Istisnuta Istina

Ljudsko oko navodno percipira čak do 10 milijuna boja u svim njihovim nijansama. Naš govor ili jezik percipira ih jedva stotinu, ovisno o tradiciji. Ponaosob, čovjek ih može nabrojati svega nekoliko desetaka, dok umno(znanstveno) znamo za postojanje i mnogo šireg spektra EM zračenja od onoga koji pokriva majušnih 10 milijuna nijansiranih boja. Duh putuje mnogo dalje od ovih zračenja. Sve ovo su istine o bojama, pa iako istinite zasebno one pojedino kao da ostaju nepotpune.

Istina je roba neobične kvalitete. Možda ipak; istini je čovjek subjekt neobične kvalitete.

.
U ovome dobu kali yuge, najdubljoj materijalnoj kaljuži u koju smo zaronili, istina nam je svima postala dodatno strana. Ništa manje za one koji misle da rade na sebi, koji su duhovni ili duhoviti, te mnogi koji sebe nazivaju učiteljima; svi izuzev doista probuđenih duša koje se mogu brojati možda u desetcima na čitavome svijetu; svi – svi se opiru i sudaraju sa istinom. Bore se i nagađaju. To je upravo definicija ovoga doba i čovjeka u njemu! Kako su vodik i kisik upravo voda, tako su božanska duša i ljudski strah upravo čovjek.

.
Istina ima mnoge slojeve i mnoge razine. Istina činjenica, istina osjećaja, istina bivanja, istina skrivanja, istina koja je duhovna, istina samoga Boga. Sve su istine istinite, a opet, neke kao da se bore među sobom. Bezuvjetna ljubav je jedna od najvećih istina čovjeka kao božanskoga bića, a strah je jedna od najvećih istina čovjeka kao svjetovnog bića.

.
U ograničenome jeziku,
ograničenom umu,
ograničenom čovjeku,
ograničenoj dužini teksta

.
– o istini se piše pažljivo i jasno te sasvim sigurno – ograničeno.

.
Ovdje bih rado pisao o jednoj ‘nižoj’ razini istine, a koja se kad je zaživljena posve prirodno penje u visine, da se susretne sa onim višim istinama. Ta istina zove se iskrenost.

.
Bit ću vam iskren: Ja nisam iskren čovjek. Nisam uvijek potpuno iskren, jer nisam neustrašiv. Imam strahove. Samim time imam i brige. Baš kao i osoba koja sada čita ovaj tekst i gotovo sve one koje ga neće pročitati. Posve iskrena, posve neustrašiva osoba neće niti pisati ovakav tekst, niti će ga čitati sa svojeg zaslona. Ovo nije moraliziranje. Ovo su bjelodane činjenice.

.
No Jesu li? Čak ni to nisu činjenice, jer da bi bile morao bih se susresti sa sedam milijardi ljudi da mi zasigurno potvrde postojanje strahova u njima,a pretpostavljam kako čovjek koji ima iti malo straha ima također i okrnjenu iskrenost do određene mjere. Zbog straha štitimo sebe i ono za što se bojimo, u štićenju mi se skrivamo, u skrivanju mi tajimo, u tajenju mi lažemo. Ovo osjećamo kao potpuno prirodno, jer je gotovo nesvjesno, refleksno, kao i držanje za stomak kada nas zaboli ili grči.

.
Moj osjećaj sigurnosti u ovu činjenicu je ogroman, a opet nisam je iskusio, ne osobno. Osjećam je negdje u sebi i vjerujem da vrijedi za mnogo više od 99% ljudi. Jednim dijelom ovo niti nisu pretpostavke već stvari koje sam čuo, čitao, ispitao, usvojio i najbitnije od svega; prepoznao kao istinite u sebi samome i u svojim bližnjima; roditeljima, ženi, njenim roditeljima, susjedima,
poznanicima, klijentima, prijateljima, bivšim poznanicima, bivšim prijateljima, bivšim susjedima. Svi se plaše. Svi se plašimo. Svi sudjelujemo u istini svjetovnoga čovjeka, a ta istina je STRAH. Vidite,

.
Strah je istina. To je svjetovna istina.
Strah je iluzija. To je duhovna istina.

.
Na duhovnoj razini svi će reći i pisati o strahu kao posve iluzornome i lažnome. To je također istina. Istine o mnogim predmetima se znaju razlikovati na različitim nivoima, usporedite li ih djelovat će proturječno. Proturječja nisu puke besmislice(!!!) već samo barijere našeg razuma i našeg jezika koji je razumska konstrukcija. Možemo kriviti jezik, a možemo kriviti istine. Najčešće ljudi biraju između dvije istine, što znači da su odabrali ograničiti se i nisu u mogućnosti sagledati široku sliku. Ili je Isus sin božji ili nije. Ili smo svi posve isti ili smo različiti. Bog ili postoji ili ne postoji, ili je prisutan u svijetu ili nije.

.
Razum i jezik su često velike prepreke duhovnome rastu, jer se današnji čovjek toliko snažno poistovjećen sa njihovom razinom da odbija i najmanje neslaganje sa tom specifičnom, iako ograničenom razinom istinitosti; razumskom istinom. Naime, proturječja zbunjuju. Proturječja ljute. Proturječja odbijaju. Upravo zbog komično ograničenog razuma i jezika veliki dio zen budizma se sastoji upravo u izazivanju i ”ismijavanju” ove razine istine. Podsmjehivanje razumu i jeziku koji pokušavaju artikulirati iskustvo. Posebice iskustvo božanskoga. Zen obožava proturječja i ”besmislice”. Izuzetno dobro i bezbrižno pokazuje koliko može biti bezvrijedno mlataranje jezikom i piskaranje o duhovnosti.

.
Pisanje o duhovnosti srećom ipak ima nekakvu, makar i ograničenu vrijednost i svoje mjesto, u to sam se stigao uvjeriti iako povremeno posumnjam pa se vratim preispitati stvar. Kao što jednom rekoh: ne vjerujem riječima, ali jedino njima mogu pričati priče.

.
Strah kao svjetovna istina čovjeka jedna je od najbitnijih tema koje postoje u ljudskome svijetu. U to isto nemam sumnje. Koliko god moje mišljenje može biti sigurno za vas.

.
Volio bih Vas pitati, ili zamoliti da sebe prozovete o tome: koliko sebe smatrate ISKRENIMA, a pogotovo Vi koji kao i ja, pišete ili pričate ili se bavite nekakvim duhovnim temama i doživljajima i ”pothvatima”?!? Moram vam reći(iskreno?!) da nisam zadovoljan sa razinom svoje iskrenosti. Sretan sam što je veća nego što je bila prije nekoliko godina, ali… standard je također porastao. Što se više penjem neboder i sam raste. To je priroda prirode.

.
Često se bojim biti posve iskren, jer kao i gotovo svaki čovjek – imam strahove. I kada ih ne bih imao, kada bih uvijek osjećao da mi životno iskustvo ne bi bilo ni na koji način ugroženo bivajući UVIJEK izravno i besramno iskren prema sebi i drugima – tada bi vjerojatno mogao reći svima sve.

.
Velika i Dobra vijest(barem za mene) je da taj ideal (moći uvijek svakome reći sve) nije ideal kojemu bi u današnje vrijeme trebali težiti čak ni kada bi bili posve neustrašivi! Srećom, naša iskrenost bi trebala služiti još nekome, a ne samo nama i našim idealima. Trebala bi služiti svakome sa kime ste u doticaju. Potpuna iskrenost u današnje vrijeme nije za svačije najviše dobro. To ne mijenja i ne ispričava činjenicu da smo daleko premalo iskreni i da generalno, rijetko tko ima problem sa prevelikom iskrenošću. Znam da ima onih koji misle da jesu, iz mojega iskustva to su više ljudi koji javno iznose svoje kuknjave i nezadovoljstvo ili su pak netaktični sa drugim ljudima dok iznose svoja mišljenja o njima. Biti brbljav i otvoren ne znači isto što i biti iskren. Gotovo svi se sablažnjavaju od pomisli bivanja iskreno iskrenim, jer svatko vrlo dobro zna barem dio onih mračnih sjena što plutaju po njihovom zrcalnome jezeru, kao i tamne vlati trave što leluja sa njegovoga dna i dodiruje vam stopala kada se otisnete.

.
Postoje neka velika pravila koja sam prihvatio i naučio, ali još nisam posve primijenio. Srećom primijenio sam jedan osjetni dio. Taj dio se broji, ostalo će mi se morati nadodati s godinama koje dolaze.

.
Pravilo glasi: svoje mišljenje NIKADA ne daješ osim ako te se ono ne zatraži!
Zamislite sada svoje ”kave sa frendicama”! Svoje rasprave sa roditeljima. Svoje svađe sa partnerom/icom. Laprdanje i mudrijašenje dobilo bi posve nove tonove. Sjetite se koliko ponekada gladno i impulzivno iznosimo svoje veličanstvene sudove o drugome i drugima(posebice kad nisu prisutni) te nudimo rješenja, mišljenja, prosudbe, osudbe i planove djelovanja kada netko sa nama nešto podijeli. Ponekada, čini se, kao da bi na guzicu izašlo, zar ne? Srećom, ovoga smo blaženo nesvjesni  zaštićeni smo svojom jezerskom travom, svojim kelpom neznanja.

.
Postoje osobe koje sam u prošlosti iznevjerio, razočarao i izdao. Te osobe više nisu dio mojeg života, već moje prošlosti. Zatim, imam u svojem životu neke osobe koje su mene iznevjerile, razočarale i izdale. One također nisu dio mojega života već njegove prošlosti. Zanimljiva postavka, ono što sam dao to sam i primio, uvijek vam život da priliku da budete na oba kraja batine. Tu stoji lekcija. I ako ništa drugoga naučio sam da se jednom izgubljeno povjerenje i zapravo povreda slike koju smo imali o toj osobi i o ideji našeg odnosa jako teško može vratiti na svoje ili na bilo kakvo vrijedno mjesto. Ovo je moguće jedino ako iz nekog posebnog razloga(razlog je uvijek ljubav, a ljubav ne treba razlog, što znači da nam svima kronično fali ljubavi) jedan od dvoje ljudi odluči premostiti svoj ego i potpuno se razgolititi pred drugim, u apsolutnome riziku. Sa majušnim zrnom ponosa mogu reći; učinio sam ovo nekoliko puta. Sramotno priznajem, imao sam tisuće prilika kada to nisam napravio. Jedva ali ipak, uspio sam doživjeti djelić toga od nekoga drugoga. Većinom ipak ne.

.
Gotovo sa nikim od svih ovih ljudi(koje sam iznevjerio te onih koji su mene) nisam nakon ovih događaja bio potpuno i posve iskren ili primio potpunu iskrenost od njih u svezi svih događaja, osjećaja, strahova i odluka u prošlosti i još daljoj prošlosti gdje i kada je problem nastajao. Ovdje nije samo riječ o iskrenosti, već i o otvorenosti. Šutnja sama po sebi ne mora biti neiskrenost, ali u nekim uvjetima ona to svakako može postati.

.
Šutnja je zlato.
Šutnja je isto što i laž.
Dvije istine. Dva različita tajminga. Proturječje?
Zen 😉

.
Lakše je posve sahraniti ili ostaviti osakaćen odnos nego istupiti i biti posve iskren i otvoren. Neki možda misle da je izbiflati sve što nas muči i smeta(što isto zna biti teško ponekada) tijekom prošlosti isto što i biti posve iskren. To je možda tek pola priče. Gdje je vaš dio? Gdje je vaša tamna sjenka, vaši strahovi, vaše ljubomore, vaši ubodi u mraku i sitne laži, prešućivanja i ogovaranja i potajne ljutnje? Tko ovih nema u svome životu neka slobodno digne ruku. Bar ćemo znati tko je lažov. Gdje je vaše mračno priznanje?!? Kada ste posljednji puta čuli ili izrekli nekome u lice: ”da, bio sam u krivu. Oprosti, žao mi je, pogriješio sam. Reagirao sam iz svojeg straha. Moja ljutnja je moja potpuna nemoć, moj strah.”

.
Istina, ima onih koji su iskreniji od drugih. Ima onih čiji strahovi manji ili počivaju na drugim mjestima. Ima onih koji imaju načela i onih koji se drže nekih od načela češće nego drugi, ako ih imaju. Nismo svi jednako neiskreni, ali smo barem udruženi u pomanjkanju iskrenosti. Toliko je sigurno.

.
Postoje situacije gdje vaša otvorena iskrenost može duboko povrijediti osobu,a vama ne donijeti ništa. Postoje situacije gdje niste uopće pozvani iznijeti stvari koje znate drugoj osobi ili nekome koga ona poznaje, a opet dijametralno suprotno, postoje stvari koje tajite i prešućujete osobi a koje bi koristile izreći kako bi vaš odnos nastavio rasti ili kako bi uopće bio spašen. Oh , kada bi barem sve bilo crno-bijelo jel?! Kada bi barem svaka istina imala jednu primjenu i jednu razinu. Kada barem ne bi bilo toliko mnogo ranjenih ljudi i ranjenih umova i srdaca te kada i vaše i moje ne bi bilo jedno od njih!

.
Ima još jedno sveto pravilo u vezi izgovaranja istine, koje ako bi slijedili svijet bio bi mnogo ljepši, ono glasi: istina koja nije izrečena ljubazno nije istina i ne može kao takva biti viđena. Istina koja povrijedi nije istina vrijedna iskrenosti. Svaka istina može biti izrečena na način da ne ošteti drugu stranku. Informacija ju može raniti, ali način prenošenja je presudno važan. Zbog toga u situaciji gdje osoba nije svjesna nekih istina koje su nama dostupne treba se dobro preispitati hoće li unaprijediti tu osobu ili vaš odnos.

.
Da privedem ovu razinu iskrenosti bliže cilju: iskrenosti o kojima ovdje govorim prvenstveno se odnose na područje života gdje se (ne)odvažimo biti iskreni u stvarima koje nas povrijede. Istina je da se mi ljudi često osjetimo povrijeđenima ili uvrijeđenima. I mi ljudi često ne iznesemo pred oči našu povrijeđenost ili uvredu, već ju pohranimo, odlučimo odglumiti ravnodušnost ili neku drugu reakciju(često to i ne radimo sa predumišljajem), odlučimo stišati strasti, prešutjeti bol, gristi se iznutra, voditi dijaloge u glavi, nesvjesno se svetiti, zamjerati, ogovarati ili u sebi se ljutiti. Neki znaju provesti čitav život sa partnerom ili roditeljem, a da se ne dotaknu stvari koje ih žderu desetljećima.

.
Prvenstveno mislim na takvu iskrenost! Iskrenost u otvorenom izlaganju svojih povreda i zamjerki. Čak i ona (kao djelić svih razina istine) ima više aspekata koje treba uočiti:

.
– aspekt introspekcije oko toga što nas je i zašto točno povrijedilo i te kako to izreći. Zvuči banalno ali nije, mnogi ”nemaju pojma” te ne žele niti znati zašto ih neke stvari smetaju, a i kad znaju radije bi ih ogrnuli u nešto drugo nego priznali pravi razlog. Mnogima je mukotrpno i razmišljati što ih je točno i zašto povrijedilo. Zatim

.
– aspekt gdje morate priznati drugome da ste povrijeđeni, gdje otkrivate svoje slabe točke i svoju sjenu, pa

.
– aspekt gdje drugome priznanjem dajete sebi pravo da zamjerite, da priznate sebi i drugom da ste možda i sitničavi, hiroviti, osjetljivi, ranjeni, ranjivi, iskompleksirani. A tek iza ovog subjektivnog postoji i

.
– objektivniji aspekt, to zastrašujuće: što će ta druga osoba napraviti, misliti, reći, reagirati?!

.
Ovi aspekti svi odreda mogu biti donekle zastrašujući, a svi zajedno zasigurno daju osobi dobre razloge(strahove) zašto prešućivati i maskirati svoje osjećaje te zašto ne biti iskren.

.
Mislim da ovaj oblik istine vrijedi istražiti, a kad kažem istražiti mislim; pretresti odmah vlastite ”gaće” i preokrenuti pokoji kamen u svome životu, preispitati se i htjeti se odvažiti na veću iskrenost, veća priznanja sebi i drugome, na dublji odnos sa bližnjima, na prokleti zastrašujući rizik koji postoji tamo u očima tvojeg bližnjega, pa čak i onih koji su ti vrlo bliski, a nesvjesno ih vidiš kao prijetnju spram svoje manje laskave istine.

.
Ova razina istine samo je jedna mala razina među mnoštvom njih, ali… nismo li je zanemarili? Nismo li je pomalo kao zaboravili ovdje u moru transformacije svijesti, u traganju i težnjom za božanskom istinom, istinom iluminata, istinom besmrtne duše i cjepiva? Je li tako prijatelji, da je lakše koketirati sa uzvišenim razinama istine i govoriti ”sve je jedno”, ”strah je iluzija”, ”postoji samo sadašnji trenutak”, ”ljubav je sve što postoji” nego se spustiti malko niže i pokušati biti naprosto iskren sa svojim bližnjima? Pokušati ne prešućivati. Pokušati riskirati i upustiti se u praktičnu istinitost koja nam ponekada ulijeva strah pravo u kosti ili iz samih kostiju dolazi. Odvažiti se vidjeti i preispitati, priznati kakav je to muljeviti strah koji nas u tome sprečava. Nije li ljepše gledati u zvijezde nego počistiti malo svoj blatnjavi jarak iz kojega zveramo tamo gore? Kad bi bio malo čišći možda i ne bi morali toliko gledati u nebo, mogli bi zaviriti i ovdje, u sebe! Nije li tu mnogo puta veća hrabrost i izazov nego samo yogimnasticirati, meditirati, vegetarijanizirati, čitati duhovno štivo i u konačnici, pisati kolumnu o duhovnosti?!? Bogami je.

.
Pogledajmo u svoj strah. Svaka minuta budnoga iskustva prožeta je otkrivenjem istoga. To je ružno muljevito mjesto od kojeg odvraćamo svoj pogled. Što kada bi zagrabili rukom taj mulj i pljesnuli njime po obali našeg odnosa sa bližnjima? Tko bi umro? Što bi nestalo? Što bi ostalo?

 

Comments are closed.