezanosti na naše želje, točnije osjećaj da nam nešto nedostaje, nudimo svemiru jednu frekvenciju koja je suprotna od one koju doista želimo. Jer Bog (kao što i Neal Donald Walsch prenosi) uvijek kaže DA. I kada mislimo da ne možemo kaže da, i kada mislimo da možemo kaže da, i kada mislimo da nam fali mnogo toga kaže da, i kada znamo da imamo sve što želimo također kaže da. Obilje duha stvara sva druga moguća obilja.
Protočnost je kada imate u sebi svu radost svijeta tiho upakiranu u vaše srce, rado bi ste je podijelili sa čitavom planetom, ali je ne morate dijeliti ni sa kime da bi ona bila vaš smisao. Sve je u nama. Oduvijek. Sve.
Prvenstveno, protočnost je sloboda od navezanosti na ljude, ishode događaja i na želje. Stanje protoka je najplodnije igralište za nesebično davanje kao i za ostvarivanje želja. Želje tada nisu ciljevi, već razveseljavajuće pomisli koje u srcu već imamo. Nije nam presudno njihovo ostvarenje da bi bili zadovoljni. Taj stav šalje frekvenciju zahvalnosti na koju svemir, ‘’božja sekretarica’’ kako sam ga jednom nazvao, odgovara uvijek potvrdno.
”Stoga trebaš djelovati iz dužnosti, bez vezanosti za plodove djelatnosti, jer se djelovanjem bez vezanosti dostiže Svevišnji” Bhagavad-gita.
Dakle djelovanje protočnosti takvo je da ne radimo svoj posao zbog novca, zbog statusa, zbog hvale, zbog nagrade, za šefa ili za državu već iz zahvalnosti što uopće može raditi i služiti, zbog toga što možemo pomoći, zbog ljubavi davanja.
Istina je ta da Vi radite za Boga i radite za Sebe. Ne radite za šefa iako možda imate jednog ili više njih. Vi sami ste odabrali vaš posao! Koliko god vam se iluzorno činilo da ste negdje stjerani u kut i da nemate izbora. Iluzija je misliti kako radite nešto, a da sami niste svojom voljom i izborom ovdje, da doista ne radite za šefa, niti za novac ili svoju djecu, već za Sebe i za Boga. Ništa nije ljepše od takve prisnosti sa Sobom kroz svakodnevno prepuštanje. Nema tih novaca, statusa, niti ičega zemaljskoga kao što je osjećaj prepuštenosti. Najtočnija poredba bila bi stanje dječje bezbrižnosti. Otvorenost. A što je duhovni put ako ne put natrag k djetinjstvu, doma, Bogu. Gdje sve stvari najednom postaju jasne, jednostavne, pune igre, ljubavi, svijetla.
U Bibliji o tome govori u Pouzdanju u Božju providnost (Matej 6-7, 25-34), Bhagavat Gita na više mjesta govori o protočnosti i djelovanju uz nevezanost za ishod, Sai Baba također spominje isti životni princip mnogo puta ” Čovjekovo je odrešenje da bude djelatan. Zato je djelatnost ljudima bezuvjetno potrebna. Djelovati odnosno moći raditi dobro, ne obazirući se na plodove svoga rada, to je milost.”
Pa i stari Lao Tzu je u taoističkom klasiku Tao te Jingu otisnuo stihove:
”Proizvoditi ne posjedujući, djelovati ništa ne očekujući, umnožavati ne pllijeneći –
To je velika Vrlina. ”
Comments are closed.