Ovdje bih podijelio sa vama ono što sam imao čast doživjeti, iako ne i zaživjeti kako jedan veliki čovjek može i treba. Spominju se služenje, služba i sluga, riječi koje mnogi današnji samostalni tragaoci, povrijeđeni ljudi, cinici i egoisti ne mogu i ne žele čuti, jer im pridaju kriva! i za njih odbojna značenja, no bez obzira na njih i nas (jer i ja sam isto takav) neka nam bude.
.
Do-ŽIV-ljaj
Naime, kada jednom osjetimo veliku i očitu radost te povlasticu bivanja onime što doista jesmo, povlašteni sluge Boga bez lažnoga ponosa te oni koji su pozvani služiti sve što je On i Njegovo, tada svaka sekunda svakoga dana nosi u sebi radost, potencijal, svrhu. Tko bi ikada igdje i na bilo koji način mogao tražiti više, a visi nam pod nosom?
Tada sva istinska grubost u nama nestaje. Sav strah može biti progutan, jer je bolno suvišan, sebičan i posve besciljan, uvredljivo besmislen, a ostaje možda jedino strah majke Tereze koji je izrekla kao strah da će Krist od nje tražiti nešto što mu ona neće moći dati. Strah da nećemo moći dati dovoljno.
Spoznaja i osjećaj u srcu da ste božji sluga, da ste božanska duša i da možete svugdje, u svakoj malenoj svakodnevnoj situaciji dati sebe nekome i da je to zapravo jedini smisao što uopće kročite ovom posuđenom i predivnom zemljom; smisao da se date i izgubite sebe i na taj način BUDETE VI i pronađete SEBE – ta spoznaja! je možda jedina stvar vrijedna Naše molitve.
To nije osjećaj ekstaze, zanosa, inspiracije…to je tiho, nijemo, plaho, nenametljivo sveprožimajuće i postojano stanje veličine, poniznosti, sreće, službe, svrhe. To je naše Poslanje. Vaše. Tvoje.
Ta predivna spoznaja da je sve oko vas božja kreacija i da svako biće ma koliko maleno, osorno ili agresivno bilo, ono ima božansku dušu koja se bori sa materijalnim okovima i koja je lako zaboravila tko je i što je, baš kao i mi svo ovo vrijeme. Tada shvatite da vi i vaše tijelo, vaš novac, vaš ugled, vaše zdravlje… nemaju baš nikakav zasebni smisao ili vrijednost, osim toga da mogu biti stavljeni u službu Njemu tj. njegovim ljudima, a oni su posvuda oko vas.
Tada, Vaš jedini pravi strah, strah koji držite blizu srcu, je taj da ovu spoznaju ne izgubite i ne nastavite biti slijepi hodač po užadi svojih sebičnih strahova i briga, kakvi smo bili i jesmo većinu svojega života. Ne u manjini, nažalost.
Iskustvo prošlosti je jasna karta koja iščitava: sve što sam mislio da nosi težinu zapravo je nebitno i sutra će nestati kao dim, a sve što sam tražio je jedino što vrijedi i jedini je razlog zbog kojega sve ovo postoji. Spoznaja da ova kompletna kozmička Iluzija jeste ovdje samo da bi svjedočila o istini! Druge svrhe nema. Bez obzira na svoju bolnu i darovanu slobodu u kojoj može sebi samoj nametnuti i odrediti drugačije svrhe. Kao što to čini čovjek već tisućama godina.
Naša svrha, smisao, radost jest predano služenje ovoj kreaciji tj. Tvorcu. I nažalost, ono ne dolazi izvana, putem norme, svetih tekstova i inspiracije. Iako svi oni imaju svoju svrhu i svoje mjesto, oni pripremaju put i to je njihova uloga. Služenje, predano služenje, čini se da dolazi iz nijeme, plahe spoznaje i doživljaja da je u tome jedina i najveća svrha, ali i jedina prava radost. To je čast. Izvorna moć. Dar. Milost. Izbor. Svakodnevni, svakominutni, svakosekundni izbor. A dolazi tako jeftino, samo dvadeset dekagrama organske svijesnosti. I to doista jeste milost. No čak i milost kao najveći dar, biva zavrijeđena, ovisi koje su nam dugoročne želje bile, za što ste žarko tiho, čak nesvjesno molili(tražili, žudili za), godinama?!
U toj spoznaji leže sve druge spoznaje; one o golemim strahovima koji su nas prikovali negdje gdje zapravo ne želimo biti, ali smo se sakrili i čekamo. Koliko dugo? Možda desetcima tisuća naših godina. Spoznaje da zapravo nismo svoji i da se o sebi ne moramo brinuti, starati, mučiti. Tu smo za druge, a On/a je tu za Nas. Brinući se o drugima, mi bivamo zbrinuti.
Dolazimo i do spoznaje o našim golemim navezanostima na ovaj materijalni svijet; na sve, na naše tijelo, naše zdravlje, naš dobar glas, naš identetet, naš ponos, našu bol, povrede, na svoj sud, na tuđa mišljenja, na potrebe za drugima, na hranu, na sva bezbrojna osjetilna zadovoljstva, sitne komfore i našu sliku o sebi. Na sve što nije naše a postalo je takvime u ovo doba i na ovom mjestu. Mi spavamo. Mi duboko snivamo noćne more i otoke zaštite i planine užitka.
Mi doista duboko spavamo. I taj san prožet je dalekim i gustim mrakom. Upravo u ovom trenu, mi spavamo. Čitamo ovo i klimamo glavom, ali veći dio nas je duboko u spilji, daleko od sunca koje sije unutar nas sve do onoga čiji smo i čije je – to Naše svjetlo.
Ako se molimo, pomolimo se samo za jednu stvar i to je dovoljno: za spoznaju istine o nama i čistoću srca po kojoj to uopće možemo vidjeti. Sve ostalo je odgađanje puta, odgađanje sreće, odgađanje koje je nužno i prepuno patnje, patnje koju smo dužni proći da bi postali, kako Sai Baba piše, dovoljno jaki za pravu sreću.
Ono što prati…
Volio bih se zadržati na tom stanju i u toj milosti i reći što mi se čini ili barem što za mene iz njega proistječe, a to je: prvenstveno radost u služenju, bivanju od koristi te molitva ili zamolba biti stavljan u službu, točnije, prepoznati je u svakoj sitnici i prilici.
Život se sastoji od dana i od djela.
Doživljaj drugih i njihovog ponašanja, koje često ne laska njima samima, biva začet iz osjećaja sućuti i spoznaje koliko i sam tapkam po mraku te u strahu mašem rukama, rušim lampe, a ponekad i skuplje kućne uređaje. Preooznajem u sebi vaš strah, poznajem vašu agresiju, poznajem vašu bol, poznajem vaše žudnje i zbog toga, ne mogu vam zamjerati niti vam suditi. Tek ako sam pozvan, rado bih pokušao pomoći, poslužiti prosudbom gdje bi problem mogao biti, prosudbi izrečenoj s ljubavlju i razumijevanjem, jer istina o vama, meni i Bogu je jedino što ima vrijednost. Sve ostalo je laž. I naš život je laž, sve što vidite bit će pepeo koji vrijedi koliko i zrak ili kratki miris, da bi se iznova i taj pepeo pretvorio u dijamante koji će buduti požudu, zavist i mržnju u nekom naraštaju bijardama godina od danas, na novom kozmičkom ringišpilu.
Zahvalnost. Zahvalnost što imam osjetila, udove, tijelo, volju i um kojima mogu nekome poslužiti. Ljudi oko nas su božje i božanske duše, zatrpane iluzijom straha. I to znam do dna jer imam ogledalo. Tu sam za te ljude i za sve koji mogu ustrebati što god mogu pružiti. Samo se nadam da ću biti stavljen u službu, da ću moći nekome biti od koristi, da će netko htjeti i da ću ja to moći.
Stvari koje prije nisam organski mogao podnijeti na drugima sada vidim kao ono što jesu. To su posve i potpuno – njihove stvari. One nemaju nikakve veze samnom i nemaju zašto utjecati na mene, bez obzira što im svjedočim i što se odvijaju blizu mene i dolaze od mojih bližnjih. Nečiji ispad, agresija, nevoljkost slušanja ili uviđanja su njihove činjenice, trenutno nemjenjive, i njima treba prihvaćanja, priznanja, osvješćivanja. U konačnici, ako se moraju odigrati na vama je da zaštitite božansko u sebi tako da se, uz razumijevanje i otvoreno objašnjenje makente, ne uz protest i ucjenu da odjurite.
Naše burne ili odbojne reakcije na bilo koje druge nisu uzrokovane njima, čak i kada se čini očitim da jesu. To su vaše vlastite činjenice, vaši problemi. Kao što su ono njihovi. To što ako netko psuje pa onda i vi opsujete natrag(u sebi ili naglas) – to nije više vezano uz tu osobu. To je vaš vlastiti sadržaj koji se oslobodio. Samim time vaša je odgovornost.
Skromnost. Skromnost koja je potpuno prirodna kao što su to i činjenice, gravitacija, let avionom; činiti dobro drugima nije vrlina, to je činjenica vaše duše i vašeg pravog identiteta. To nije nešto što treba opjevavati, osim u današnje vrijeme kali yuge gdje su vrijednosti izopačene do mjere da i priroda postaje natprirodna. Dobro djelo postaje velebni ep, a ne priroda prirode. Dobro djelo koristi svima, prema tome dobra djela samo su priroda prirode, činite ih jer poznajete prirodu.
Uviđam da zapravo, ne bih trebao niti trebam trebati bilo što. Imam tijelo i spoznaju da sam božanski u svijetu koji je postavio bog. Bog u bogu u sobi zrcala i dima! Što drugo mogu dobiti od drugih a da mi išta istinskog vrijedi? Obožavanje, priznanje, seks, čak ni hrana mi nije doista potrebna. Mogao bih živjeti bez hrane. Kratki postovi i svjedočenja drugih su mi to pokazala. Čak i te najosnovije osnove su vrlo upitne, kao što je to i izvor naše potrebitosti. Kamoli sav komfor koji zovemo ‘normalan život’. Nema ništa toliko normalno u televiziji, kozmetici, kavama u kafićima, tjednim jahanjem po partneru da se oslobodite stresa, pornografiji, jedenju tri obroka dnevno. Ništa od toga nije ni grama normalnije od lovljenja divljih orhideja u kišnim prašumama i spavajući pod zvijezdama. Da sutra odluče da svima trebaju vizualni i auditivni čipovi ugrađeni u glave da bi tako mogli živjeti i pratiti sadržaje medija, kroz 10-20 godina i to bi bilo normalno, a ljudi sa televizorima bili bi zaostali. Mnogi diktati ovoga svijeta samo su diktati djece koja su dobila iluziju vladavine nad dvorišem i testiraju svoje granice nad svijetom kao što dijete čini nad roditeljima u drugoj godini razvoja. Baš kao kada sam bio dijete pa sam bio kralj u svojem dvorištu i mogao sam naređivati prijateljima gdje će se što graditi. Svi smo pristali igrati ovu igru, ali tijekom igre, kroz 5-10-15 minuta, svi zaboravljaju da je u pitanju igra, svi zaboravljaju da ja nisam kralj, a oni nisu podanici, te da je ovo dvorište mojih roditelja, a u konačnici majke zemlje i Boga. Tek kada se jedan od njih sjeti, hej, dosadilo mi je ovo, ja bih bio kralj, ili idem ja svojoj kući – igra prestaje kao da nikada nije ni postojala! Veliki Kralj još jedino može pitati, ”a zašto? A daj nemoj!? Baš nam je krenulo! ”. To je narav igre. Mi se ljudi zaboravljamo, mi volimo biti hipnotizirani. Mi jesmo u vrtlogu hiponotičkog transa. Naši umovi su opasno tupi i željni transa. Ja sam isto tamo, isto sjedim ovdje, uvjeren da trebam nositi gaće, čarape i hlače, umiven, opran, sjedim za kompjuterom kojem sam želio nabaviti jer su me uvjerili da mi treba i pišem slova koja su me naučili, jer su uvjerili moje roditelje da moram u školu, jer inače…
Dakle, moje ovisnosti o drugima i o drugim stvarima ili segmentima života također dobijaju reviziju; lijepe su, drage su, bljeskave su i ukusne, ali neću se radi njih naginjati kroz prozor i urlikati na ulicu. Mogu bez interneta, mogu bez televizije, mogu bez kave, mogu bez seksa, mogu bez ove knjige, mogu bez da se viđam sa svim dragim ljudima, mogu čak i bez hrane. Ja to mogu. Ako mogu ja, blesan kakav jesam, nema onoga tko ne može! No i dalje u poluhipnozi ja si, svjestan navike, skuham povremeno kavicu da mi miriše, sjednem i pišem o nekoj dobroj knjizi, odjeven i svjestan rasporeda kada ću morati prekinuti pisanje i početi kuhati ručak – jer to je ono što se radi u sredini dana. Sjedne se i jede. Nema ništa lošeg u tome, niti predlažem asketski život. No budimo svjesni da smo se dogovorili tko je kralj i da smo odabrali služiti ga u igri podanika. Mi smo čulna, osjetilna stoka i zato jedemo kechap iako je u pitanju bojni otrov. I sam ga katkada i negdje stavim na pizzu, a znam da je američko govno koje bombardira tijelo i um sa praznim kalorijama, kemikalijama i najgore od svega, ljudskom glupošću i lijenošću.
Ono što predlažem sebi je da se odučim i dokažem sebi da mogu bez svih ovih stvari. I da uvijek kada se ogolim ostane ono što je zapravo stvarno, i što je tu. Bog i ja. Tišina buke. Tišina milosti. No za takvu tišinu treba moći dati sve drugo, čak i sina Izaka ako treba, samo da bi bili svjesni – sve je Njegovo, pa i vaša guzica koju nosite uokolo i pudrate je da bi bili lijepi na slikama fejsbuka i na plažama oronulim turizmom. I ona je njegova! Sve što imate i dodirujete i koristete je Bog koji dodiruje Boga. U toj spoznaji je takva radost, takva sloboda, takva razigranost, takva divna rasterećenost – da je teško vjerovati kako NORMALNO inače živimo hahaha 😀
Ja želim plavo jaje, moja draga želi zeleno, a možemo uzeti samo jedno. Ja biram zeleno čineći tako sebi uslugu. Stavio sam nju na prvo mjesto i činim tako sebi uslugu. Sebe sam oslobodio svoje želje koja ima kakvu zapravo vrijednost(?) i slijedeći prirodu prirode osjećam se izvrsno, jer sam mogao poslužiti nekome. U tome je moć. Moći htjeti poslužiti drugome! Tu je prava snaga i moć. Draga je isto zadovoljna jer vidi da poštujem i uvažavam njene želje. Kasnije, bez i primisli o tome, ona će htjeti meni ugoditi nekim lijepim činom. Kako onda služiti drugome može ne biti priroda prirode?
Ono što se uvijek upliće u prirodu prirode je požuda. Požuda je općeniti izraz za sve što ego za sebe samog želi, od čaja do medalje. On misli da mu nešto treba i da nasuprot njega i njegovih želja stoje drugi i njihove želje. Ili A ili B. Zanimljivo ga je slušati onda kada se uspijemo odvojiti od njega tj. gledati ga kao što bi gledali drugu osobu. Najčešće to ne možemo, znamo da je tu i da vlada, ali ne možemo si dozvoliti slobodu, promatračku slobodu. Kada nas božjom milošću savlada upravo takva sloboda onda tek ispravno vidimo izvitoperenu stvarnost vašeg i našeg identiteta i ega. Slušate ga kako sere i gotovo ne vjerujete ušima. Njemu nikad pravo, stalno nešto premišlja, važe, maže i kuka. Stalno misli da će biti obespravljen. Pa on je skroz paranoičan! Ali, nemojmo zaboraviti. Ego je potekao također od Boga. I on je naš suradnik u igri života i življenja. On je, kao Sai Baba piše, snaga. No, nosvješten i nezauzdan, on vozi svoj film i nije ga briga ni za što osim za povećavanje snage i utvrđivanje snage i zaštićivanje snage. Za što? Ni za što? Za sebe i svoju snagu. Za još snage, za još zaštite. Gdje je tu Bog? Ma kakav Bog i kakvi bakaraći. Ego je slijepa snaga, ali ništa manje naša snaga koju nam je Bog dao! Ne odričite se ega, niti ga nemojte demonizirati. Prepoznajte ga i zaposlite ga! On će sudjelovati na vašem radu, spaselju, služenju ili čemu god. On je slijepa automatizirana snaga, koju VI možete programirati. Ali, VI morate tada osjećati sebe pored, iznad, izvan ega, jer najčešće nemamo taj luksuz. Naš odgoj, kultura, psiha i naše traume i mehanizmi toliko su snažni da je poistovjećivanje sraslo kao loše namještena kost.
Mi najčešće govorimo Bogu: daj mi mira, blagostanja, spoznaje, sreće pa ću moći služiti, a Ona nam govori: počni služiti, dat ću ti sve što ti je potrebno. U službi čovjek postaje nadčovjek. U poniznosti dobija sredstva kojima još bolje služi. Moći za kojima čovjek žudi kroz tehnike, one dolaze od Boga tek kada su svijest i odgovornost prisutne. Inače, ako im se žudi, bavi tehnikama ili ubrzanim metodama tada nisu božanske već ‘demonske’ i služe duhovnom egu, a ne čovječanstvu i Tvorcu.
Om Namah Shivay 🙂
Robert Marinković
