Tamo gdje je nekad bilo drveće koje je čistilo naš zrak, sada su tvornice koje ga truju

generacija idiota
 

U ovom trenutku mogli bi biti bilo gdje, raditi bilo što.

Umjesto toga sjedite sami pred ekranom.

Dakle što nam brani da radimo ono što želimo? Da budemo gdje želimo biti?

Svaki dan probudimo se u istoj sobi i slijedimo istu rutinu, preživjeti dan isto kao i jučerašnji.

Ipak nekad je svaki dan bio nova avantura.

Usput se nešto promijenilo. Prije su naši dani bili bezvremenski, danas su naši dani planirani.

Je li to ono što znači biti odrastao? Biti slobodan?

No, jesmo li uistinu slobodni?

Hrana, voda, zemlja.

Važni elementi koje trebamo da preživimo, u vlasništvu su korporacija.

Nema hrane za nas na drveću, nema svježe vode u potocima, nema zemljišta za izgradnju doma.

Ako ste probali i uzeli ono što Zemlja nudi, zatvoriti će vas.

Tako slušamo njihova pravila.

Svijet otkrivamo kroz udžbenike.

Godinama sjedimo i podrigivamo ono što su nam rekli. Testirani i ocjenjivani smo kao subjekti u laboratoriju.

Uzgojeni smo da ne mijenjamo ovaj svijet, uzgojeni da se ne mijenjamo.

Dovoljno pametni da radimo svoj posao, ali ne i da se pitamo zašto to radimo.

Tako radimo i radimo, a da nam ne ostane vremena da živimo život za koji radimo.

Do dana kada smo prestari da bi radili svoj posao.

Onda je na redu da umremo.

Naša djeca preuzima naše mjesto u igri. Za nas je naš put jedinstven, ali zajedno nismo ništa više od goriva. Gorivo koje pokreće elitu.

Elita koja se skriva iza logotipa korporacija.

To je njihov svijet. I njihov najvrjedniji resurs nije u zemlji.

On je u nas.

Gradimo njihove gradove, upravljamo njihove strojeve, ratujemo njihove ratove.

Uostalom, novac nije ono što ih pokreće. To je moć.

Novac je jednostavno alat koji koriste za našu kontrolu.

Bezvrijedni komadi papira od kojih ovisimo da se hranimo, krećemo, zabavljamo.

Dali su nam novac, a zauzvrat dali smo im svijet.

Tamo gdje je bilo drveće koje je čistilo naš zrak, sada su tvornice koje ga truju.

Tamo gdje je bila voda za piće je otrovni otpad koji smrdi.

Tamo gdje su životinje slobodno trčale su tvorničke farme gdje su rođene i zaklane po tekućoj traci za naše zadovoljstvo.

Više od milijarde ljudi gladuje, unatoč tome da ima dovoljno hrane za sve. Gdje sve to vodi?

70% zrna koje je posijano poraste kao hrana za udebljavanje životinja koje jedemo za objed.

Zašto bi se pomoglo gladnima? Nema profita od njih.

Mi smo kao kuga koja hara zemljom, uništavamo onu okolinu koja nam omogućuje da živimo.

Sve vidimo kao nešto što se može prodati, kao stvar koje se može imati.

Ali što će se dogoditi kada će biti zagađena posljednja rijeka? Otrovan posljednji dah zraka?

Kad neće biti goriva za kamione koji nam dovoze hranu?

Kada ćemo shvatiti da novac ne možemo jesti, da nema vrijednosti?

Mi ne uništavamo planet. Uništavamo sav život na njemu.

Svake godine na tisuće životinjskih vrsta izumire.

A vrijeme istječe i mi smo sljedeći.

Ako živite u Americi postoji 41% šanse da ćete dobiti rak.

Bolesti srca će ubiti jednog od tri Amerikanaca.

Uzimamo lijekove na recepte za rješavanje tih problema, ali medicinska skrb je treći najveći uzrok smrti, nakon raka i srčanih bolesti.

Pričaju nam da se sve može riješiti bacanje novca na znanstvenike kako bi mogli otkriti tabletu da bi naši problemi nestali.

Ali farmaceutske tvrtke i udruge raka računaju na našu patnju da ostvare profit.

Mislimo da radimo za zdravlje, ali u stvari bježimo od uzroka. Naše tijelo je proizvod onoga što smo konzumirali i hrana koju jedemo je namijenjena isključivo postizanju profita. Sami sebe punimo otrovnim kemikalijama.

Tijela životinja puna su lijekova i bolesti.

Ali to ne vidimo. Mala skupina korporacija koje posjeduju medije to ne žele.

Okružuju nas sa fantazijom za koju nam je rečeno da je realnost.

Smiješno je pomisliti da su ljudi nekad mislili da je zemlja središte svemira.

Baš kako se mi sada vidimo kao središte planeta.

Pokazujemo na našu tehnologiju i kažemo da smo najpametniji.

Ali zar računala, automobili i tvornice doista pokazuju koliko smo inteligentni?

Ili pokazuju koliko smo postali lijeni.

Stavili smo si tu “civiliziranu” masku.

Ali kada je skinete, što smo mi?

Kako brzo zaboravljamo da smo samo u posljednjih stotinu godina dopustili ženama da glasaju; omogućili crncima živjeti ravnopravno.

Djelovali smo kao da smo sveznajuća bića, no postoji mnogo ne viđenog.

Hodamo ulicom zanemarujući sve male stvari.

Oči koje bulje. Priče koje one dijele.

Vidjevši sve kao pozadinu na ‘mene’.

Možda se bojimo da nismo sami. Da smo dio mnogo veće slike.

Ali nismo uspjeli uspostaviti vezu.

Ne smeta nam ubijanje svinji, krava, kokoši, stranaca iz stranih zemalja.

Ali ne i naših susjeda, ne naših pseta, naših mačaka, onih koje smo zavoljeli i razumijemo ih.

Druga stvorenja nazivamo glupima, unatoč tome pokazujemo na njih kako bi opravdali svoje postupke.

Pa zar ubijati samo zato što možemo, jer smo tako uvijek radili, to opravdava? Ili to pokazuje koliko malo smo naučili.

Da i dalje radije djelujemo po prvobitnoj agresiji, nego da mislimo i suosjećamo.

Jednog dana ovo čudo što ga zovemo život napustiti će nas.

Naša tijela će istrunuti, naše dragocjenosti biti će samo uspomene.

Jučerašnja dijela biti će sve što je ostalo.

Smrt nas stalno okružuje, ipak se čini tako daleko od naše svakodnevne stvarnosti.

Živimo u svijetu na rubu kolapsa.

Ratovi sutrašnjice neće imati pobjednika.

Za nasilje nikada neće biti odgovora; ono će uništiti svaku moguće rješenje.

Ako svi pogledamo naše najdublje želje, vidjet ćemo da naši snovi nisu toliko različiti.

Dijelimo zajednički cilj. Sreća.

Uništavamo svijet u potrazi za uživanjem, a da nikad ne pogledamo u sebe.

Mnogi od najsretnijih ljudi su oni koji posjeduju najmanje.

Da li smo doista tako sretni s našim iPhonima, našim velikim kućama, našim luksuznim automobilima?

Postali smo nepovezani. Idoliziramo ljudi koje nikad nismo sreli.

Svjedoci smo posebnostima na ekranima a ne onim običnim svugdje drugdje.

Čekamo da netko donese promjene a da pri tome ne razmišljanja da mijenjamo sebe.

Predsjednički izbori bi mogli biti i kao bacanje novčića. To su dvije strane iste medalje.

Biramo koje lice želimo i iluziju izbora, promjena je stvorena.

Ali svijet ostaje isti.

Ne shvaćamo da političari ne služe nama; oni služe onima koji ih financiraju da dođu na vlast.

Trebamo vođe, a ne političare. Ali na ovom svijetu sljedbenika zaboravili smo da vodimo sebe.

Prestanite čekati promjenu i budite promjena koju želite vidjeti.

Do ove točke nismo stigli sjedeći na našim guzicama.

Ljudska rasa nije preživjela jer smo najbrži ili najsnažniji, nego zato što smo radili zajedno.

Savladali smo radnju ubijanja. Ali sada svladajmo i radost življenja.

Ne radi se o spašavanju planeta. Planet će biti ovdje pa ako nas ima ili nema.

Zemlja je tu oko milijardu godina, svatko od nas će biti sretan da ih preživi osamdeset.

Mi smo bljesak u vremenu ali naš utjecaj je zauvijek.

Često sam poželio da sam živio u doba prije računala, kada nije bilo ekrana da nas odvraćaju.

Ali sam shvatio da postoji jedan razlog zašto je ovo jedine vrijeme u kome želim biti živ.

Zato što baš danas imamo priliku kao nikada prije.

Internet nam daje snagu za izmjenjivanje poruka i ujedinjenje milijuna diljem svijeta.

Dok još možemo moramo koristiti naše ekrane da nas okupe a ne da nas udalje.

Na kraju krajeva naša generacija će odrediti budućnost života na ovom planetu.

Ili ćemo i dalje služiti ovom sustavu razaranja dok neće nestati i posljednje siječnje na naše postojanje.

Ili ćemo se probuditi. Shvatite da naš razvoj ne ide prema gore, već dole … kao da imamo ekrane u našim licima, tako da ne vidimo kuda nas vodi.

Ovaj sadašnji trenutak je ono do kuda su nas doveli svaki korak, svaki dah i svaka smrt.

Mi smo lica svih onih koji su došli prije nas.

A sada je na nama red. Možete odabrati da izaberete svoj vlastiti put ili slijediti cestu po kojoj je pošlo već bezbroj drugih.

Život nije film. Scenarij nije već napisan.

Mi smo pisci. Ovo je vaša priča, naša priča.

 

By Spencer Cathcart


 

OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.