Zora je

Proljeća će proći, oceani će proći, prijatelji će proći. I sve ima smisla.

Unutar sve vječnosti i vječnih povrataka – Svaka sekunda ostaje neizrecivo važna. Udahnite ju – baš sada.

Zamisli, sekunda u beskraju – beskrajno važna. Svaka.

I svakom silom opireš se povjerovati – znam. Odgovornost je preogromna, a krivnji smo već dugo dužni i ne želimo je susretati na uglovima ulica koji nisu osvijetljeni.

Nebitna smrt – toliko bitna postaje kao i svaka nebitna sekunda, svaka kap.

Kap je posve što i slap.

Kraj. Kraj oslikava obrise, nježne crte – jedine beskonačnosti.

Ona se vidi iza neba, iza borova, iza vode, iza sklopljenih ruku dvoje.

Ovo je čista nerazrijeđena – logika. Ništa više.

Možeš li je vidjeti, prijatelju, u novome zalasku sunca za crtom koju ti nazivaš noć?

Noć će doći i sve će proći. Sve što vidiš i znaš zauvijek će nestajati, a važnost i dalje ostaje u tome – jer ovdje je posijana. Sunce zna nestajati, ali svjetlost nema kuda…ona nema ne BITI. Tko si ti?

Prolaznost je privilegirana ovdje, jer je smještena u jedino što doista može biti –vječnost beskonačnosti. I u pravila koja stoje. I blagost koja stoji. I podlost koja smije biti ovdje –dozvoljena.

Oh anđeli, anđeli, anđeli!

Prijatelji, očevi…očinstva i majčinstva

Oh anđeli, anđeli, anđeli

Svjetla naše luke, vi ste oprost našem sumraku…

Kad bi volja znala da je njeno sve što takne, kad bi barem znala da se u njoj samog krije tajna, u četiri grama što pretegnu vagu od molitve do blagoslova. Kad bi zrno samo znalo da u njemu samom brdo spasa leži… i ptica što ju oblijeće, i žudi.

Oh anđeli…prijatelji, očevi…

Blagoslovite naše jedino što imamo, vraćanje Toga što smo došli izgubiti.

Anđeli, vi sekunde ovih najušnih nebesa

Zora je.