Sreća

Govorio sam o tome da ne želimo biti sretni, ili točnije: ne želimo biti bezuvjetno sretni. Spreman sam na to da budem sretan ako budem imao ovo i ono, i ono treće.

Ali to je isto kao kad bismo svom prijatelju, ili Bogu, ili bilo kome rekli: “Ti si moja sreća. Ako te ne dobijem, odbijam biti sretan.” Kako je to važno shvatiti. Ne možemo zamisliti sreću bez tih uvjeta. Upravo tako. Ne možemo zamisliti sreću bez njih. Naučili su nas da svoju sreću polažemo na njih. Naučili su nas da uvjetujemo svojoj sreći, bit ću sretan kad kupim novi auto, bit ću sretan kad nađem partnera/partnericu, bit ću sretan kad nađem posao, bit ću sretan kad dobijem na lotu…itd.

Anthony de Mello

Dali ste se ikad zapitali, što je to sreća? Kada osjećamo sreću i zašto? Dali smo sretni zbog postignutih ciljeva,uvjeta, ili smo sretni zbog stanja uma, misli?

Ukoliko nam je život 98% nesretan, a 2%sretan, i u koliko se 100%  koncentriramo na ovi 2%, naš život će biti sretan.

A u koliko nam je život 98% sretan, a svega 2% nesretan, i u koliko se 100%  koncentriramo na ovih 2%, naš život će biti nesretan.

Sve je stvar uma/misli. Naše misli nas čine sretnima ili nesretnima, naše misli nas čine vedrima ili tmurnima, dobrima ili lošima,  zabavnima ili dosadnima …itd.

Sve je stvar uma.

Kako ni ova stvarnost ne postoji nigdje drugdje nego li u našim glavama/umu, (što je i dokazala kvantna fizika, ova stvarnost za koju mi mislimo da je vidimo postoji samo u našim glavama, van nje sve je frekvencija, valovi, vibracije, odnosno energija) tako ni sreća ne postoji u stvarima, postignućima, djelima, odnosno ispunjavanju zadanih,nametnutih normi, uvjeta… već u našem umu,nama samima.

Neka žena ispričala mi je jednom kako je, kada je još bila dijete, njezin rođak, isusovac, vodio duhovne vježbe u isusovačkoj crkvi u Milwaukeeju. Svaki nagovor započinjao je riječima: “Test ljubavi je žrtva, a mjera ljubavi je nesebičnost.” Krasno! Pitao sam je: “Da li biste željeli moju ljubav po cijenu moje sreće?” Odgovorila je: “Da.” Nije li to čudesno? Zar to ne bi bilo divno? Ona bi voljela mene po cijenu svoje sreće, a ja bi volio nju po cijenu svoje sreće, i tako bismo imali dvoje nesretnih ljudi, ali – živjela ljubav!

U jednoj terapeutskoj skupini koju sam vodio bila je prisutna jedna redovnica. Rekla mi je: “Imam osjećaj da me moja poglavarica ne podupire.” Upitao sam je: “Što želite time reći?”  Odgovorila mi je: “Moja poglavarica, provincijalka, nikada se ne pojavljuje u novicijatu u kojem sam ja magistra. Nikada. Nikada ne kaže niti jednu riječ pohvale.” Rekao sam joj: “Dobro, sada ćemo napraviti jedan mali igrokaz. Zamislite da poznajem vašu provincijalku. U stvari, zamislite da točno znam sve što misli o vama, i kažem vam (igrajući ulogu provincijalke): ‘Znaš, Mery, nikada ne dolazim u novicijat zbog toga što je to jedino mjesto u provinciji koje je bez poteškoća, gdje nema problema. Znam da si ti tamo poglavarica i da je zato sve u redu.’ Kako se sada osjećate?” Rekla je: “Odlično se osjećam.” Onda sam joj rekao: “Dobro, hoćete li sada, molim vas, izaći iz prostorije na minutu ili dvije. To je dio vježbe.” Nakon što je izašla, rekao sam ostalim članovima skupine: “Još uvijek sam njezina provincijalka, u redu?

Ova Mery, koja je izašla van, najgora je magistra novakinja koju sam ikad imala u cijeloj povijesti provincije. U stvari, nikada ne posjećujem novicijat zato što mi je teško gledati što radi. To je upravo užasno. Ali ako joj kažem istinu, to će samo pogoršati stanje u novicijatu, novakinje će još više trpjeti. Za godinu ili dvije dobit ćemo novu magistru koju sada pripremamo. Ove lijepe stvari koje sam joj rekla pomoći će joj u međuvremenu. Što mislite o tome?” Odgovorili su: “To je bila jedina stvar koju ste u tim okolnostima mogli učiniti.” Zatim sam pozvao Mery natrag u skupinu i pitao je da li se još uvijek osjeća odlično. “O, da”, reče ona. Jadna Mery! Mislila je da dobiva potporu, ali bila je u krivu. Problem je u tome što većinu onoga što mislimo i osjećamo stvaramo u svojoj glavi, uključujući i to da nam drugi pomažu.

Mislite li da pomažete ljudima zato što ste u njih zaljubljeni? No, moram vam priopćiti jednu vijest. Nikada u nikoga niste zaljubljeni. Zaljubljeni ste samo u svoje predrasude i nadobudne ideje o toj osobi. Uzmite si minutu vremena da razmislite o ovome: nikada ni u koga niste zaljubljeni, zaljubljeni ste u svoje mišljenje o toj osobi.

Prestajete biti zaljubljeni kad se promijeni vaše mišljenje o osobi u koju ste zaljubljeni, zar ne? “Kako si me mogao iznevjeriti kada sam ti toliko vjerovao?”, kažete nekom. Jeste li mu zaista vjerovali? Nikada nikome ne vjerujete. Ostavite se toga! To je samo jedan od načina na koji vam vaše društvo ispire mozak. Nikada nikome ne vjerujete. Vjerujete samo svom mišljenju o toj osobi. Zašto se onda žalite? Činjenica je da u stvari ne volite priznati da vam je prosudba bila slaba. To vam baš ne laska, zar ne? Zato radije kažete: “Kako si me mogao iznevjeriti?”

To je, dakle, to: ljudi u stvari ne žele odrasti, ne žele se mijenjati, ne žele biti sretni

O čemu razmišljate?

Život je gozba, ali, na žalost, mnogi ljudi umiru od gladi. O tome, zapravo govorim. Ima jedna zgodna priča o ljudima koji su bili na splavi, blizu brazilske obale, i umirali su od žeđi. Nisu imali pojma da je voda na kojoj su plutali slatka. Rijeka se s takvom silom ulijevala u ocean, da je slatka voda u njega probijala više kilometara, tako da su imali slatke vode tamo gdje su bili, ali nisu imali pojma o tome. Na isti način smo i mi okruženi s radošću, srećom i ljubavlju. Većina ljudi o tome nema pojma. Razlog: isprani su im mozgovi. Razlog: hipnotizirani su; spavaju. Zamisli mađioničara koji na pozornici hipnotizira nekoga tako da ta osoba vidi ono čega tamo nema, i ne vidi ono što je tamo. U tome je stvar. Probudite se! Ne oplakujte svoje grijehe. Zašto da oplakujete grijehe koje ste počinili spavajući? Hoćete li plakati zbog nečega što ste učinili pod hipnozom? Zašto se želite poistovjetiti s takvom osobom? Probudite se! Probudite se! Obratite se! Prihvatite novi duh. Prihvatite novi način gledanja na stvari!

Rekao sam vam da je prvo što trebate učiniti da se probudite, da se suočite s činjenicom da vam se ne sviđa kada vas probude. Radije ćete zadržati one stvari za koje, zato što ste hipnotizirani, mislite da su vam tako dragocjene, tako važne, tako važne za vaš život i opstanak. Drugo: shvaćanje. Shvatite da možda imate pogrešna mišljenja, i da ta mišljenja utječu na vaš život i od njega stvaraju takvu zbrku i da zbog njih ostajete spavati. Mišljenja o ljubavi, o slobodi, o sreći, i tako dalje. I nije lako slušati nekoga tko stavlja u pitanje ta mišljenja koja su vama postala tako dragocjena.

Ima zanimljivih studija o ispiranju mozga. Pokazalo se da ispiranje mozga počinje kada prihvatite ili “introicirate” neko mišljenje koje nije vaše, koje je tuđe. Smiješno je da ćete biti spremni umrijeti za to. Zar to nije čudno? Prvi test za provjeru ispranosti mozga i introiciranja uvjerenja i mišljenja je kada su ona napadnuta. Zabezeknut ćete se i reagirat ćete emocionalno. To je prilično dobar znak, nije nepogrešiv, ali je prilično dobar znak da vam je mozak ispran. Spremni ste umrijeti za neko mišljenje koje nikada nije bilo vaše. Teroristi i takozvani sveci prihvate neko mišljenje, cijelog ga progutaju, i onda su spremni umrijeti za njega. Nije lako slušati, posebno ako na neko mišljenje reagirate emocionalno. Čak i ako ne reagirate emocionalno, nije lako slušati, jer slušate u stanju programiranosti, uvjetovanosti, hipnotiziranosti. Sve što čujete vrlo često tumačite u okviru svoje hipnotiziranosti, uvjetovanosti i programiranosti.

Kao kad je jedna studentica koja je slušala predavanje iz poljoprivrede rekla: “Oprostite, profesore, znate da se u potpunosti slažem s vama da je najbolje gnojivo staro konjsko gnojivo. Da li biste nam mogli reći koliko bi konj morao biti star?” Možete li zaključiti odakle je bila ta studentica? Svi mi imamo svoje stavove, zar ne? I slušamo s tim stavovima. “Henry, kako si se promijenio! Bio si tako visok, a sada si puno niži. Bio si tako dobro građen, a sada si tako mršav. Imao si tako svijetlu kosu, a sada ti je tako tamna. Što se dogodilo s tobom, Henry?” Henry kaže: “Nisam ja Henry, ja sam John.” “O, i ime si promijenio?!” Kako možeš takve ljude naučiti da slušaju?

Najteža stvar na svijetu je čuti, vidjeti. Ne želimo vidjeti. Mislite li da kapitalist želi vidjeti pozitivne strane komunističkog sustava? Mislite li da komunist želi vidjeti ono što je dobro i zdravo u kapitalističkom sustavu? Mislite li da bogataš želi vidjeti siromašne?

Ne želimo gledati, jer ako bismo gledati, mogli bismo se promijeniti. Ne želimo gledati. Ako gledate, izgubite kontrolu nad životom kojeg tako nesigurno držite u rukama. I zato, da biste se mogli probuditi, ono što vam je najpotrebnije nije energija, ni snaga, ni mladost, čak ni velika inteligencija. Ono što vam je najpotrebnije je spremnost da naučite nešto novo. Mogućnost da se probudite razmjerna je količini istine koju možete prihvatiti bez bježanja od nje. Koliko toga ste spremni prihvatiti? Koliko toga što držite vrijednim ste spremni izgubiti, a da ne bježite? Koliko ste spremni razmišljati o nečemu što ne poznajete?

Prava reakcija je strah. Ali ne bojimo se nepoznatog. Ne možete se bojati onoga što ne poznajete, nitko se ne boji nepoznatoga. Ono čega se zaista bojite je gubitak onoga što vam je poznato. To je ono čega se bojite.

Primjerima sam pokazao da je sve ono što činimo obojano sebičnošću. To nije lako čuti, ali razmislite sada malo o tome, uđimo malo dublje u stvar. Ako se sve što činimo temelji na koristoljublju – svjesnom ili nesvjesnom – što onda mislite o svojim dobrim djelima? Što se događa s njima? Evo jedne male vježbe za vas: sjetite se svih dobrih djela koja ste učinili ili samo nekih od njih (dat ću vam samo nekoliko trenutaka.) Shvatite sada da zaista izviru iz koristoljublja, bili vi toga svjesni ili ne. Što se događa s vašim ponosom? Što se događa s vašom umišljenošću? Što se događa s onim dobrim osjećajima koji su vas obuzimali, koji su vas pratili svaki put kada ste učinili nešto za što ste mislili da je puno milosrđa? Sve je to splasnulo, zar ne? Što se događa s vašim dignutim nosom dok gledate svojeg susjeda za kojeg ste mislili da je tako sebičan? Sve se to mijenja, zar ne? “Ali, moj susjed nema tako istančan ukus kao ja”, kažete. Vi ste opasnija osoba, zaista jeste. Čini se da je Isus Krist imao manje poteškoća s drugom vrstom ljudi, nego s vašom vrstom. Puno manje poteškoća. Njegove poteškoće su počele kad se sukobio s ljudima koji su bili uvjereni da su dobri. S drugom vrstom ljudi, s onima koji su bili otvoreno sebični i znali su to, s njima, čini se, nije imao većih poteškoća. Shvaćate li kako je to oslobađajuće? Hej, probudite se! To je osobađajuće! To je divno! Osjećate li se potištenima? Možda da. Nije li to divno kada shvatite da niste ništa bolji od bilo koga drugoga na ovome svijetu? Zar to nije divno? Jeste li možda razočarani? Pogledajte što smo pojasnili! Što se događa s vašom samodopadnošću? Hitjeli biste si priuštiti dobar osjećaj, da ste bolji od drugih, ali vidite kako smo raskrinkali jednu zabludu!

*********

Sreća je naše prirodno stanje. Sreća je prirodno stanje male djece kojima Kraljevstvo pripada dok nisu zagađena i zatrovana glupošću našeg društva. Ne morate činiti ništa kako biste postigli sreću, jer se sreća ne može postići. Zna li itko zašto? Zato jer je već posjedujemo. Kako možete postići ono što već posjedujete? Zašto je onda ne osjećate? Zato što nešto morate odbaciti. Morate odbaciti svoje iluzije. Ne morate dodati ništa kako biste bili sretni, morate nešto odbaciti. Život je lak, život je radostan. Teške su samo vaše iluzije, težnje, pohlepa, nastojanja. Znate li od kuda dolaze te stvari? Iz poistovjećivanja sa svakakvim etiketama!

Sve je stvar izbora. Bez truda, bez rada, bez posla, bez uštedevine i novca.
Samo izbor, ovog trenutka, izmedu straha i ljubavi.