Piše: Krešimir Mišak
U ovom trenutku sam pomalo mrtav umoran, a već je i pomalo kasno, ali svako zlo za neko dobro, barem po pitanju inspiracije – jer toliko često koristimo taj pridjev „mrtav“ u razne svrhe, mada zapravo niti ne znamo što on zapravo znači. Čak i u mudrim izrekama poput „bolje je biti mrtav-pijan nego mrtav-trijezan“, što je svakako istina jer onda ti neće pomoći otriježnjenje.
No, do sad se već skupila poprilična količina informacija o tome da svijest nastavlja svoj put i nakon tih vrata kojih se većina nas pomalo i malo više ili jako boji. Naravno, problem je u tome što nikako ne možemo istraživati smrt dok smo živi, ili barem jako teško – uglavnom preko (često osporavanih) svjedočanstava ljudi koja dana imaju zajednički naziv „iskustva tik do smrti“ –na engleskom „near death experience“. O njima znamo još od pionira Raymoda Moodya i Melvine Morsea koji su prije četrdesetak godina prvi skrenuli pažnju na njih, a u zadnjih desetak godina pomnije ih je istražio i nizozemski kardiolog Pim van Lommel. Slijedeći iskorak napravio je psihijatar Michale Newton regresijama vadeći iz stotina ljudi njihova iskustva u onom čudnom mjestu izvan naše dimenzije i između života. Tako da danas više ne možemo reći da baš ništa ne znamo o tome.
Naravno, znanost kakvu danas poznajemo ne voli kad se može oslanjati samo na tako nepouzdanu kategoriju kao što je ljudsko iskustvo. Doduše, u takvim slučajevima može u pomoć pozvati statistiku, ali na kraju krajeva – sve su to samo brojke, a to zapravo nije baš puno. Općenito, nema velike svrhe od tog silno prebrojavanja. Ako želite znati nešto o leptiru, je li doista najvažnija informacija na svijetu koliko postoji vrsta leptira?
U osnovnoj školi, u ono vrijeme dok su (nama) školarcima još ispirali mozak s nekakvim tamo ofenzivama iz Drugog svjetskog rata, bila je neka pjesmica u udžbeniku iz hrvatskog, nešto u stilu „.. i u smrti mi smo partizani“. Pa, partizani možda ne, ali optimisti – zašto ne?.
Kad dođe do smrti u obitelji, nikome na um ne pada ništa optimistično (osim možda u slučajevima kad je umrla superbogata teta bez drugih nasljednika osim vas, a da je niste uopće poznavali). Tada su slaba utjeha svi oni podaci koji ukazuju da je smrt zapravo najmanje tragična za one koji su umrli, i to ne samo zato što ih više nema. Uostalom, to je dosta dobro sažeto u legendarnom dijalogu iz filma «Maratonci trče počasni krug», kad ona dvojica zgaze čovjeka.: «Tata, šta mu je?», pita jedan naginjući se nad mrtvog čovjeka. «Sad mu nije ništa. Ubio si ga k’o zeca», odgovara Pavle Vujisić.
Je l’ mu zaista nije ništa? Gore spomenuta istraživanja sugeriraju da svijest preživljava i nakon smrti, uostalom, kažu neki, svi smo mi samo energija, a ona ne nestaje, samo mijenja oblik. Što više, ta istraživanja ukazuju da je tom dijelu nas koji nastavlja postojanje baš fino, da je uronjeno u neku veliku ljubav, uglavnom neopisivu riječima. Nitko se uopće ne želi vratiti u tijelo, zamislite vi to. Možda to ima i neke veze s mogućnošću da se konačno upozna Elvisa, tko zna.
Činjenica je da nas doista nitko ne uči kako se pripremiti na smrt – našu ili naših bližnjih. Nije tako u svim kulturama na ovoj našoj Zemljici, ali u našoj je smrt tabu-tema. Kad netko kaže da umire ili da mu je netko umro, najčešće nam je vrlo neugodno, nemamo pravih riječi, promrmljamo neki izraz sućuti češući se po glavi, razmišljamo kojih putem bismo najbrže mogli pobjeći ili se sjetimo da baš iznenada negdje žurimo ili gledamo u pod.
Jednostavno, ne volimo blizinu smrti. No, možda pomognu neke spoznaje iz najnovijih polja istraživanja smrti.
After Death Communication (ADC) ili komunikacija nakon smrti je naziv za događaj kad se preminula osoba neposredno i spontano javi bez uporabe bilo kakvih rituala. Jedan od pristupa tom novom području istraživanja jest onaj kliničkog psihologa Alana Botkina, iz Illinoisa u SAD-u. On je došao do metode uspostavljanja kontakta s umrlima nakon što je puno radio sa ljudima koji su bili u dubokoj depresiji nakon što im je netko blizak umro. Pozitivne rezultate postizao je skoro sa svima. Potpuno je svejedno je li osoba bila religiozna ili ne, vjeruje li u neku inačicu tzv. zagrobnog života ili je pak potpuni ateist.
Riječ je o fizičkoj metodi micanja očima. Ukratko – pacijent, odnosno ožalošćeni, pokušava se fokusirati na lik ili događaj koji mu je najviše ostao u sjećanju vezan uz osobu koja je umrla i nakon toga slijedi pokrete očima koje mu sugerira liječnik. Također, pokušava uspostaviti telepatski kontakt s tom osobom. U tom trenutku negdje na rubnom području vidnog polja većina ljudi, njih čak 80% slučajeva, vide lik s kojim razgovaraju. Ovaj način uspostavljanja kontakta se stručno naziva «inducirana komunikacija s umrlima».
Osim te metode, istraživana je i komunikacija s preminulima, kada do kontakta dolazi ili spontano ili je izazvana odlukom umrlog.
Bill i Judy Guggenheim o toj su temi napisali svjetski poznati bestseller «Pozdravi s neba». (Knjiga je izdana i kod nas). Intervjuirali su 3300 ljudi koji su imali različite oblike komunikacije s umrlima. Od tih 3300 svjedočanstava, za svoju knjigu izabrali su 335 najdojmljivijih.
Guggenheimovi su napravili kategorizaciju svih mogućih oblika slučajeva koji se vjerojatno događaju stotinama tisuća ljudi širom planete i sveli su ih na dvanaest osnovnih kategorija. Primjerice, jedna od tih osnovnih kategorija je osjetilni kontakt. Znači, ljudi osjete da ih netko dodirne, okrenu se, ali nema nikoga. No, imaju dosta jasno predodžbu tko je to bio. Ili recimo – mirisni kontakt. To je miris koji se odjednom pojavi u prostoriji miris koji samo vi prepoznajete i vežete ga uz umrlu osobu, a da nitko drugi u toj prostoriji ne osjeća nikakav miris. U jednoj kategoriji su već spomenuti primjeri vizualnih kontakata, djelomični ili cjeloviti. Zatim kontakti kroz simbole, gdje osoba prepoznaje određeni simbol koji se pojavljuje u njenoj okolini i nepogrešivo ga povezuje s osobom koja joj je bila draga. Ili pak začuje glas umrle osobe, koji joj najčešće kaže da je s njom (umrlom osobom) sve u redu.
Zajednički rezultat obje metode jest prestanak žalosti. Ljudi duboko osjećaju kao da im je umrla osoba došla reći da ne brinu (ponekad im to zaista kaže), da joj je dobro i da nema nikakvog razloga za tugu. Taj dojam, nastao kao posljedica uspostavljanja kontakta s umrlim osobama, djeluje ljekovito za tugu i osjećaj gubitka. Vjerojatno zato jer se ponekad potrebno podsjetiti da život ne prestaje s nestankom fizičkog tijela.
No sada, umjesto pozdrava s neba, primite pozdrave s brda i čitamo se!
