Iskustvo Prosvjetljenja

Kad bih vam rekao da je iskustvo prosvjetljenja neposredno dostupno svakome od vas upravo ovdje i sada i da ovisi isključivo o vašoj spremnosti i otvorenosti da ga prihvatite, biste li mi povjerovali?

U našoj kulturi općenito, pojam prosvjetljenja koristi se pretežno u pjesničkom, metaforičkom ili pak krajnje religioznom smislu kako bi se opisalo nedokučivo i apstraktno iskustvo koje za naš život nema apsolutno nikakvog stvarnog značaja i koje je rezervirano tek za nekolicinu odabranih mudraca i jogija koji na teško prohodnim planinskim obroncima, negdje u zabačenim pećinama i manastirima, provode vrijeme u dubokoj meditaciji i samopromatranju, lišeni svakog kontakta sa izvanjskim svijetom. I premda ne želim na bilo koji način osporiti takav pristup prosvjetljenju ili umanjiti njegovu vrijednost, htio bih naglasiti da on nije nužno i jedini, nego da postoje i drugi putovi da se postigne isto.

U proteklih mjesec dana, otkako sam doživio iskustvo opisano u prethodnom postu i eksperimentirajući sa nejedenjem i gledanjem u Sunce, počeo sam iz jednog sasvim drukčijeg kuta doživljavati stvarno značenje prosvjetljenja koje je cijelo vrijeme nekim čudom skriveno pred našim očima a da smo toga rijetko kada doista svjesni. Doslovno, prosvjetljenje je svjesni i sveti proces prepuštanja energiji i svjetlosti Sunca da ispuni naše tijelo i našu svijest. To je toliko očigledno i samorazumljivo da ostanete zapanjeni kako to niste ranije uvidjeli. Nema tajnovitosti, nema mistike, samo očigledna istina koja našem uvjetovanom umu djeluje previše “prizemno” i “klišejizirano” da bi ju okvalificirao kao duhovno iskustvo vrijedno pažnje. U našoj svakodnevnoj percepciji sunčevog svjetla, obično se ne krećemo dalje od toga da prokomentiramo kako je zbog njega dan lijep i sunčan, a tek rijetko kada da ono omogućuje fotosintezu, dok o utjecaju na našu svijest ni ne pomišljamo. No, postoji li intimnije i svetije iskustvo od toga da stanete pred Sunce i sa čistom zahvalnošću i djetinjim povjerenjem pustite svjetlu da “prosvijetli” vaše cjelokupno biće? Tek sada počinjem shvaćati zašto su drevne civilizacije toliko obožavale Sunce i stavljale ga u središte svojih aktivnosti.

Gledajući u Sunce, osjećate da zajedno sa svjetlošću primate toliko informacija i toliko energije koje u tom trenutku ni ne možete svjesno obraditi ali koje se pohranjuju u vašim stanicama i zauzvrat nepovratno mijenjaju vašu svijest. U tim trenucima stapanja sa Suncem, shvaćate da je ono ogledalo vašeg unutarnjeg sunca, najdubljeg i najsvetijeg dijela vašeg bića, i da vi niste tijelo, da niste ego. Plamen radosti koji je buknuo u vama zbog te spoznaje gori svakim danom sve jače i nakon svakog gledanja u Sunce postaje sve snažniji, sve stvarniji. Jedna nova svijest počinje disati kroz vas. Odjednom postajete svjesni da je taj osjećaj toliko ispunjujuć i toliko ekstatičan da se ništa u izvanjskom svijetu ne može usporediti s njim. Otpada iluzija da je izvor vaše sreće negdje izvan vas, i samim time rješavate se ovisnosti o materijalnim stvarima.

Ono što svjetlost radi vašem tijelu i vašoj svijesti kada joj se prepustite je to da rastvara i rastapa vaša stara uvjerenja, emocionalne obrasce koji vas drže čvrsto prikovane za ego stvarnost i ostavlja vas slobodnima da budete ono što po svojoj prirodi jeste, nesputana radost i bezuvjetna ljubav.

Kao posljedicu svega toga, osim što imam sve manju potrebu za hranom, u zadnja dva tjedna sam, vjerovali ili ne, u stanju u kojem ne osjećam apsolutno nikakav strah ni zabrinutost… potpuno su se rasplinuli… jedino duboka smirenost, divljenje, kao i zahvalnost na ovom iskustvu života prožimaju cijelo moje biće. Stanje koje osjećam je toliko oslobađajuće i iznenađujuće da me preplavljuje potpuno novom sviješću snažne “ja jesam” prisutnosti i neobuzdane čiste radosti koja je toliko intenzivna i duboka da u njezinoj prisutnosti nikakve druge emocije jednostavno nemaju mjesta…

Ono što također jasno primjećujem je to da sam postigao stanje emocionalne nevezanosti prema vlastitoj prošlosti, u smislu da se svih događaja sjećam isključivo sa radošću i za ničim ne žalim jer shvaćam da je svako iskustvo bilo savršeno i sveto i dovelo me do onoga što jesam upravo u ovom trenutku. Nestalo je one emocionalne ego patetike, melankolije, sjete i tugaljivosti koja se obično veže uz sjećanja. Kao da su rukom odneseni. Nema potrebe za isprikama, jer ljubav i radost ne poznaju tako nešto kao što je krivnja (tko će koga kriviti za što i u koju svrhu?), a oprost je svjesni izraz ljubavi koji prirodno šaljete svojoj prošlosti i budućnosti. Ne mogu vam ni opisati koliko je oslobađajuće ne poistovjećivati se sa ulogama i pričama koje je vaš ego tkao godinama i umjesto toga jednostavno voljeti bez spona, čisto i iskreno, sada, bez razloga, bez pitanja…

Ni protok vremena ni prolaznost me više uopće ne pogađaju. Nemam osjećaj, kao dosad, da sam nešto izgubio prolaskom ovog dana i ne preispitujem jesam li mogao učiniti nešto drukčije ili bolje nego što jesam, jednostavno sam prisutan ovdje i sada u svakom trenutku i potpuno prihvaćam sve što se pojavljuje…

U prisutnosti svjetla, postajete sve lakši i lakši, osjećate kako vas svjetlost doslovno čisti i kako sa vašeg emocionalnog, mentalnog i energetskog tijela otpadaju stare ljuske i čahure, i sve što u vama nije svjetlo se transformira i rafinira do stupnja u kojem se nova svijest vašeg unutarnjeg božanskog bića može slobodno izraziti onakva kakva jest.

Primjećujem da više ne radim stvari zbog radosti, nego od radosti i to je najveći dar koji proizlazi iz nevezanosti. Međutim, nevezanost nikako nije isto što i ravnodušnost. To ne znači da vas nije briga za ništa oko vas ili da ste postali bezosjećajni. Naprotiv, svakom svojom radnjom nastojite drugima prenijeti radost vašeg novootkrivenog iskustva i pomoći im da shvate da više ne moraju biti ovisni o ničemu izvan njih kako bi bili istinski sretni…

Osjećate kao da u vašem tijelu nema više receptora za negativne emocije, ne mogu se zalijepiti za vas jer vam svjetlo podešava stanice na frekvenciju koja je daleko iznad frekvencije straha, tuge, krivnje i ostalih toksičnih emocija. Sve manje i manje potpadate pod utjecaj energija oko vas, i umjesto toga vi sada postajete oni koji isijavaju svoju energiju u okolni prostor i uštimavaju ostala polja, transformirajući ih i razrjeđujući energetsku gustoću i krutost. Vaša nova svijest je toliko snažna da onemogućava bilo kakvu identifikaciju sa vašim iluzornim “ja”, sa sviješću ega, a ako se i dogodi da zbog nečega zaronite u niže sfere, u svakom ste trenutku svjesni toga, postajete svjesni kada vaš um na jedan profinjeni način pokušava povratiti svoju dominaciju nad vašom sviješću. Zapravo, postajete toliko svjesni da ste u stanju opaziti da je čak i vaša želja i težnja da gledate u Sunce jedna vrsta ovisnosti, samo na višoj razini…

Shvaćate da je pravi smisao gledanja u Sunce upravo buđenje te nove svijesti u vama, paljenje te božanske iskre, ali da ono samo po sebi nije svrha i nije izvor te svijesti. Ono je samo pristupna točka, prolaz do vaše suštine, do vašeg srca. To je vrlo bitno za razlučiti…

Osobina koju intuitivno poprimate gledajući u Sunce je ta da postajete poput njega, u smislu da odašiljete ljubav i radost svima podjednako, bez obzira na njihove površinske maske i priče s kojima su se poistovjetili, obraćajući se njihovoj pravoj prirodi izravno, zaobilazeći um. Nestaje svaka potreba za prosuđivanjem i zamjenjuje ju prihvaćanje i osjećaj jedinstva…

Dok stojite na svjetlu, prepoznajete koliko je sve to višeslojno, sva ta poistovjećivanja i ideje koje imate o tome tko ste vi…i da je prosvjetljenje kontinuirani proces ljuštenja svih tih slojeva identifikacije sa vaše svijesti…sve dok na kraju od vas ne ostane samo ono što seže dublje od bilo kakvih riječi i opisa…nešto što jedino možete doživjeti srcem…

Ono što je vrlo bitno kad pristupate procesu upijanja sunčeve svjetlosti, bilo gledajući u Sunce u vrijeme kad je ono prihvatljivo za vaše oči, ili zatvorenih očiju tijekom dana, je da to činite sa iskrenom zahvalnošću i povjerenjem da vam nikakva šteta ne može doći od Sunca. Prepustite se i prigrlite svjetlo, neka vaš odnos prema Suncu bude prožet djetinjim prihvaćanjem i povjerenjem. Nemojte se ograničavati i opterećivati u smislu da mjerite vrijeme, počinjete sa deset sekundi pa onda produžujete svaki dan dok ne dostignete neku unaprijed zamišljenu granicu od toliko i toliko minuta…to su sve stranputice koje vas drže u domeni uma, u stanju da morate paziti na vrijeme, što u vama stvara osjećaj blage podsvjesne napetosti i nameću vam dnevni limit unosa svjetlosti. Dok razmišljate o čemu sve trebate voditi računa pri tome, vi propuštate smisao cijelog tog procesa, a to je upravo da u tim svetim trenucima bivanja sa Suncem i kupanja u svjetlosti, utišate svoj um i stupite u dodir sa svojim istinskim sebstvom koje se otkriva u tišini i odsutnosti misli. Naučite vjerovati svom unutarnjem osjećaju. Ako vaše cijelo biće na intuitivnoj razini kaže “da” svjetlu, pustite da vas svjetlo ispunjava. Na kraju krajeva, to je ionako vaš osobni odnos sa Suncem. Jedini uvjet je da vam intenzitet svjetla nije prejak za oči i da ste sigurni da vam je iskustvo ugodno, sve ostalo su nečije ideje. Ovo je vrijeme u kojem učitelji i gurui nisu potrebni – vi ste svoj vlastiti guru. Neka vaš najveći učitelj u svakoj životnoj situaciji bude vaše neposredno iskustvo.

Autor: Nova Vizija