Navezanosti

Čega niste svjesni. Kada postanete svjesni, oslobodit ćete se toga. Tu je, ali više ne utječe na vas. Niste više pod kontrolom te stvari, niti ste joj rob. U tome je razlika.
Svjesnost, svjesnost, svjesnost, svjesnost, svjesnost.” A. de Mello

Svi znamo što se dogodi kada djetetu najednom oduzmete lizalo ili igračku. Ne znamo možda svi kako je to dijete slika upravo nas. Nešto kasnije naš dječji plač, urlanje, ljutnja, tuga, gubitak i bol postanu malko bolje skriveni ili potisnuti, ništa više. Srećom i nesrećom po nas, mi jedva vidimo kolike i kakve su naše navezanosti. Tek poneka iskustva, ostanak bez nekih stvari, mjesta ili ljudi, grub i odbojan stav naspram nas – otkrivaju nam  nevidljive, a vrlo prisutne i čvrste spone čije povlačenje i kidanje uzrokuje veliku patnju i bol. To su tek one očite primarne navezanosti. Što je sa onim svakodnevnima koje niti ne primjećujemo, a koje nas definiraju i koje drže i vladaju našom slobodom kroz dioničko vlasništvo. Mi jesmo robovi svojim navezanostima, a one su mnogobrojne i slojevite.

Počevši od početka:

Život u fizičkom tijelu po svojoj definiciji je navezanost, a formiranje ega koji nas kao mentalni imunosustav štiti od svih fizičkih i psihičkih opasnosti, prirodan je čin nastanka čovjeka. Navezanost je nuspojava našeg postojanja i odrastanja u fizičkome tijelu, dodatno oformljena i ukorijenjena obiteljsko kulturološkim uvjetovanjem i odgojem. Iznimku predstavlja odgoj negdje u planinskim  hramovima ili sa šamanima, gdje vas se od najranije mladosti uči primjerom praktično zaživjeti božanske istine, kao u tibetanskom budizmu na primjer. Većini nas modernih kompjuterskih cappuccino zapadnjaka takav život izgleda gotovo izvan zemaljski. U neku ruku i jeste, jer cilj takvog odoja je otići k izvoru po završetku ovoga putovanja. Izvor je izvan Zemlje.

Navezanost je uvjetovana, naučena i usvojena lažna ovisnost. Jedina ovisnost koja nije lažna je ovisnost nedonošćeta te djeteta o bliskoj pažnji roditelja ili staratelja, jer ona uvjetuje fizičku egzistenciju, kao što ljubav u tih prvih godina uvjetuje mentalno i emotivno zdravlje. Navezanosti su, uzevši strogo, prirodan oblik psiho-patologije ljudi i društva, od ovisnosti o bliskoj povezanosti sa roditeljima nakon punoljetnosti sve do suptilinijih ovisnosti o ugledu, moći, statusu te konačnici duhovnom egu i utjecaju. Naša osobnost i osjećaj sebe formirane su faktorima naših navezanosti. Samim time i naše životno iskustvo svakodnevice. Veći broj navezanosti dijelimo sa našim bližnjima, ljudima koji su i sami poprimila odgoj u sličnim uvjetima; otac, majka, škole, društvo, mediji. Neke su pak specifično naše, a najveća razlika je u razini ili težini navezanosti. Gotovo svi smo recimo navezani, manje ili više, na naš posjed ma kakav god on bio. Vrlo rijetko tko ne bi imao nikakvu ovisničku reakciju da mu pokašate oduzeti njegovo vlasništvo, bio to stol iz kuhinje ili neka sitnica. To je priroda naše egzistencije. Neki pak, žele egzistenciju pretvoriti u slobodu i u život. Tu nastupa prepoznavanje i suočavanje sa navezanostima i njiihovoj iluzornoj naravi.

Na duhovnom putu ili putu osvješćivanja – suočavanje s njima još je više neizbježno, prisutnije i bolnije. Kidanje, osvještavanje i oslobađanje od navezanosti praksa je svakoga tko je ozbiljni duhovni aspirant. To je proces koji traje godinama, desetljećima, životima. Ako ima početak imat će i kraj.  Činjenica koja stoji iza toga kako nema mnogo istinski uznapredovalih duša upravo i jeste – u dubokim navezanostima. Najčešće na ugled i moći. Moć je naime svaka sposobnost polučivanja utjecaja na drugoga, i moć ima svatko od nas i svatko od nas ju je zlorabio mnogo puta, barem na manjoj skali. Budistički svećenici upravo zbog slobode od navezanosti žive vrlo asketski, bez žena, bez ama baš ikakvih posjeda, bez gotovo ijedne udobnosti, hraneći se pak jednom dnevno. Potpuno s one strane bilo kakvog osjetilnog uživanja. Naše ‘zapadnjačke’ navezanosti su te koje nam govore odmah iz prve da je takav život izuzetno težak, bolan, pa i užasan. Život bez ”sadržaja”?! Njihovo pak iskustvo, iskustvo sa druge strane, govori nam drugačije. Govori nam kako naše navezanosti postaju izvori i uvjeti naše sreće i nesreće, našeg nemira ili lagode. Drže nas u šaci. Kada nismo njihovi robovi tek tada možemo iskusiti punoću slobode i pružanja drugome.

Ako bi smo navezanostima označili sve ono u čijem ugrožavanju ili odsuću osjećamo gubitak, manjak sreće ili zadovoljstva tada dobivamo jasniju sliku na što smo sve navezani, točnije, proniknemo pitanje, na što uopće nismo navezani? Da nam netko sutra oduzme jednu od naših svakodnevnih igračaka, figura ili navika – koliko dugo bi smo osjećali gubitak? Sve dok neko vrijeme ne bi prošlo i vidjeli bi da ono što nam se činilo teškim i gotovo nemogućim, biva kao i sve drugo – iluzija!

Neke naše temeljne navezanosti su roditelji i roditeljska kuća. Ova navezanost seže u mnoge slojeve našeg duha, od fizičke, emocionalne do duboke psihičke uvjetovanosti. Ona je toliko raširena i svakidašnja da se smatra najnormalnijom. Meni se isto tako podrazumijevala. Onima koji nisu fizički više navezani na roditelje i roditeljsku kuću možda ostaje nenavezanost kroz oprost, toleranciju, prihvaćanje, samovrijednst kada su njihovi roditelji ili sjećanje na njih u pitanju. ”Svi koji misle da su produhovljeni neka odu živjeti sa svojim roditeljima na tjedan dana” šaljivo je istaknuo E.Tolle. Na taj način će uvidjeti koliko je navezan/a na stare obiteljske obrasce, traume, zamjerke, nerazumijevanja i ograničenja, na emocionalne reflekse. Vidjeti će koliko je doista tolerantan, opraštajući, nadrastao sebe, koliko je nedodirljiv (ne)prihvaćanjem i (ne)razumijevanjem koje je gotovo nužni dio generacijske razlike i kućanskog odgoja i očekivanja kojima robuje većina roditelja. Koliko je hrabar da bez straha izgovori sebe, a bez ljutnje jer nema navezanost na moguće nerazumijevanje. Vidjeti će koliko je blizu ili daleko od bezuvjetne nenavezanosti – na roditelje i sve što oni predstavljaju.

Navezanosti su također svi naši prijatelji i takozvani prijatelji, naši poznanici, kontakti, partneri i partnerice, kućni ljubimci, naš imidž, naš izgled, naši hobiji, predmeti u našoj sobi ili stanu, naš veličanstveni ukus u literaturi ili odjeći, filmu i glazbi. Također svi naši emocionalni ulozi kojih smo manje više nesvjesni. Sve naše navike i naše ovisnosti, naše su navezanosti. Meso, cigarete, kave, seks, filmovi, apsolutno sve bez čega ne možemo zamisliti svakodnevni život i uvjetuje naše raspoloženje i osjećaj zadovoljstva i identiteta – jesu navezanosti. Neke od njih su za nas konstruktivne, dok druge imaju u svom vlasništvu ovisnika koji nije toga niti svjestan. Prilično teška stvar za htjeti priznati. Sve bez čega mislite da ne možete, od muža do kompjutera, vaša je navezanost. Ako mislite da niste ovisni o nekoj supstanci/navici dajte si test od 40 dana bez iste. Toliko je potrebno da se navika oduči, iako psihička ovisnost i dalje može prevagnuti.

Meso je na primjer jedna od najvećih primarnih ovisnosti suvremenog svijeta koja prolazi nezapaženo kao takva. Neki misle da je u pitanju izbor ili ukus ili biološka odrednica. U pitanju je čista ovisnost kroz strah, lijenost, osjećaj lažne sigurnosti, navike i konformizma. Znam, jer sam to činio. I dokazalo mi se bezbroj puta da ”biologija” ima mnogo veze sa marketningom i propagandom, a ne sa izvornom predispozicijom. Nadalje, kad ogolite neke od fizikalnih navezanosti(meso, alkohol, cigarete, kava, seks) tada se počnete suočavati sa onim suptilnijima, podlijima; društvo i društveni mehanizmi, tuđe priznanje, tuđa viđenja, odgovornost i zlouporaba iste, duhovni ego itd. Riješiti se navezanosti ne mora značiti bezuvjetno se ostaviti nečega, već zbilja moći i biti u stanju ostaviti nešto.

Što je to bez čega vi mislite da ne možete?! Ljetovanja, vikend druženja, cappucino classic, seksa, tri obroka dnevno, čokolade, vašeg dijeteta, cipela? Možete bez svega. Najdublja istina je ta da je Bog jedino od čega ovisimo, naš zaboravljeni otac i majka, a Njega ne možemo izgubiti jer smo njegov neotuđivi dio. Onaj tko je ovo spoznao i osvijestio u srcu nije navezan ni što, bez obzira što i dalje može, ako želi, slušati glazbu, piti kavu ili redovno posjećivati roditelje. Objekti naše navezanosti nisu dobri ili loši, naša ovisnost o njima drži nas u vrtiću. Teško je pomiriti ovu činjenicu sa činjenicom našeg fizičkog postojanja, načinom našeg života, pa i samim životom na Zemlji u ovo vrijeme teškog svjetonazora koji vodi kraju svega svetoga i dobroga.

Jedina svrha ovoga što iznosim je da malo ili puno osvjestimo da je naš život velikom većinom sadržan od navezanosti koje, kao i sam život i naše tijelo, nisu izvor, uzrok ili istina onoga po čemu i za što postojimo. Navezanosti su iluzije koje su, kao i fizički svemir, vrlo uporne iluzije. One su naše navike i vlastiti strahovi, prirodni strahovi nastali životom i životnim iskustvom kroz fizičko tijelo i ljudsko društvo. Tekst prije ovoga ‘Strah od odbačenosti’ spominje formiranje jednog takvog straha koji nas uvelike definira i stvara veliku navezanost na roditeljsku figuru, točnije gubitak voljene osobe i projicira ju na gotovo svaku vezu koju imamo, prijateljsku ili ljubavnu. Prije svega, naše navezanosti onemogućavaju našu slobodu, naš dublji identitet, naš napredak ka višem jastvu.  Kidanje navezanosti znači direktno se suočiti sa strahom. Zamislite ne jesti meso 40 dana, zamislite ugasiti facebook profil, zamislite više nikada ne popiti kavu, zamislite godinu dana ne družiti se sa ljudima, zamislite biti okruženi osudom i odbijanjem od svih ljudi u vašoj okolini, zamislite živjeti samo na vodi mjesec dana, zamislite ne imati vaš krov nad glavom, zamislite biti nedužno optuženi na desetljeća zatvora i prisilnog rada te izaći i zatim širiti ljubav i toleranciju, kao Nelson Mendela. Zamislite, zamislite…

Svatko si ovo sam može dokazati. Treba mu volje i hrabrosti.

Istina je također takva da mi možemo bez gotovo svega, iako nam se čini nemogućim, a ono što bi morali pri tome žrtvovati je naš ego, naše tijelo boli, naše navike, naše ideje, naše ovisnosti, naš ponos, sliku o sebi… navezanosti! Morali bi smo, kako je već istaknuto u nekim predajama; umrijeti da bi živjeli. Navezanost na mišljenje drugih koje gotovo svi imamo jedno je od viših temeljnih oblika navezanosti koje sputavaju našu izvornu narav. Ako mislite da ste jedan/na od onih koji ne pate od ove navezanosti tada je šansa da je još niste niti osvijestili, počevši od puke osjetljivosti kad nas netko kritizira, proziva, (ne)pravedno optuži, ocrni ili pak, pohvali, laska, uzdiže, komentira, kad je naša slika na nečijem oltaru. Teško da postoji trocifreni broj ljudi na ovome planetu koji su se oslobodili ove navezanosti, potrebe da vlastitu vrijednost reflektiramo kroz evaluaciju drugih, bilo da su prolaznici ili profesori.

Osoba koja je potpuno u istini nema potrebu ni za kime, ni za čime – nama osjećaj gubitka, nema boli jer počiva u svjetlosti istine. Tek takva nenavezana osoba, bez ovisnosti i bez ahilove anatomije može drugome dati sebe. Sve ostalo je u većoj ili manjoj mjeri nesvjesno trgovanje, trzanje sitnih finih navezanosti uzduž i poprijeko. Izbjegavanje boli i namještanje u ugodnu poziciju, proračunate žrtve i davanja, uvjetovano trpljenje i dijeljenje, nuđenje. Znam, jer i sam to činim. Rado mislim da sam doživio finija stanja, uz Učiteljevo svijetlo duše, na osnovu kojih pišem i po kojima mogu vidjeti razliku; kada sam na kratko bio bez uvjeta i osjetio razliku između svakodnevnog iskustva i tišine bezuvjetne vječnosti, gdje nema straha niti razlika. To je naša odrednica, naša istina, naš put, svrha i cilj. Kidanje ovisnosti i hrabrost ljubavi. Nenavezano davanje.

Zamislite…zamislite…