Što je stvarnost? To je pitanje koje mi se nameće već duže vrijeme. Kako uopće definirati stvarnost? U hrvatskom enciklopedijskom rječniku piše da je stvarnost „ukupnost stanja onoga što je stvarno, svojstvo onoga što materijalno postoji; zbilja, zbiljnost, realnost.“ Hm. Ovo baš i ne daje odgovor na smisao postavljenog pitanja, zar ne? Ako pogledamo strukturu riječi stvarnost, vidimo da se sastoji od dva značenja: „s-tvarnost“, dakle, ono što je sačinjeno od tvari, ono što postoji s tvarima. U redu. Ali, što su tvari? Većina ljudi bi tvar opisala kao nešto čvrsto, nešto opipljivo, nešto postojano, kao sastavni dio nečega, zar ne? Dakle, očigledno je da ljudi stvarnost neraskidivo povezuju s idejom čvrstoće.
Ako je nešto čvrsto, (odnosno, ako se može osjetiti pod prstima) onda mora biti i stvarno, zar ne? Ako svom snagom lupim glavom u zid pojavit će se trenutačna bol koja će mi reći da je zid tvrd, a da moja glava u odnosu na njega nije toliko tvrda i da to više ne bih trebao prakticirati. Međutim, što je to što me je uvjerilo da je zid tvrd? Moja osjetila! Osjetilo dodira koje je poslalo mom mozgu informaciju o boli, osjetilo sluha koje je poslalo informaciju o zvuku udarca, osjetilo vida koje je poslalo informaciju o slici zida ispred mene. Dakle, informacije koje je procesuirao moj mozak su te koje su stvorile moje uvjerenje da je zid tvrd. Što dovodi do jednog zapanjujućeg i očitog zaključka: stvarnost ne nastaje izvan nas, nego u našem mozgu! Da je moj mozak drukčije procesuirao informacije, stvarnost mog lupanja glavom u zid bila bi sasvim drukčija! U trećem poglavlju svoje knjige „Beskrajna ljubav jedina je istina – sve ostalo je iluzija“ pod nazivom „Downloadanje stvarnosti“ David Icke daje fascinantno objašnjenje ove očigledne spoznaje:
„Koliki broj ljudi koji ovu priču o iluziji odbacuju kao glupost uopće zna da oni čak i ne vide svojim očima? Oni ‘vide’ svojim mozgom. To je jedino mjesto na kojem postoji ‘svijet’ za koji mislite da je ‘oko’ vas. Do ovih zaključaka nisam došao sjedeći u zamračenoj prostoriji i pušeći travu; to je priznata znanstvena činjenica. Naše oči samo pretvaraju svjetlost u električne signale koji se neprestano šalju mozgu na interpretiranje. Ta ‘vidljiva svjetlost’ ograničena je na vrlo uzak djelić elektromagnetskog spektra, koji i sam čini tek 0,005 posto materije/energije u poznatom svemiru. Unutar tog mikroskopskog frekvencijskog raspona mi dekodiramo ‘vid’ u ‘fizičku’ stvarnost. Oči ne šalju mozgu trodimenzionalne prizore šume ili djece koja se igraju u parku, ili bilo čega drugog što mislimo da vidimo oko sebe. One šalju električne signale. Tek kada mozak dekodira te signale u prividnu trodimenzionalnu realnost, svijet za koji vjerujemo da je ‘oko’ nas počinje postojati. Nema svijeta ‘oko’ nas kako ga mi doživljavamo; sve se događa u našim mozgovima, ili se barem događa na jednoj razini iluzije. Dok gledate ovu knjigu (ili čitate ovaj post na ekranu!:D) zaista se čini da je ona izvan vas, ali ona postoji samo u vašoj glavi – a kao ‘fizičko tijelo’ i vi također! Način na koji knjigu osjećate i vidite električni su signali dekodirani u vašem mozgu, a isto vrijedi kada čujete, mirišete ili kušate. Uho, poput svih drugih organa za primanje podražaja, pretvara vibracije u električne signale koji se šalju u mozak na interpretaciju u zvuk. Buka je u vašoj glavi. Ne postoje čak ni boje, osim kao neuroni koji se aktiviraju na određen način. Boje su različite valne dužine koje mozak dekodira iz ‘bijele’ svjetlosti u elektromagnetskom spektru. Mi ‘vidimo’ samo ono što nam mozak kaže da vidimo a to, kao što su pokusi pokazali, ovisi o tome što vjerujemo da vidimo. Ne postoji nešto kao što je Svemir, jer postoji po jedan svemir u svakom mozgu, svaki s drugačijim opažanjem. Električno kretanje pojedinih misli sada se može pratiti skeniranjem pomoću najnovije tehnologije i ono u što vjerujemo određuje put kojim će se misao kretati.“
U svojoj fascinantnoj knjizi „Holografski Svemir“, Michael Talbot daje primjer ovoga o čemu Icke govori, a taj primjer čovjeka stvarno navede da se zapita u kolikoj mjeri naš um ima veze sa stvarnošću koju doživljavamo i koliko smo zapravo uvjetovani. „Moj je otac bio angažirao profesionalnog hipnotizera kako bi zabavio skupinu
prijatelja okupljenih u njegovoj kući, te me pozvao da prisustvujem događaju. Nakon što je u kratkom vremenu odredio osjetljivost na hipnozu različitih ljudi koji su bili nazočni, hipnotizer je za subjekt hipnoze odabrao prijatelja mog oca po imenu Tom. Bio je to Tomov prvi susret s hipnozom u životu. Pokazao se kao vrlo dobar subjekt i hipnotizer ga je za par sekundi
uveo u duboki trans. Potom je nastavio s uobičajenim trikovima koje izvode hipnotizeri-zabavljači. Uvjerio je Toma da je žirafa u sobi, a Tom je zijevao u čudu. Rekao je Tomu da je krumpir u stvari jabuka i on ga je pojeo s tekom. No, vrhunac večeri bio je kada je rekao Tomu da će mu,
kada iziđe iz transa, njegova kći tinejdžerica, Laura, biti potpuno nevidljiva. Tada ga je, nakon što je Lauru zamolio da stane točno ispred stolice na kojoj je Tom sjedio, hipnotizer probudio i upitao vidi li ju. Tom se osvrnuo po sobi i činilo se kao da njegov pogled prolazi točno kroz njegovu kćer koja se hihotala. Ne, odgovorio je. Hipnotizer je upitao Toma je li siguran, no on je opet, unatoč Laurinom sve glasnijem hihotanju, odgovorio niječno. Tada je hipnotizer stao iza Laure, tako da je bio skriven od Tomovog pogleda, i izvadio neki predmet iz svoga džepa. Pomno je pazio da predmet bude skriven tako da ga nitko u prostoriji nije mogao vidjeti, te ga pritisnuo na Laurina križa. Zamolio je Toma da identificira predmet. Tom se nagnuo prema naprijed, kao da gleda direktno kroz Laurin trbuh, i rekao da se radi o satu. Hipnotizer je klimnuo i upitao Toma može li pročitati posvetu na satu. Tom je zaškiljio kao da teško razabire slova, te izdiktirao i ime vlasnika sata (što je slučajno bila osoba nepoznata svima u prostoriji) i poruku. Hipnotizer je potom otkrio da je predmet zaista sat, i proslijedio ga po sobi da se svi uvjere da je Tom dobro pročitao posvetu. Kada sam nakon toga razgovarao s Tomom, rekao mi je da mu je kći bila apsolutno nevidljiva. Vidio je samo hipnotizera kako stoji i sat u dlanu njegove ruke. Da ga je hipnotizer ostavio u neznanju o tome što se zbiva, nikad ne bi saznao da nije opažao uobičajenu, konsenzualnu stvarnost.“ U filmu „Koji kurac uopće znamo?“, kojeg vam najiskrenije preporučam da pogledate, govori se, između ostaloga i o prividnoj čvrstoći tvari: „Mi volimo misliti o svemiru kao o praznini, a o materiji kao o čvrstoći. No u biti, nema ničeg bitnog u materiji kako god da pogledate. Ona je posve isprazna. Pogledajte atom. Razmišljamo o njemu kao o vrsti tvrde lopte. Nakon pomnijeg promatranja pak kažemo: „ Dobro, ne baš doslovce. To je sitna točka vrlo guste tvari točno u centru okružena nekom vrstom mekog oblaka elektrona vjerojatnosti koji se pojavljuju i nestaju“. No onda se uspostavi da ni to nije točno. Čak i sama jezgra koju smatramo toliko intenzivnom, nestaje i vraća se u postojanje, veselo, baš poput elektrona. Najčvršće što možete reći za svu ovu neispunjenu materiju je da nalikuje više na misao. Ona je poput koncentriranog komadića informacije. Ono što stvara stvari nisu objekti, već ih stvaraju ideje, koncepti, informacije.“
Kad na ovaj način sagledamo cijelu stvar, nameće se očigledan zaključak da je cjelokupna materija i ono što nazivamo stvarnošću, zapravo, posljedica nečije misli, odnosno, bolje rečeno, projekcija nečije misli! Zamislite, sve ono što mislite da je stvarno, uključujući i stolac na kojem sjedite dok čitate ovaj post i ekran na kojem ga čitate, kao i sve što vas okružuje nije ništa drugo nego misao u nečijem umu! Fascinantno, zar ne? No mnogi bi skeptici postavili pitanje, kako je moguće da nešto tako apstraktno i neopipljivo kao što je misao može stvoriti sve ono što nam se čini toliko čvrstim i nepromjenjivim? Sve one ogromne i čvrste građevine, ljudi i mjesta zasigurno ne mogu biti posljedica nečije misli! Međutim, zar nije fascinantno kako velika većina populacije zagovara i brani nešto što je samo po sebi iluzorno? Znanost je unatoč svim svojim spoznajama uspjela uvjeriti gotovo 6 milijardi ljudi uključujući i same znanstvenike da je svijet koji se zapravo sastoji od praznih čestica čvrst i nepromjenjiv! Talbot u knjizi navodi primjere čestica koje se teško uklapaju u sadašnji svjetonazor fizičara. „Jahn i Dunne nisu toliko bojažljivi. Smatraju da je moguće da fizičari ne otkrivaju nove čestice, nego da ih, u stvari, stvaraju. Kao dokaz navode nedavno otkriće čestice nazvane anomalon čija se svojstva mijenjaju od laboratorija do laboratorija. Zamislite da posjedujete automobil koji ovisno o tome tko ga vozi mijenja boju i karakteristike! To je vrlo zanimljivo, i čini se da sugerira kako stvarnost anomalona ovisi o tome tko ga otkrije/stvori. Sličnu potvrdu možemo pronaći i kod jedne druge subatomske čestice. Tridesetih godina prošlog stoljeća Pauli je izašao s pretpostavkom o postojanju čestice bez mase nazvane neutrino, a da bi se riješio veliki problem po pitanju radioaktivnosti. Godinama je neutrino bio samo zamisao, no onda su, 1957. godine, fizičari otkrili dokaze o njegovom postojanju. U posljednje vrijeme fizičari su, međutim, uvidjeli da kad bi neutrino posjedovao neku malu masu, to bi riješilo nekoliko problema koji su još teži od onoga koji se postavio pred Paulijem te su, gle čuda, 1980. godine počeli pristizati dokazi o tome da neutrino ima malu, ali mjerljivu masu! I to nije sve. Kako se ispostavilo, samo su laboratoriji u Sovjetskom Savezu otkrili neutrine s masom. Laboratoriji u Sjedinjenim Državama nisu. Stanje je ostalo nepromijenjeno tijekom većeg dijela 1980-ih, i premda su drugi laboratoriji do sada ponovili sovjetske rezultate, okolnosti su još uvijek nerazjašnjene.
“ Postavlja se pitanje, ako je svijet čvrst i zadan, kako onda čestica može biti ovisna o nečijoj percepciji, pojavljivati se i nestajati? Priznajem, ovaj svijet se ‘čini’ nevjerojatno stvarnim, no, siguran sam da ćete se složiti da se i holografska projekcija također čini nevjerojatno stvarnom, samo s iznimkom da kada želimo dodirnuti holografski lik ruka nam slobodno prolazi kroz taj lik kao kroz prazan prostor i na temelju toga zaključujemo da hologram nije stvaran! Michael Talbot u svojoj knjizi objašnjava kako nastaje hologram: „Hologram nastaje kada se jedna laserska zraka rascijepi na dvije zasebne. Prva zraka se odbija od predmeta fotografiranja. Tada se drugoj zraci dopušta da se sudari s reflektiranom svjetlošću prve. Kada se to dogodi, one stvaraju interferencijski uzorak koji se potom snima na komad filma. Golom oku slika na filmu uopće ne sliči fotografiranom predmetu. Štoviše, pomalo sliči na koncentrične prstene koji se oblikuju kada se pregršt kamenčića baci u jezero. Međutim, čim druga laserska zraka (ili u nekim slučajevima samo sjajan izvor svjetlosti) prođe kroz film, pojavi se trodimenzionalna slika izvornog predmeta. Trodimenzionalnost takvih slika često zna biti zastrašujuće uvjerljiva. U stvari, možete hodati oko holografske projekcije i promatrati ju iz različitih kutova, jednako kao što biste promatrali i pravi predmet.“
No, odakle nekome zamisao da je svijet baš holografska projekcija? Odnosno, kako je netko došao na ideju da stvarnost usporedi s holografskim modelom?
Talbot daje odgovor i na to pitanje: „Zagonetka koja je u samom početku navela Pribrama na put prema formulaciji svojeg holografskog modela bilo je pitanje kako i gdje je u mozgu pohranjeno sjećanje. Ranih četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada ga je počela zaokupljati ova tajna, općenito se smatralo da su sjećanja smještena u mozgu. Prevladavalo je uvjerenje da je svako sjećanje koje osoba ima, kao što su sjećanja vašeg zadnjeg susreta s bakom, ili sjećanje mirisa gardenije koju ste pomirisali kada ste imali šesnaest godina, smješteno negdje u stanicama mozga. Takvi tragovi sjećanja nazvani su engrami i premda nitko nije znao od čega je engram napravljen – je li to neuron ili možda čak posebna vrsta molekule – većina znanstvenika bila je uvjerena kako je samo pitanje vremena kada će se to otkriti.
Kao mladi specijalizant neurokirurgije, Pribram nije imao razloga sumnjati u Penfieldovu teoriju engrama. Međutim, tada se dogodilo nešto što je zauvijek promijenilo njegovo mišljenje. Godine 1946. otišao je raditi s velikim neuropsihologom Karlom Lashleyjem u Yerkes laboratorij
biologije primata, koji se tada nalazio u Orange Parku na Floridi, Lashley je više od trideset godina bio u stalnoj potrazi za neshvatljivim mehanizmima odgovornima za sjećanje, i tamo je Pribram mogao iz prve ruke svjedočiti plodovima Lashleyjevih napora. Zapanjujuće je bilo to da Lashley ne samo da nije uspio pronaći bilo kakav dokaz postojanja engrama, nego je, štoviše, izgledalo da njegovo istraživanje kopa jamu pod svim Penfieldovim otkrićima. Ono što je Lashley napravio bilo je uvježbavanje štakora da izvode raznolike zadatke, na primjer da trče kroz labirint. Potom je kirurški odstranio različite dijelove njihovih mozgova i ponovno ih ispitao. Cilj mu je doslovno bio da izreže dijelove štakorskih mozgova koji sadrže sjećanje njihove sposobnosti trčanja kroz labirint. Na svoje iznenađenje, otkrio je da bez obzira koji dio njihovih mozgova izreže, ne može izbrisati njihova sjećanja. Često su motoričke sposobnosti štakora bile oštećene tako da su nespretno teturali kroz labirint, ali čak i kada su veliki dijelovi njihovih mozgova bili odstranjeni, njihova sjećanja uporno su ostajala nedirnuta.
Za Pribrama su to bila nevjerojatna otkrića. Ako su sjećanja pohranjena na određenim mjestima u mozgu slično kao što su knjige pohranjene na određenim mjestima na policama knjižnice, zašto Lashleyjeve kirurške akrobacije nisu imale nikakav učinak na njih? Pribramu se činilo da je jedini odgovor na to pitanje taj da sjećanja nisu smještena na određenim mjestima u mozgu, nego su na neki način razastrta ili raspodijeljena kroz cijeli mozak. Teškoća je bila u tome što nije poznavao nikakav mehanizam ili proces koji bi mogao razjasniti takvo stanje stvari.
Unatoč sve većem broju dokaza o tome da su sjećanja raspodijeljena, Pribram još uvijek nije znao kako bi mozak mogao izvesti takav, naizgled čudesan pothvat. Tada ga je – sredinom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća – članak objavljen u časopisu Scientific American, koji je opisivao
prvu konstrukciju holograma, pogodio kao munja. Ne samo da je koncepcija holografije bila sjajna, nego je, štoviše, ponudila rješenje zagonetke s kojom se mučio.“ Možda se netko pita zašto je važan taj pokus pomoću kojeg se ispostavilo da su sjećanja razasuta cijelim mozgom, (iako bih rekao da su sjećanja pohranjena u svakoj našoj stanici) i kakve to veze ima s hologramom. Ima direktne veze, i to zbog jedne zapanjujuće osobine holograma. Naime, prilikom rezanja holografskog filma na manje komadiće ne dobijete izdvojene fragmente kao što bi bio slučaj s običnom fotografijom nego svaki izrezani dio sadrži sve informacije zapisane u cjelini! Dakle, ako imate holografsku sliku jabuke, pa razrežete film na deset dijelova, na svakom će se dijelu pojaviti slika cjelovite jabuke.
Dakle, ako je cijeli svijet hologram, tada ispada da on zapravo ne postoji u onom smislu u kojem ga mi doživljavamo, nego je u svojoj biti skup interferencijskih uzoraka koji čekaju lasersku zraku da ih animira. Mi obično mislimo da se život odvija po nekom zadanom pravocrtnom slijedu i da smo mi u njemu tek sporadični faktori. Međutim, misao koja me fascinira je ta da život zapravo ne postoji kao nešto unaprijed zadano i određeno, nego da je naša svijest ta koja ga stvara i pokreće! To na prvi pogled zvuči nebulozno, ali ako malo dublje razmislite o tome, ima itekako smisla.
Ako podrobnije promotrite ono što zovemo stvarnošću, uvidjet ćete da ona doista nalikuje na kompleksnu video igricu pohranjenu na divovskom DVD-u. Video igrica sa svim svojim informacijama nalazi se spržena na disku. Kad disk stavimo u Playstation i stisnemo tipku za paljenje laserska zraka pada na disk i očitava informacije koje pretvara u pokretnu sliku koja se projicira na televizijskom ekranu. Sve dok se disk vrti i dok zraka očitava informacije, radnja u igrici se nastavlja. Međutim, onog trena kad ugasimo Playstation, stvarnost igrice kao takve nestaje i ona opet postaje tek skup beživotnih informacija zapisanih na nekom disku! Zanimljiv koncept, zar ne? I dok je većini taj koncept jasan u primjeru Playstationa, malo tko ga je doista spreman primijeniti na našu stvarnost. Ali sličnosti su i više nego očite. Ako se koristimo tehnološkom terminologijom, tada je naša svijest laserska zraka koja očitava podatke na disku koji predstavlja našu stvarnost! Meni je to doista revolucionarna ideja jer smo naviknuti misliti da život postoji kao takav bez našeg utjecaja i da se jednostavno pravocrtno odvija. Zapravo, uvjetovani smo na mnogo načina da uopće i ne istražujemo druge opcije, niti se ikada pitamo je li moguće nešto za što nam sugeriraju da je samo teorija. Je li naš život doista sličan disku koji se vrti u Playstationu? Svakim sam danom sve više svjestan da je to istina, samo je, za razliku od igrice, mnogo zamršeniji, sveobuhvatniji i bogatiji. Zapravo, kad malo bolje razmislim, više je sličan online igricama, jer dopušta da više igrača svojim međudjelovanjem ‘kreiraju zajedničku stvarnost’ unutar igrice. To je, kao što Icke kaže vrsta holografskog interneta, što donja slika vjerno dočarava.
Nekako mi se čini da je rasprava o ovakvim temama gotovo nemoguća bez reference na Star Trek, jer se u Star Treku vizualno dočarava ono što bi inače bila samo teorija. Ponekad mi se čini (ma gotovo sam siguran) da Star Trek zapravo uopće nije znanstveno-fantastična serija, nego poruka iz ‘budućnosti’ u našu ‘sadašnjost’ s obzirom na naprednu tehnologiju i koncepte koji se u njoj obrađuju. Oni su već osamdesetih godina baratali pojmovima kao što je holodek! To sigurno ne može biti slučajno, i zasigurno se nije pojavilo samo u umu Genea Roddenberryja. On je na neki način imao pristup tom ‘višem’ znanju, u kojem god obliku. The Next Generation je možda jedini serijal iz Star Trek franšize koji se toliko često i opsežno bavi stvarima o kojima ovdje govorim. Primjerice, u epizodi „A ship in a bottle“ (Brod u boci), Data je u holodeku pokrenuo svoj „Sherlock Holmes“ program u kojem mu je glavni neprijatelj profesor Moriarty. Uglavnom, nakon što je završio sa slučajem, Data izlazi iz holodeka i možete vidjeti kako cijela soba u kojoj je bio nestaje i zamjenjuje ju ona crno-žuta konstrukcija holodeka. Međutim, nekoliko trenutaka kasnije, iz praznog prostora holodeka materijalizira se profesor Moriarty. On od Picarda i posade zahtijeva da mu podare život izvan holodeka jer je shvatio da je bio svjestan protoka vremena i da je prema tome živo biće. Picard i ekipa su u šoku i pokušavaju mu objasniti da je on hologram koji može postojati jedino unutar holodeka, i da bi mu to demonstrirao, Picard uzima knjigu iz holodeka i baca ju kroz vrata u ‘stvaran’ hodnik broda prilikom čega ona nestaje. No, na iznenađenje svih prisutnih, Moriarty izlazi iz holodeka i ostaje u svom dotadašnjem obliku bez dematerijalizacije. Na kraju se ispostavilo da je Moriarty nekako uspio stvoriti holodek unutar holodeka, a da Picard i Data koji su jedini od posade ostali zarobljeni u tom holodeku toga nisu bili svjesni! Moriarty je također zahtijevao da mu ožive i njegovu ljubav iz holodeka i dovedu ju na Enterprise. Kad su sve to ispunili, Moriarty je zatražio od Picarda da mu dopusti da napusti Enterprise, na što Picard isprva nije htio pristati, ali je popustio nakon što je Moriarty uspio preuzeti kontrolu nad brodom. Ali ono što je najveća fora u cijeloj epizodi je to da vidite Moriartyja i njegovu ženu kako odlaze iz hangara u šatlu i mislite si da je sve to stvarno, da bi već u sljedećoj sceni vidjeli Datu kako iz holodeka vadi taj neki hard disk u obliku kocke na kojoj je pohranjen program koji je Moriarty stvorio. Uglavnom, nakon što Data objasni što se zapravo dogodilo, Rikker zabrinuto pita Picarda koliko će potrajati prije nego što Moriarty shvati da su ga nasamarili. Picard mu neobavezno odgovara da u toj kocki postoji memorije dovoljno za nekoliko života i da će Moriarty vjerojatno i umrijeti prije nego shvati što se dogodilo. Svi se međusobno pogledaju, a na kraju Picard pogleda oko sebe i uz zagonetni smiješak kaže rečenicu koja je toliko fascinantna da u trenutku rastegne vaš pojam stvarnosti. A ona glasi: „Tko zna, možda je sve ovo samo program unutar slične kocke koja stoji na nečijem stolu“, nakon čega serija završava. Stvarno, trebali biste pogledati tu epizodu, kao i ostale koje ću opisati.
Dakle, iz ovog primjera (dobro, znam da to nije primjer u ‘pravom’ smislu te riječi:D) se vidi da ‘stvarnost’ nije tako čvrsta kakvom se čini. Ono što nam daje osjećaj ‘stvarnosti’ su takozvani zakoni unutar kojih ona funkcionira. Iako se to može činiti prilično fiktivnim i nama u praktičnom smislu zanemarivim, ‘stvarnost’ nije ‘stvarna’!:D Dok igrate igricu, vi se poistovjećujete sa svojim likom i čak reagirate na stvarnost u njegovom svijetu. Ako se zaleti u zid, vi ćete se trznuti, još će vam joystick dodatno dočarati i pojačati osjećaj stvarnosti tog udarca. Također, ako se vaš lik zapali on će reagirati urlanjem od boli i tražit će način da ugasi vatru. I dok su njegove reakcije uvjetovane programom, vi koji to promatrate sa strane, znate da ništa od svega toga nije ‘stvarno’, onako kako biste vi to doživjeli u ‘stvarnom’ svijetu. I dok u njegovom svijetu jednako vladaju zakon gravitacije i prividna čvrstoća, to su sve samo informacije na disku koje određuju da li će to nešto biti čvrsto ili privlačiti tijelo prema zemlji. E sad, svima koji su barem jedanput igrali igrice jasno je da se pravila mogu zaobići, i to putem kodova za varanje, tzv. cheat codes! Nakon što ste ukucali kod, vaš lik sad može letjeti, pucati iz svih oružja, prolaziti kroz zidove, pojavljivati se na udaljenom mjestu gotovo trenutačno i sve što još možete zamisliti. Naizgled nemoguće, ako smatrate da su pravila i zakoni po kojima igrica funkcionira zadani i nepromjenjivi. Ali naravno, vi znate da igrica kao takva nije stvarna i da je sve moguće! Koji koncept!! I tako, dok za vrijeme igrice mislimo da je sve moguće, u ‘stvarnom’ životu mislimo da sve nije moguće. Fascinantno, zar ne. I jeste li primijetili da stalno pojmove ‘stvaran’ i ‘stvarnost’ stavljam u navodnike i poigravam se s njima? To je zato što oni doista postaju iluzorni kada jednom uđete u bit svega ovoga i gotovo da ne možete razlikovati što je, a što nije ‘stvarno’. Pojmovi kao što su udaljenost su stvarni jedino za vas kao promatrača sa strane, ali ne i za vas kao svijest u pokretu. Zapravo, postavlja se pitanje postoji li uopće pokret kao takav. Evo vam jedan primjer. Nedavno, prilikom trčanja usmjerio sam pogled između svojih stopala, između tenisica. I ono što sam imao prilike za vidjeti je to da se istovremeno tlo pod mojim nogama kretalo poput pomične trake u teretani!! No već idući tren, kad sam pomaknuo pogled na svoje tenisice, tlo je i dalje bilo nepomično a ja sam imao dojam da ponovno trčim. Kad sam nekoliko puta ponovio to mijenjanje perspektive, pogodila me jedna neočekivana spoznaja: Hej, pa jel ja uopće trčim ili mi samo tlo prolazi pod nogama?! To se može činiti kao bedasto pitanje, jer svima je jasno da se ja zapravo krećem, međutim to je doista jedno značajno pitanje nad kojim se treba zamisliti. Tko se kreće, ja ili svijet oko mene? Nevjerojatno je da mi je dojam nepomičnosti svakim trenom postajao sve jači, sve ‘stvarniji’, a osjećaj da se krećem je svakim trenom sve više blijedio. Probajte, bitno je da dok trčite, ili hodate, usmjerite svoj pogled na područje između vaših stopala i da vam oči ne bježe za tlom koje se nalazi ispod vas. Taj uvid mi je nametnuo još jedno pitanje: Kako znam da je ono što vidim sto metara ispred sebe zapravo stvarno? Kako mogu doista biti siguran da to postoji i da ću doista naići na tvrdo tlo pod nogama? Možda se ja zapravo nisam ni pomaknuo s mjesta, nego je svijest ta koja je putovala, ili barem oživjela dojam putovanja?! Kad počnete razmišljati u tim okvirima, stvarnost doista postaje tanka i prozirna i nekako vam se čini da se doista sve sastoji od misli! Počinjete prozirati tu energetsku juhu interferencijskih uzoraka.
Na kraju svog tog promišljanja postavlja se pitanje: „Pa dobro, što je onda uopće stvarno?“ Koliko sam uspio zaključiti, smatram da je jedino svijest stvarna u pravom smislu te riječi. Svijest koja je podijeljena u beskonačno mnogo malih dijelova svjesnih sebe s jedinstvenom percepcijom, što daje draž cjelokupnoj kreaciji. Kao što film „Koji kurac uopće znamo“ teatralno započinje riječima: „U početku bijaše ništavilo… nabijeno beskonačnim mogućnostima… od kojih si ti jedna!“
Hologram je tu da bismo kroz kontekstualno polje mogli smisleno iskomunicirati i doživjeti ono što kao čista svijest ne bismo bili u stanju, ali on sam nije ni izdaleka tako čvrst i zadan kako se čini, ali o tome više u nastavku, kojeg ću, nadam se, uskoro objaviti!
Comments are closed.