Točka

 Riječi nisu niti pune niti prazne, imaju moć pokrenuti nešto što ih kasnije nadrasta.
Riječi mogu iskriti, mogu biti prazne kao limenke juhe.
Sjećam se nekakve ljepote bivanja čovjekom. Gledati.
Sjećam se žedne Volje za razotkrivanjem ljepote svemira.
Prisjetim se povremeno tek te tražene ljepote, a nekoć je bila sve dobro što sam imao,
jer sam bio dovoljno siromašan. Bio sam bogat u nastojanju da pronađem istu vrstu
kozmičke božanske ljepote u svim stvarima. Zato sam pokupovao mnogo knjiga koje sada
dijelim i prodajem istom antikvarijatu za 20 posto cijene. Neka lete u opticaj.
Sada pripadaju novoj liniji otpora.
Imao sam nekoć veliku glad za znanjem – tako sam mislio. Kopao sam po filozofiji, religiji,
psihologiji, književnosti, fizici, umjetnosti, biologiji, bibliji. Pio sam crno vino i listao mirisne
listove knjiga. Katkad bih se uzdigao iznad riječi, vidio svjetlo, tresnuo dolje na tlo, ispod riječi.
Mislio sam da tražim ISTINU. Istinu o stvarima. Htio sam objediniti svo znanje i pokazati sebi,
pa i svima, da ono potječe i doista jeste, ukoliko je pravo, objedinjeno! Dolazi iz istog izvora.
Svi govore jedno. I svi govore isto, zapravo. Kao da sam nazirao sustav koji mogu otkriti,
a koji sada vidim da je oduvijek razotkriven i nalazi se iza knjiga, u dubini zvijezde našeg srca.
Htio sam pročitati sve što je čovjek napisao na listove i tiskao u svijetu Zemlji kako bih mogao
nedvojbeno dokazati: vidite li? Sve je jedna Sila. Sve je Božansko. Ne vidite li?
Pa evo vam moja knjiga, u njoj su sve knjige svijeta. Napisao sam je sada kada sam sve
otkrio i dokazao; u toj knjizi je SVE. I ono je doista onako božansko kako sam predosjećao
 da jeste. Ovdje je svo, svo znanje i sve, sve knjige, sve do zadnje. Svi spisi, sve sveto
i ono što ga prezire.Sva mudrost i sav pompozni intelekt. Sve dalekosežne ideje i kozmologije,
sve čovjekologije i antropomorfizmi. Teologije.
Početak i kraj su napokon završili svoj krug i ja sam potpun.
No nema dovoljno knjiga na svijetu, nema dovoljno crnoga vina niti dovoljno mjesta u mojoj glavi,
želudcu, krvi i mojoj volji – a da idem ovim putem dalje. Dokazivati svoje slutnje sebi? Gotovo je.
Sada imam lakši zadatak. Sada bez vina i sa svega nekoliko knjiga trabam samo…
trebam samo pomoći promijeniti tijek zemlje i svemira zajedno sa njom. To je i vaš zadatak.
Mnogi to znaju. Znam sada dovoljno duša koje su to shvatile i koje dolaze i odlaze i kušaju
plodove zemlje kako bi ju zavrtjeli brže i brže, natrag u zenit, natrag u biologiju biblije.
Natrag u slobodu bez riječi. Natrag Bogu sebi.
Znam napokon odakle potječe ljepota koju sam tražio čitav život, koji nije niti mali dio maloga
dijela života, a čini mi se ”sav”. Kao tisuće snova rasipanih po niti mojeg uma gdje osjećaji
prerastaju granice kao korov za pljeviti. Išao sam svojedobno u sve te safarije, bockao sam
lava u svojem lomljenom srcu, samo da bi osjećao, osjećao, osjećao – osjetio bljesak, te ljepote
koju sam nalazio u vlatima trave, u knjigama o teorijama i u riječima koje su dozivale i priznavale
božansko porijeklo svega što je slijepo i lijepo i svakog umorstva i odgoja na svijetu.
Ja jesam mali krug maloga kruga, ali sam isto tako i točka. A točka je vječna. Točka je vječna i ona
može vidjeti čitavi krug, a krug je sve što može biti. I nema vremena za žurbu, niti ga ima za traćenje.
Moj čovjek u meni je samo ljud i on vidi da je vrijeme za vrijeme za vrijeme za činiti činiti činiti,
a točna u meni zna, uvijek je vrijeme vrijeme vrijeme. Uvijek. Zato se može žuriti ili stajati.
Kao da je svejedno. No čak ni čovjeku koji poima narav svemira i boga nije svejedno, ne posve,
ne posve o tome hoće li se duše probuditi i krenuti doma!? Propasti ne mogu, ali mogu propadati
dugo dugo dugo dugo, a je li to ono što žele?! Budi volja – ne moja, ne moja.
Ljepota u višnjama mojega djetinjstva, mojih nevinih snježnih snjegova i moje ushićenosti životom.
Moja potreba da proždirem ljepotu i u konačnici, da budem ljepota sama – tu su.
One su dvotočke moje točke koja je sve. One teže, iščekuju i slave nabrajati svaku vlat trave,
svaku vlas kose djeteta i žene, svaku zvijezdu i svaku česticu supernove koja sadi nove biljke
na madagaskaru galaksija rasutih baš kao i zvijezda!
Endmeski svemiri su ono što sam htio vidjeti, što sam htio usmjeriti, odgajati.
Endemski svemiri na putovanjima kroz Boga, na tepihu ljubavi kao Aladdin i tisuću i jedna ljubav i prijatelj.
Moja duša tjerala je moj um i srce u velike i naporne boli traganja za ljepotom.
I sve je bilo endemsko, endemično. Zjenice očiju, šarenice očiju – ima li veće čarolije
igdje u čitavoj kreaciji?!
Ima, riječi,
ima, šutnja,
ima, zelena travnata ravan,
ima, višnja mojega djetinjstva,
ima, svjetlost svijeće na listu svete knjige, svake knjige, prst na listu,
bestjelesno svijetlo, bestjelesna crtica i točka!
U meni je ipak sva ljepota!!! Je li to moguće? Knjige i vlati trave i višnje svi oni vraćaju meni
moju ljepotu koju sam tražio u njima! Ona mora biti tamo, mora biti tamo i mora da se teži i želi
prepoznati u milimetrima i nanometrima čitavog stvorenog i nestvorenog – madagaskarskog stvaranja!
Mora biti nasilja koje uništava ljepotu i koje nas pretače iz uvjetovanoga svijeta
u neuvjetovanja pitanja, identitet koji nije uvjetovan i koji nema ratovanja u sebi i sa sobom.
Naš rat potiče nas na pitanje o vječnome miru, aktivnome miru, ne o okončanju muke već o
vječnoj radosti i istini vječne radosti!
Pođimo skupa, dovedite mene sebi, sebe meni, sebe sebi – naći ću vas tamo!
Neka ove riječi budu pozivnica na madagaskarsko vjenčanje sviju nas koji plutamo po ovim
endemskim vrtlozima, galaksijama i svemirima kako bi se vratili točci, Krishni, Radhi,
kako bi bili što i jesmo, sveopća posebnost, sveopća milost. Ciklus i završetak i početak i završetak.
Om.
Robert Marinković

Comments are closed.