Karakter kao sudbina

Vaš karakter postaje vaša sudbina, točnije, naš karakter donosi nam njegov vlastit usud. Karakter je doista naše lokalno područje uzročnosti.

Karakter se itekako može mijenjati. Čak štoviše, čvrsto vjerujem ukoliko čovjek napreduje, da zapravo otkriva i razotkriva, a time nužno i mijenja svoj karakter. Nadograđuje i raštimava svoju natalnu kartu.

Karakter se naoko mijenja, dok uistinu, on je izvoran, ali zbog linernog vremena njegovo razotkrivanje i oblikovanje djeluje kao mijena. Kao i sunce koje naoko šiba po nebu dok je doista nebo ono koje šiba oko sebe vječito se vraćajući suncu.

Naš karakter naša je sudbina. Doista duboka i značajna izreka.

Naša razina svijesti ta je koja odražava naš karakter. Naš karakter, naša osobnost je kondenzat energije koji odašilje i privlači frekvencije, doživljaje i iskustva. Kvalitet našeg karaktera, naše frekvencije, naše razine svjesnosti gotovo je jedina stvar koju uistinu i doživljamo. Najviše od svega zapravo doživljavamo sebe. Objektivna stvarnost oko nas postoji, ali je debelo i znakovito filtrirana kroz naš ‘karakter’. Postoji ono što nazivaju kolektivna svijest, kolektivno nesvjesno, kolektivni san koji je nastao jer se neke stvari kod naših svjesnosti podudaraju i tvore tu finu eteričnu zajednicu plemena, država, zemlje ili ljudi. Sve ove stvari imaju utjecaja na naš život, to je nesumnjivo. Ali da je to jedini i presudni faktor svi bi smo bili u nepremostivoj zamci ili posve izrežiranom filmu bez šanse za slobodom i napretkom, pa čak i pravom spoznajom.

Vaš karakter vaša je sudbina.

Nesumnjivo većina nas ne može niti želi prihvatiti ovu istinu.

Imamo sasvim dovoljno svakodnevne boli bez da još svaljujemo odgovornost na sebe, iako upravo tamo pripada njezin najveći dio.

Život je kao jeka, ono što daješ to dobijaš natrag. Koliko daješ toliko i primaš. To je činjenica na velikom planu. Ovo se ne odnosi na banalni matematički reciprocitet koji neki ljudi očekuju od života tj. ljudi. Tako lako mali razum banalizira velike istine koje ga natkrivaju. Ne može razum uvidjeti smisao patnje i vlastitu odgovornost u patnji, kamoli brojne i više razine međupovezanosti koje kroje naš životni put i njegov doživljaj. To može osjetiti vlasnik razuma, a ne razum.

Vaš karakter postaje vaša sudbina.

Vaš život je reakcija spram Vas samih. Mi jesmo ”on”. Nismo odvojeni. Život živi vas onoliko koliko i vi živote život.

Vaš karakter, vaša energija sačinjena je od vaših uvjerenja i vrijednosti, vaših misli i osjećaja, vaših djela i nedjela. Zašto kriviti ono što ste došli nadići? Zašto huliti na križ koji smo postavili za podići?

Ponekad čak i male stvari znaju biti vrlo bolne, a ponekad one velike kao da riješimo sa iznenađujuće velikom lakoćom, ili se bar sa mnogo više snage suočavamo s njima. Naši potencijali znaju djelovati paradoksalno. Volim paradoske, tako jasno pljucaju razumu u lice, dok se ovaj može osvetiti samo jednim lijepim stručnim terminom kakav je…”paradoks”.

Izjava kako smo sami odabrali svoje roditelje, svoju okolinu i svoj život (radi specifične svrhe trenutno potrebnog razvoja i iskustva) može lako i pogrešno biti smatran new age klišejem, dok je uistinu najstarija tj. vječna duhovna činjenica, samo iznova oživljena u literaturi i kolektivnoj svijesti ove majušne epohe.

Vaš karakter je vaša sudbina.

Konstantno zaboravljamo da svaku sekundu isijavamo misli i energiju u naš energetski prostor te oblikujemo iskustvo naredne sekunde, tjedna i godine zbirom sadašnjosti. Zaboravljamo i stojimo otuđeni od svojeg života. Život kao da živi nas, a mi reagiramo na ono što nam ”on” nudi. Teško je ostati stalno u doživljaju stvaraoca koji je istinit. Naš odnos i naša vibracija stvaraju naš doživlj života, a doživljaj života je zapravo sve što imamo i sve sa čime se suočavamo.

Također, uvijek zaboravljamo da imamo podsvijest, jednu vrlo moćnu, bogatu i ponekad nezgodnu stranu našeg bića koja ima veliki utjecaj na način koji svijest doživljava svoje iskustvo. Tko ne osvještava sadržaj svoje podsvijesti kroz neki oblik rada na sebi taj ostaje prividno posve u nemislosti sila vlastitog nesvjesnog sadržaja. Podsvjesni sadržaj također je dio našeg karaktera, kako i ne bi bio? Odakle dolaze svi iracionalni strahovi? Pa, mogu iz različitih mjesta, ali odgovor je skladišten ispod površine našeg svjesnog ja. Spoznaj samog sebe, rekao je Sokrat. Lijepa izreka za nešto što predstavlja višedesetljetni, više tisućljetni put. Zapravo jedini put koji postoji. Put koji jeste istina i život. Vaš put. Vi.

Vaš karakter je vaša sudbina.

Maha-avatar Sri Haidakhan Babaji rekao je, tko mi dođe sa sumnjom dat ću mu svaki razlog da sumnja, tko mi dođe sa ljubavlju dat ću mu više ljubavi nego je ikada mislio mogućom.

To doista jesu riječi Svemira. Takav je i život. Svi u konačnici nađemo upravo ono što tražimo. Svatko na suptilnoj razini stvara svoja samoispunjavajuća proročanstva. Tko je privučen intrigama svugdje nalazi intrige. Tko traži jednostavnost života ni to mu ne predstavlja preveliki problem. Oko promatrača.

Nezgodno je kad tvrdimo da želimo jedno, a naš život nam pruže nešto drugo. To je možda i najčešći slučaj. U današnje vrijeme već klišeiziran zakon privlačnosti i njegovi zagovornici posvetiti su puno vremena i truda prikazujući i ispravljajući upravo ovaj aspekt ljudske prirode. Mi smo nesvjesno fiksirani na ono što ne želimo.

Kaže se da je briga molitva za ono što ne želimo. Briga ili bilo koji sadržaj misli jeste ono što (ne svojom voljom?) odašiljemo kao našu frekvenciju. Uči nas se obratiti mnogo više pažnje na našu frekvenciju tj. sadržaj naših misli i posebice osjećaja.

Vaš karater je vaša sudbina.

Kakvi ste takav vam je i život. Ne samo događaji vašeg života, već lekcije vašeg života. Doživljaj života. Tko u ovo želi vjerovati? Sigurno ne netko tko je naučio vidjeti sebe kao žrtvu, netko tko je doživio razočarenja koja uvijek iznova proživljava i oživljava, netko tko je kronično nezadovoljan, netko tko želi jedno a ”dobiva” drugo. Manje više skoro nitko osim ljudi sa dovoljno kreativnim i ostvarenim životima.

Zašto je najveći index sreće pronađen u državama trećeg svijeta ili najsiromašnijim sredinama? Takve stvari više nisu ezoterija, ali su zanimljive. Dobar podsjetnik. Naime, ne trebamo živjeti etiopski skromno u glavnim gradovima svijeta, jer da nam je to svrha živjeli bi u Etiopiji. Također, nitko nije otok. Našim životom mi smo obvezani drugima, povezani i zavezani, sa svojim utjecajem te i sami pod utjecajem.

Neki avatari i učitelji jednostavno su rekli kako čovjek voli patnju, bira patnju, koristi patnju. I čini mi se, dok god čovjek sebi umišlja da pati to je -na jedan katkad i neuhvatljiv način- doista njegov izbor koji on oživljava i njeguje. Netko vidi most preko rijeke i vidi priliku za avanturom i predivnim pogledom, netko ga ugleda i nasmrt se prestraši, vidi objekt strepnje, rizika i vidi kraj svojega putovanja. Nisu svi izbori svjesni izbori. Neki strahovi postoje od mnogo prije nego smo se sposobni prisjetiti. Ali svi strahovi na žalost liječe se suočavanjem, što znači ulaskom u zonu nelagode. Tu je poligon rada na sebi; suočavanja. Tu se također nalazi patnja. Nekakvo oruđe koje smo odabrali, zacijelo više nesvjesno nego svjesno.

Vaš karakter je vaša sudbina.

Vaše misli postaju vaše riječi, a riječi jesu djela i postaju djela. Djela ili djelovanje je u doslovnom prijevodu karma; dobra ili loša, tj. ugodna ili neugodna. Naš karakter je uzročnik naše projekcije budućnosti. Kakve misli takav i život. Određenu razinu odgovornosti moramo pobrati. Neki imaju tegobne okolnosti života bez svijesti da su ih potpuno zavrijedili i odabrali(radi dobre svrhe) u prošlome životu i prije utjelovljenja.

Moje je žaljenje što mnogi ljudi koji imaju averziju na bilo što vjerskog karaktera propuštaju veliku duhovnu potporu i u konačnici njihova patnja se najčešće produbljuje, a pred sami kraj ovoživotnog putovanja očaj i tuga prirodna su reakcija na neodgovorena pitanja i besmisao koji vreba iza ovog stvorenog materijalnog svemira, ukoliko ga se motri bez njegovog šireg uporišta. Također, moje je žaljenja što je kršćanski nauk tako sirovo i sa velikim posljedicama kirurški odstranio esencijalno učenja o reinkarnaciji. Učenje koje je nekoć bilo dio ovog nauka i učenje koje tvrdokorni dogmatici odbacuju gotovo sa podsmijehom i alarmantnim krivovjerjem na umu. Učenje koje je izuzetno terapeutski, dalekosežno i mudro.

Također, čak i oni koji su iskusili dovoljno duhovnosti da nesumnjivo vjeruju u lanac života razvoja koji ih definira i sadrži dio uzročnosti svakog bića, čak i oni sa lakoćom mogu zlorabiti i banalizirati ovaj nauk.

Žrtva svojih djela koja ne poznajemo? Žrtva svoje karme. Žrtva nepoznatoga. Žrtva nečega dok smo bili netko ”drugi”? Jao moja karma, moj grijeh, moj zaborav, moja malenkost.

Vaš karakter je vaša sudbina.

Nekima je svakodnevnica dovoljno intenzivna i bolna, pa čak i uz svjesnost o potrebi traženja uzroka u samome sebi, odbijaju vjerovati da toliko događaja u konačnici ima poveznicu sa njima samima. Kamoli da smo uvijek direktno povezani. Jednostavno je previše toga da bi se osoba uopće željela zrcaliti u onome što vidi. Mnogo je ‘ružnoga’ koje ne želimo i ne možemo vidjeti u sebi, pa ga vidimo ‘izvana’ kao neprijatelje. Kao ružnoću. Dok god osobno doživljavamo tu ružnoću ona je naša vlastita. Mi se bunimo protiv nas i naše neosvještene niže prirode.

Mi se zrcalimo čim su nam oči otvorene. Jedino prodori duhovne vizije nadilaze zakon zrcaljenja. Veliku većinu vremena sve što vidimo su bljesci naše vlastite prirodne razine, svidjelo se to nama ili ne. Nemogućnost prepoznavanja sebe u svemu oko sebe zacijelo je zbog toga što nemamo dobar pregled cijelosti našeg karaktera, naše podsvijesti, naše daleke prošlost, te brojnih razina međupovezanosti. A katkada smo jednostavno egocentrično slijepi. Čuti da smo isti kao i netko tko nas izluđuje izluđuje nas još i više, a žalosno je kako promatrač može sa jasnoćom vidjeti ono što je nama samima pred očima skriveno.

Bilo je, jeste i bit će; Vaš karakter je vaša sudbina.

Oboje postoje i oboje se razotkrivaju.