Strah od odbačenosti

”Ne možete prevladati ono što ne poznajete. Da bi ste se nadišli  morate se poznavati”
Sri Nasargadatta Maharaj
Strah od odbačenosti možda je najčešći među temeljnim ljudskim strahovima! Ima ga ogroman broj ljudi. Mnogi ga nisu osvijestili jer ih polje životnog interesa i iskustva nije odvuklo u te vode, ali i iz drugih razloga.
Kada bi smo počeli uviđati da u sebi neizbježno imamo duboko ukorijenjene strahove čiji utjecaj ima ogroman domet u praksi života – započeli bi svoj proces potrage, prepoznavanja i zacijeljivanja. Te strahove imamo ne zato jer smo manje vrijedni ili slabi; strah od odbačenosti mi ljudi imamo, koliko sam stigao shvatiti, iz dva osnovna razloga:
– rodili smo se u fizičkom tijelu i time nužno proživljavamo iskustvo individualne odvojenosti i zavisnosti
– u vrlo ranom djetinjstvu doživjeli smo traumatska iskustva napuštanja od majke/roditelja,
gdje je naša zavisnost postala povrjda i bol
Ovo nije tvrdnja koja se osvrće majkama ili roditeljima kao krivcima, iako im ova spoznaja
može i treba koristiti. Pod traumom za nas je i više nego dovoljno to da smo po rođenju,
nakon što smo izvađeni iz sigurnosti trbuha i najneposrednije blizine majke, izvučeni na hladan zrak, ‘oživljeni” odarcem te odvučeni od majke negdje gdje često vrištimo od boli i muke.
No trauma poroda, o kojoj mnogi suvremeni terapeuti pišu i na kojoj rade, nije ono na što sam mislio kada sam spomenuo ”napuštanje od majke”. Tijekom prvih nekoliko godina odrastanja trauma napuštanja ili odbačenosti može se ponoviti desetcima ili stotinama puta, posebice ako ste pristalica suvremene američke filozofije odgoja; ostavljanja djeteta da se samo dobro isplače i da se nauči ”biti samodostatno”. Upravo suprotno, ovo je recept za stvaranje pasivno ovisnog poremećaja ličnosti od kojega pati mnogo, mnogo ljudi, barem do određenog stupnja. S.Peck ga je svrstao u najčešći oblik poremećaja koji danas srećemo.
Napuštanja koja sustvaraju strah od odbačenosti često nisu hotimična koliko su etiketa za našu vrlo krhku psihu koja može svaki oblik samoće u vrlo ranoj dobi doživjeti kao – traumu napuštanja.
Ova trauma kao da je neizbježna, a nadoknaditi se tek djelomice može izuzetno kvalitetnim i visoko osviještenim roditeljstvom.
O tri elementa ”nasilje-povreda-patnja” te ovoj temi sažeto i životvorno piše psihoterapeut Jacques Salome u knjizi ”Odvažno naći svoj put, vještina iskrenog komuniciranja” :
Patnju zapravo rađa stvaranje, uvođenje ili buđenje neke izvorne, prvobitne povrjede,
koja je utisnuta u nas prema odgovorima ili ne-odgovorima naših bližnjih, našega neposrednog okruženja,  a oni su važni cijeloga našeg života. …  Shema: pretrpljeno nasilje – nanesene ili obnovljene povrjede – izazvana patnja, dio je životnog ciklusa svakog od nas. …
Zapravo, izvor brojnih prvotnih rana upisanih na početku života dojenčeta ili djeteta djela su kojima nasilje  nije bila nakana, koja su čak prošla nezapaženo kod onoga tko ih je počinio. Roditelji su začuđeni, kadšto i  zapanjeni i padaju s oblaka kad nakon svega otkriju kakav je učinak na njihovo dijete imao odjek neke riječi ili  kretnje kojoj čak nisu obratili pozornost niti pridavali važnost.
 
Iskustvo napuštanja započinje u osvit svakog ljudskog života, katad već od običnih promijena ritma u uobičajenom i  mirnom životu dojenčeta, zbog kratkih odsutnosti, malih zakašnjenja, organiziranih ili neočekivanih, predvidljivih ili iznenadnih, trajnih ii trenutačnih. A potrebne prilagodbe nužne za preživljavanje, činit će se nekom dojenčetu, premda  ne i drugomu, ovisno o osjetljivosti i ranjivosti, kao bitan nedostatak koji otkriva prazninu u sobi ili kući.
Praznina koja će najednom zbunjivati, postati strašna, neizdrživa, poput uništenja ili propasti.
Nedostatak koji će bez upozorenja uvesti neskladnu notu čudnovate uznemirenosti u dotada miran tijek uobičajenih stvari i  uporišta u njegovu životu. Odsuće koje će uvesti prekid u kontinuitet osjećaja postojanja, koji će otvoriti procijep u povjerenju u dotad pouzdano i sigurno okruženje.

Tako se neka stanja nelagode, napetosti, stresa, pa čak i panike, mogu roditi u takvim neizbježnim trenutcima odsutnosti mame,  onoga ili one koja je tu, pokraj nas, na samom početku našeg života djeteta ili dojenčeta, a koji najednom nestane bez upozorenja!
To su prve duboke, stare i zbrkane povrjede koje se stvaraju u nama kad se udalji najvažnija osoba iz našeg okruženja,  baveći se poslovima iz kojih se osjećamo isključeni.
Bilo da su te odsutnosti stvarne ili ne, kadšto se interioriziraju kao nedostatci- primjerice kad je mama tu ali je psihički odsutna,  tužna, zaokupljena nekom žalošću… bilo da su te odsutnosti zamišljene, izmišljene, protumačene na temelju nevažnih pokazatelja,  naznačenih kretnji, neuhvatljivih šapata, nestalnih, finih ili skrivenih pokreta, bolno se upisuju u tada krhko dojenče, u taj dio života!

Muka zbog nedostatka, zajedno s odsutnostima, bit će nepopravljivo i vjerno pohranjena u izvanredno pamćenje tijela.
U tome je izvor mnoštva prvotnih, divljih rana, koje se ne mogu kontrolirati, a katkad ni ”zavidati”.  One će se upisati u nas na početku života, ma kako dobre bile skrb, prisutnost i pružena ljubav.

 

-Iz  njegove izvrsne knjige koja se bavi širokim spektrom povezanih tema, od djetinjstva čovjeka, uvida u psihologiju i psihodinamiku sve do spoznaje Boga i prakse iskrenog komuniciranja.
Prof. psihologije Abraham  Maslow jednu je od osnovnih potreba čovjeka stavio potrebu za priznanjem od svoje okoline. Na ”hijerarhijskoj ljestvici potreba” po kojoj je poznat, potreba za pripadanjem i priznanjem okoline nalazi se odmah iznad potrebe za sigurnošću od opasnosti. Dakle, prva sljedeća potreba iznad onih najužih bioloških. Genijalni Anthony de Mello je to po kratkom postupku ocrtao kao neistinu. Na visokom stupnju razvoja duhovnog pojedinca to je doista tako, iluzija! – no za nastanak čovjeka od djetinjstva sve do osvještavanja duhovnosti i izluzija ovaj put (ne)priznavanja od okoline je žalosno istinit i vrlo determinirajuć
za naše psihološke i društvene mehanizme.
Čini se kako se ta psihološka potreba izvrsno nadopunjuje sa našim ukorijenjenim strahom od odbačenosti. U doba najveće ovisnosti o sigurnosti  i nakon što je strah već formiran, dakle pri odrastanju – on dobija svoju nadopunu od okoline. Tada društvo i okolina postaje naša proširena majka; naša maćeha. Okolina po pravilu ne voli bezuvjetno. Čak ni svaka majka to ne čini, kamoli okolina.
Prije nego stupi u prve društvene formcije vrtića i osnovne škole bol neprihvaćanja i/ili odbačenosti te podsvjesni strah prisutni su kod mnogih.Naime, prisutni su kod gotovo svakog čovjeka čija psiha funkcionira po prirodnim zakonima.
Kod mnogih strah je postao okorjelost, grubost, prezir ili čak, duboka patologija.
Utjelovivši se u fizičko tijelo, kao odvojena ličnost, vrlo ranjivoga tijela i psihe – život je nužno traumatičan kao iskustvo. Trauma i mehanizmi njezinog pokretanja prirodni je dio života u društvu i zajednici. Ona je zapravo dio svrhe ovoga planeta. Došli smo učimo kroz ego, dakle kroz bol. Ego na taj način nije dežurni krivac i meta za uništenje, on postaje naš privremeni
alat koji smo dobili da bi smo odradili ono što nas čeka: osvještavanja njega i igre koju igra te u konačnici, prepoznavanje iluzije svega što on jest i što ga okružuje. Sve da bi se i kroz sami voljni ego oslobodili istoga.
Krajnji zaključak nije da ovdašnji život treba biti rijeka suza već predstavlja učionicu gdje je patnja najveći učitelj za većinu ljudi. Da smo svi izvrsni učenici i da je Zemlja laka školica svi bi smo patili sve manje tijekom viših razreda te se u konačnici osvijestili i oslobodili naše vezanosti za ovo mjesto. Mi se doduše vrlo često samo začahurimo, otupimo ili se razbolimo i umremo od naših psiholoških rana nastalih rano, zatim skrivanih, njegovanih, zanijekanih, uvećanih, okorjelih i ovjekovječenih.
Naš strah je u konačnici izvor svih naših bolesti i boljki.
U samim početcima životnoga iskustva velika većina nas je suočena sa ”gubitkom raja”. Tijekom djetinjstva i adolescencije mi konstantno gubimo i dobivamo sigurnost i priznanje. Gubimo i dobivamo ljude na koje se vežamo i po kojima sebe važemo. Ovo je također neizbježno. Naš osjećaj sreće, sigurnosti i topline često je pod opsadom. On nije osiguran u ovome svijetu,
niti ga je moguće zapravo osvojiti bilo gdje izvan nas. Ovo je naša velika i teška lekcija. Sve ovo  jednom djetetu, adolescentu i mladiću koji odrasta teško da može biti jasno, posebice ne na emotivnoj razini.  Zbog toga je životno iskustvo do određene mjere određeno – bolom. Posebice, izbjegavanjem bola.
Zbog sveprisutne prakse svakog čovjeka da izbjegava bol mi kroz životnu praksu ostajemo u bezbrojnim ”kompromitirajućim kompromisima”, dopuštamo zlostavljanje sebe, razne disfunkcionalne odnose, mazohizam, podcjenjivanja ili pak činimo suprotnosti od ovoga, koje su također samo način suočavanja sa istim strahom; grubost, nasilje ili perverzije usmjerene spram drugoga. Zbog nesvjesnoga straha mi robujemo tuđim izvanjskim impulsima, koje tragično, dobrim dijelom sami projiciramo na svoju okolinu.
U tom konekstu, svi mi smo ”žrtve”, subjekti podvrgnuti ponavljajućoj traumi i patnji.
Mi smo žrtve samo zato da bi mogli shvatiti da je osjećaj žrtve u konačnici iluzoran.
O toj konačnoj iluzornosti piše nam i de Mello. Osjećaj žrtve je prirodan, shvatljiv i lako objašnjen, no svejedno – iluzoran, neistinit, privremen. Mnogima on traje čitav život, a nekima on može prestati nakon određenog truda koji je osoba uložila u sebe i svoju svijesnost. Mnogi ga nose kroz puno, puno života, jer su navezanost, trauma i patanja duboko utkani, prije nego što ih se možemo osloboditi kao iluzornih.
Kada bi ste ga Vi voljeli… priznati, osviješćivati?
Ići svjesno u bol znači poštedjeti se sve buduće boli. Izbjegavati bol znači stvarati neurozu, utabane navike, ograničenost, bolesti i još veću i dužu muku i bol. Suočavanje sa boli je manje bolno od nesuočavanja.
Iluzija je jedino u tajmingu.
Autor: Robert Marinković

Comments are closed.