Možda ste zamijetili, ali nikakva količina ili vrsta vjerskih, religioznih ili u vjerskom zanosu pisanih tekstova nema moć od nevjernika učiniti vjernika. Tekst sam po sebi, bilo u izvornom nadahnuću ili posve bez istoga, nema moć preobrazbe čovjeka. Tekst ne budi iskru porađanja više istine. Ona se ne utjelovljuje u osobi koja već sama duh napisanoga nije u sebi otkrila, zaživjela ili koja se nije baš sada spremna probuditi.
Vjerski tekstovi prvenstveno služe vjernicima, a nekim drugima iste riječi mogu djelovati i djeluju katkada naivno, sentimentalno, arhaično ili zaluđeno.
Kao mlađi skeptik čitave dvije godine studija filozofije sam slušao, čitao i polagao pregršt teoloških spisa, Tomu Akvinskoga, Augustina, Avicenu, Majmonidesa, Averoesa, Bonaventuru i dr. gdje se neumorno i na razumskoj osnovi tematizirao samo i jedino Bog. Svevišnji Gospodin pripremljen na tisuću i jedan način. Bit ću iskren; više me umorilo i u konačnici razdražilo svo to suho naklapanje o prvom i jedinom principu (te brojnim srodnim nazivima) nego što me je moglo pridobiti uvjeriti ili otvoriti višim istinama, bez obzira što sebe nikada nisam osjećao ateistom, dapače.
Čak i najglasovitiji i najinspirativniji teološki spisi nisu nosili neku zbiljsku intimnu težinu. Naime, bili su čitani sa malo srca, a puno akademskog racia, predrasuda i primoranosti.
Ne postoji argument koji bi ljude mogao uvjeriti da je vjera suvišna, da su duša, Bog i metafizika praznovjerja. Također, ne postoji argument koji bi jednom ateistu na razumskoj osnovi dokazao postojanje Boga. Povijest teologije odista je pokušavala, a vjernici i učenjaci neumorno su formulirali mnoštvo teološki inspiriranih tekstova i onih što se danas nazivaju ”dokazima božjeg opstojanja”. Vidio sam veći broj takvih dokaza i učio ih. Ostaje očito: ne postoji takav argument koji igdje na poligonu razuma može izvojevati bitku za ljudski rod. U suprotnome svi bi pismeni ljudi bili ”preobraćeni”. Samo je pitanje u koju konfesiju ili pak, misticizam.
Prirodoslovna znanost koja se u svoje vrijeme (od 18. stoljeća gotovo do danas) morala opravdano ograničiti od pitanja vjere, vjerskih fenomena i Boga također se u ciklusima trvi oko sebe same, svojih temelja te vlastitog svjetonazora, iako to u nekim oblasima teže priznaje.
Argumenti ”za” gotovo u svakoj bitci argumentima nisu uvjerljivo jači od argumenata ”protiv”. Prevlast bilo kakvog sustava nije u argumentima samim. Neobična je i svirepa činjenica (razmislite malo o njoj) da razumski i argumentirano ne možete nepobitno uvjeriti ili razuvjeriti nekoga u bilo što podložno analizi ili mnijenju! Pobjeda argumentima više ovisi o vještini onoga koji ih iznosi i o osobnom iskustvu i uvjerenjima pregovarača – nego o kvaliteti argumenta samih. Sjetimo se očeva sofista. I potomaka im – današnjih akademika i političara. Jedan glasoviti filozof, Hegel, taj aspekt formiranja misli u širokom i povijesnim smislu ocrtao je razvojnim dinamičkim sustavom o ”tezi – antiteti – sintezi” koja završava sintezom, ali samo kao novoj tezi kojoj sljeduje reaktivna – antiteza.
Razum nije u krivu. Niti je pravu. On ima za pravo, ali njegova valjanost ograničena je na relativno uski krug fenomena. Tek na najužem krugu iskustava razum je od neprocjenjive vrijednosti. Za ostale stvari, razum kakvim ga poznajemo je kontraproduktivan i njegovo ime se zlorabi kao i mnoga druga imena i nazivlja.
Svi politički problemi, obiteljski problemi, socijalni i privatni problemi doista nisu, kako ih mnogi humanisti ili racionalisti u dobroj namjeri prikazuju, problemi nedostatka razuma već problemi nedostatka ljubavi. Kao što N.D.Walsch poručuje, svi, baš svi problemi današnjice sa kojima se suočavamo su duhovni problemi i imaju duhovna rješenja.
Meni ili bilo kome drugome postojanje polu-bogova, duhovnih vodiča, Boga, Krista, Buddhe, Babajia, transcendenta, duša, reinkarnacije, astrala, paralelnih svemira, drugih frekvencija, aura, čakri, može činiti posve logičnim i razumnim, pa i nepobitnim na osnovu vlastitog iskustva, dokaza, očitovanja itd. – kao što se nekome drugome sve ovo može činiti posve nelogičnim ili neutemeljnenim. Razum nema nikakve veze ni sa jednom od ovih pozicija. Temelj ”prosudbe” bilo čega uopće nije razum, iako se takvim može činiti. Mi prosuđujemo na instaliranom sustavu uvjerenja (kojega ljudi često podmeću za razum), na osnovu vlastitih iskustava i nedostatka istih te na osnovu latentne razine svijesti.
Mirovni pregovori umjesto bombardiranja nisu stvar razuma. Oni su isključivo stvari ljubavi i duhovnosti. Je li ‘razumno’ tražiti mirno rješenje? Ili je više razumno zarađivati kao ratni profiter? Nije li razumno tražiti korist iz svega pa i rata, kad su već prisutni? Strašno je što se sve sa lakoćom argumenata može progurati pod razumno ili razum, pod racionalno, pod realno, pod realistično. Varka je očita i šverca se u mnogim sustavima ‘mišljenja’. Igramo se semantike. I pravdamo strahove.
Nije ni čudo da se među mnogim ineligentnim i ‘razumnim’ ljudima ustoličio potpuni relativizam. Na relativizmu nažalost ‘razumnom pogreškom’ završe mnogi oni koji zastanu i ne mogu se maknuti sa argumenta različitosti uvjerenja i legalnosti u obiteljskim, društvenim i političkim vrijednostima diljem planeta. Ako doista žele pogledati s druge strane relativizma, neka se usmjere na traganje za stvarima koje su duboko univezalne kod svih duhovnih učenja, duhovnih ljudi, Učitelja ili čak humanih ličnosti koje su krasile svijet.
Namjera mi je istaknuti kako relativizam možda upravo počiva tamo gdje mu se ne bismo nadali – u domeni racionalnoga!
Produhovljena duša koju ću u svojim tekstovima zvati Učitelj, nam kaže: razum je ”majmun” koji svake sekunde pokušava sve kontrolirati i sve domisliti, svaki milimetar života, a sve samo da bi opravdao svoje strahove.
Radi njega često ne možemo zaspati noću, radi njega ne možemo živjeti u sadašnjosti, meditirati, opustiti se, otvoriti se i dozvoliti višim razinama spoznaje i mira da postanu dio našega života.
Jedna od glavnih tendencija praktične duhovnosti i velikog broja njezinih metoda je utrnuti taj ”razum”, tu nepotrebnu nadogradnju koju su nam društveno, edukativno i obiteljski instalirali. Kada utihne naš kukavni i razmetljivi razum te sve što se krsti njegovim imenom i kada napustimo slijepe mahnite strasti tada ostaje samo ”govor tišine”…
Spoznaja. Služenje. Manifestacija. Srce. Punoća. Simfonija. Mir. Povratak.
Bog. Neopisivo.
Robert Marinković
Comments are closed.